Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1919/17 (S. F.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1919/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1919/17, rješavajući apelaciju Smaila Fejzića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smail Fejzić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 070016 15 Rev od 28. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 65 0 P 070016 15 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Sarajevo isplati neisplaćene penzije za period od 3. aprila do 31. decembra 2008. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant penzionisan rješenjem tužene iz 2004. godine sa iznosom mjesečne penzije od 901,14 KM, kada mu je prestala funkcija tužioca u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu. Također je naveo da je apelant protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor, pa je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu prvostepeno rješenje tužene poništeno i preinačeno u prvom stavu na način da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u iznosu 2.985,033 KM mjesečno, dok je u ostalom dijelu (kojim je odlučeno da apelantu utvrđeni iznos penzije pripada od dana donošenja rješenja sa isplatom od 15. juna 2004. godine i da se penzije se isplaćuju u limitiranom iznosu) rješenje ostalo neizmijenjeno. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da razlika neisplaćene penzije, tj. iznosa penzije koja je isplaćivana apelantu u limitiranom iznosu i iznosa penzije utvrđenog pravosnažnom presudom Kantonalnog suda, iznosi 14.217,41 KM. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio u predmetnoj pravnoj stvari drugostepeni sud preinačavajući prvostepenu presudu nije sudio ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva, niti je svoju odluku zasnovao na drugačijoj činjeničnoj građi od one koju je prezentirao apelant, pa je neprihvatljiv prigovor da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev (člana 2. stav 1. ZPP). Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer je odredbama člana 47. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH propisano da se iznos penzije sudije, odnosno tužioca određuje prema penzijskom osnovu koji predstavlja njegovu prosječnu mjesečnu plaću ostvarenu u kalendarskoj godini prije ostvarivanja prava na penziju. Dakle, navedena zakonska odredba propisuje način određivanja penzije i ne isključuje primjenu 50. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je regulisana isplata starosne penzije u limitiranom iznosu koja sa svim dodacima ne može iznositi više od iznosa prosječne plaće isplaćene u decembru prethodne godine, uvećane dva puta, usklađene za procenat porasta penzija u godini u kojoj se određuje starosna penzija. Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu izmijenjen samo stav prvi prvostepenog rješenja, dok je ostalom dijelu rješenje ostalo neizmijenjeno (isplata penzije u limitiranom iznosu), neosnovan je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike penzije utvrđene pravosnažnom presudom u upravnom sporu i penzije koja mu je isplaćivana u limitiranom iznosu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ističući da je neosnovan i nezakonit zaključak suda da mu ne pripada pravo na razliku penzije, odnosno da mu treba isplaćivati penziju u limitiranom iznosu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman