Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3565/17 (E. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3565/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3565/17, rješavajući apelaciju Eseda Radeljaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Eseda Radeljaša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije broj 09 0 K 027412 17 Kž 9 od 10. jula 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027412 17 Kv 18 od 26. juna 2017. godine.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Eseda Radeljaša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije broj 09 0 K 027412 17 Kž 9 od 10. jula 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027412 17 Kv 18 od 26. juna 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esed Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kž 9 od 10. jula 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kv 18 od 26. juna 2017. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanta iz pritvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud donio je Rješenje broj 09 0 K 027412 17 Kv 18 od 26. juna 2017. godine kojim je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, koji može trajati do 28. augusta 2017. godine ili do nove odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu člana 151. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) mjera pritvora prema apelantu produžena iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, a zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 32. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZ-a u vezi sa članom 32, sve u vezi sa čl. 54. i 55. KZ-a.

7. Polazeći od optužnice koja je potvrđena i navodeći za šta se apelant i ostali terete, te opisujući navedeno na stranama od 2. do 12. rješenja Kantonalni sud navodi da osnovana sumnja (opisana u ranijem rješenju od 27. maja 2017. godine) nije dovedena u pitanje, te je sud konstatirao da se u spisu ne nalaze dokazi ili drugi materijali koji dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje. Nadalje, Kantonalni sud navodi dokaze i na njima utvrđene činjenice iz kojih osnovana sumnja proizlazi, te zaključuje da je ispunjen osnovni uvjet za produženje pritvora.

8. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je naveo da je ispunjen objektivni uvjet po ovom osnovu - visina zaprijećene kazne. U pogledu naročitih okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu Kantonalni sud je ukazao da je potrebno imati u vidu ličnost optuženog, kao i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

9. Vršeći kontrolu opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora i u ovoj fazi postupka vijeće je imalo u vidu protek vremena u odnosu na okolnosti koje su već utvrđene ranijim rješenjima, a koje se, prema nalazu vijeća, nisu promijenile do ove kontrole. Naime, apelant je u dužem vremenskom periodu osnovano sumnjiv da je počevši od 2005. godine zajedno s ostalim optuženim počinio više krivičnih djela, i to: ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 2. KZFBiH, produženo krivično djelo podstrekavanja na zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. st. 1. i 2. KZFBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi sa čl. 31, 32, 54. i 55. KZ-a, a sve to s ciljem stjecanja enormne protivpravne imovinske koristi za sebe i za druge optužene, te nanošenja štete drugome, što sve proizlazi iz interpretiranih i analiziranih dokaza (koje je sud naveo u prvom dijelu rješenja).

10. Vijeće je također imalo u vidu težinu i posljedice krivičnih djela za koja je apelant osnovano sumnjiv po predmetnoj optužnici, koja su po svojoj prirodi takva da su zahtijevala visok stepen planiranja, preduzimanja pripremnih radnji, a što sve upućuje na apelantovu izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti, koje je pri tome vršio dugi niz godina, te s tim u vezi zaprijećene kazne, kao i okolnosti, te da se radi o izuzetno obimnom i složenom predmetu i ozbiljnosti inkriminiranih radnji koje se stavljaju na teret.

11. Prilikom kontrole vijeće je cijenilo da li je protek vremena mogao umanjiti intenzitet radnji i okolnosti, te shodno navedenom, imajući u vidu brojnost krivičnopravnih radnji koje su detaljno opisane, kontinuitet, tj. vremenski period u kojem su preduzimane, prema mišljenju suda, one jasno oslikavaju karakter optuženog koji je, prema nalazu ovog vijeća, očito sklon vršenju inkriminiranih radnji, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi nanošenjem štete budžetima u BiH, legalizaciji nelegalno stečene imovine, te naprijed navedene činjenice i okolnosti upućuju da je u pitanju posebna spremnost i upornost u vršenju djela, a za koja je apelant osnovano sumnjiv, a koje okolnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Prilikom ocjene postojanja naročitih okolnosti iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP-a vijeće je navelo da ne može zanemariti (a kako je to istaknuto u prethodnom rješenju prilikom kontrole pritvora) činjenicu (koja ocrtava apelantovu ličnost) da iako se apelant u podacima iz kaznene evidencije vodi kao neosuđivan, iz stanja spisa ovog predmeta i do sada prikupljenih dokaza proizlazi da je „Esad“ Radeljaš, Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-173/00 od 13. novembra 2002. godine, presuđen i proglašen krivim zbog počinjenog produženog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 2. KZ-a i produženog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 351. stav 3. KZ-a, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od godinu i deset mjeseci, odnosno pravomoćno je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, koju nije izdržao jer je iz njemu poznatih razloga i na njemu poznat način bio zaveden u dva različita kartona lične karte, tako da je u jednom bilo zavedeno ime „Esad“, a u drugom kartonu ime „Esed“, tako da je u postupku izvršenja izrečene krivičnopravne sankcije nastupila zastara izvršenja krivične sankcije iako je bilo nesporno da se radi o istom licu koje je bilo dostupno sudu i drugim organima nadležnim za izvršenje krivičnih sankcija. Naprijed navedeno naročito oslikava ličnost optuženog koji je svjesno izbjegao preuzimanje odgovornosti za počinjena djela, te osnovano vijeće upućuje na zaključak da se radi o licu koje je sklono činjenju krivičnih djela, a sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi.

12. Kada se sve naprijed navedeno dovede u međusobnu vezu - da je optuženi duži vremenski period u kontinuitetu preduzimao inkriminirane radnje na način i u mjestu kako je to opisano, njegovo ponašanje, iskazanu upornost i ukupne okolnosti predmetnog slučaja - navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kako u toku dosadašnjeg postupka ni jedan dokaz ne upućuje na drugačiji zaključak suda, a cijeneći sve naprijed navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjen je uvjet za produženje pritvora apelantu u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

13. Pozivajući se na obavezu iz člana 137. stav 2. ZKP-a, Kantonalni sud je ispitao mogućnost da se apelantu eventualno odredi druga mjera. Međutim, svestranom analizom svih prethodno navedenih okolnosti vijeće je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju produženje mjere pritvora prema apelantu, te je s obzirom na prirodu i težinu, kao i okolnosti krivičnih djela koje mu se stavljaju na teret, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg mu je produžena mjera pritvora, zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema optuženom s obzirom na to da mjere zabrane iz čl. 140. i 140a. ZKP-a u konkretnom slučaju nisu primjenjive, ni svrsishodne i njima nije moguće osigurati uspješno i neometano dalje vođenje ovog krivičnog postupka.

14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027412 17 Kž 9 od 10. jula 2017. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.

15. Apelant je u žalbi osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka

c) ZKP-a, navodeći da sud samo prepisuje ranije donesena rješenja, da pritvor predugo traje i da su zanemarene izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju pritvora.

16. Vrhovni sud najprije navodi da to što i dalje egzistiraju iste okolnosti i nisu se promijenile ne znači da sud nije izvršio sudsku kontrolu opravdanosti daljnjeg pritvora. Osim toga, Vrhovni sud navodi da se paušalno ukazuje na izmijenjene okolnosti bez konkretizacije činjenica koje su se izmijenile. Vrhovni sud pravi distinkciju s drugim predmetom na koji se apelant poziva, kao i navodi da je trajanje pritvora (osam mjeseci) u okviru zakonskog roka iz člana 151. stav 2. tačka c) ZKP-a. Vrhovni sud, također, navodi da je apelant ukazao da su prve radnje nakon potvrđivanja optužnice preduzete nakon šest mjeseci, ali nije određeno ukazao koji propusti su utvrđeni.

17. Vrhovni sud, također, ističe apelantov žalbeni navod da je pogrešan zaključak suda o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a uslijed apelantove ranije osuđivanosti, prije 15 godina, pozivajući se na praksu Vrhovnog suda i ukazujući da je apelant najmanje kriv što nije izdržao kaznu. U vezi s navedenim Vrhovni sud nalazi da za produženje pritvora zbog iteracijske opasnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije neophodno da je optuženi ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, nego da postoje naročite okolnosti koje na to ukazuju, kao što to i branilac u žalbi navodi. Prvostepeni sud je upravo i postupio u smislu navedene zakonske odredbe i u obrazloženja pobijanog rješenja naveo sasvim jasne i određene razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što je sud pravilno cijenio, te je ponovljena ocjena prvostepenog suda. I prema ocjeni Vrhovnog suda, razlozi navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja opravdavaju zaključak o tome da i dalje postoji osnov za produženje pritvora apelantu, propisan u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Pri tome, Vrhovni sud navodi da apelant ove razloge, koje je prvostepeni sud cijenio i naveo u pobijanom rješenju, žalbom ne osporava. U žalbi je samo navedeno da je apelant „najmanje za to kriv što on kaznu nije izdržao po prethodno naznačenoj presudi zbog zastare, odnosno zbog razlika u imenu 'Esad'-'Esed'“. Vrhovni sud, također, navodi da je neosnovana tvrdnja da je apelant neosuđivan jer okolnost da apelant nije izdržao kaznu zatvora po pravomoćnoj presudi ne znači istovremeno da on nije osuđivan.

18. Kako je, dakle, prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo sasvim dovoljne razloge koji opravdavaju dalje produženje pritvora apelantu iz navedenog zakonskog osnova, prilikom čega je cijenio protek vremena u odnosu na okolnosti koje su već utvrđene ranijim rješenjima, te zaključio da se te okolnosti nisu promijenile, neosnovano se u žalbi navodi da je taj zaključak pogrešan zato što se ostali optuženi u ovom krivičnom predmetu nalaze na slobodi, a da se jedino apelant nalazi u pritvoru na osnovu rješenja koja se konstantno ponavljaju. Slijedom navedenog, donošenjem pobijanog rješenja ne krše se ljudska prava optuženog zagarantirana „evropskim konvencijama“ i Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U žalbi se također navodi da je sva dokumentacija koja se dovodi u vezu s apelantovim radnjama za koje je osnovano sumnjiv oduzeta, pa je, po stavu žalbe, nejasno na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da apelant može eventualno „učiniti novo krivično djelo“.

20. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ni ovaj žalbeni prigovor ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o ispunjenju ovog pritvorskog zakonskog osnova. Ovo stoga što opasnost od ponavljanja krivičnog djela u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne podrazumijeva opasnost od ponavljanja istog krivičnog djela, kako to branilac u žalbi navodi, „nego da postoji opravdana bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od 3 (tri) godine ili teža kazna“. Prema tome, pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o ispunjenju ovog pritvorskog zakonskog osnova nije dovedena u pitanje žalbenim navodima da je sva dokumentacija koja se dovodi u vezu s apelantovim radnjama za koje je optuženi osnovano sumnjiv oduzeta. Vrhovni sud navodi da nije mogao biti uvažen ni žalbeni navod da se u konkretnom slučaju svrha mjere pritvora prema apelantu može postići izricanjem mjera zabrane koje predviđa ZKP, što je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo. Žalbom se ne pobijaju navedeni razlozi, nego se samo navodi da se svrha pritvora može ostvariti blažim mjerama, kako je to učinjeno u predmetu koji se vodi protiv osumnjičenog Adnana Mrkve i optuženog Ismeta Hamzića i drugih. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, s obzirom na to da se ocjena da li se svrha mjere pritvora može postići izricanjem nekih blažih mjera koje propisuje ZKP ili ne vrši u svakom konkretnom slučaju, onda ukazivanje u žalbi na neke druge predmete ne dovodi u pitanje razloge koje je u tom dijelu prvostepeni sud naveo u obrazloženju pobijanog rješenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant je istakao povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je procesno pravo arbitrarno primijenjeno, da je prvostepeni sud ponovio ranije date razloge, pri tome zanemarujući okolnosti da je apelantu blokirana sva imovina, da je oduzeta dokumentacija koja se može dovesti u vezu s optužnicom, kao i da je imovina koja je apelantovo vlasništvo „faktički sa vlasništvom upisana na općinu“. Apelant navodi ostale optužene u predmetu i njihove funkcije, a koji su svi na slobodi, osim apelanta. Apelant ukazuje da rješenjima nedostaje konkretizacija okolnosti da će „biti počinjeno krivično djelo“ u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Apelant ukazuje na brojnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Apelant ukazuje i da sud smatra dovoljnim navesti da su mjere zabrane razmotrene, ali apelant je u pritvoru devet mjeseci i zaslužuje da dobije konkretnije i detaljnije obrazloženje. Apelant je također u apelaciji ukazivao da je optužnica potvrđena i započet glavni pretres na kojem su od otpočinjanja do dana podnošenja apelacije saslušana tek četiri svjedoka od predloženih 22 (od strane Tužilaštva) i dva vještaka, što je nashvatljivo. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo njegovo puštanje iz pritvora odmah po prijemu odluke Ustavnog suda do eventualno nove odluke Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana i da su u osporenom rješenju Kantonalnog suda dati jasni i konkretni razlozi, te da još uvijek egzistira postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, kao i detaljno obrazloženje zašto se mjera pritvora ne može zamijeniti blažim mjerama.

23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelant u žalbi iznosio navode kao i u apelaciji, te da na njih nije potrebno ponovo odgovarati. Vrhovni sud apelaciju smatra neosnovanom, zbog čega apelaciju treba odbiti. Vrhovni sud, također, ističe da apelant ukazuje na brojnu praksu koja nije primjenjiva u njegovom slučaju.

24. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo iznosi da su rješenja koja apelant osporava donijeta u skladu sa zakonom, najboljom sudskom praksom i standardima, te da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti (...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

28. U vezi s apelantovim navodima o kršenju „člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine“, odnosno prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

29. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku, dakle, nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojima je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

U odnosu na ostale navode

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 10. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

35. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o produženju pritvora, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

36. Apelant je u vezi s povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, također, ukazao na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

39. Ustavni sud, također, primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4. člana 5. Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, načela sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1. člana 5. Evropske konvencije. Shodno stavu 4. člana 5. uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine) da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek po osnovu koga bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnost cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

40. Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da iako član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnosioca žalbe, jamstva ovog člana bila bi lišena svoje suštine ako bi sudija, oslanjajući se na domaće pravo i praksu, smatrao nebitnim ili zanemario konkretne činjenice na koje se pritvorenik poziva, a koje mogu dovesti u sumnju „zakonitost“ lišenja slobode u smislu Evropske konvencije.

41. Kada se navedeno dovede u vezu s konkretnim predmetom u kojem se apelant žali da su osporena rješenja arbitrarna, da ponavljaju ranije iznijete razloge za pritvor, da ne postoji konkretizacija posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a u odnosu na apelanta, kao i da sudovi nisu ispitali izmijenjene okolnosti u odnosu na apelanta, Ustavni sud primjećuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

42. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te je zaključio da je ispunjen opći uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Također, u pogledu postojanja naročitih okolnosti sud je cijenio apelantovu ličnost koju je doveo u vezu s izvršenjem krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, iskazanu upornost, odlučnost i istrajnost, odnosno apelantovo izbjegavanje da preuzme odgovornost s obzirom na to da po pravomoćnoj presudi nije izdržao kaznu, te je sud ukazao i na težinu i posljedice krivičnih djela za koja je apelant osnovano sumnjiv, a koja su zahtijevala visok stepen planiranja i preduzimanja pripremnih radnji, što opet upućuje na istrajnost, upornost i odlučnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti. Iz sadržaja osporenog rješenja Vrhovnog suda, također, proizlazi da je Vrhovni sud ispitao sve apelantove žalbene navode, posebno ukazujući zbog čega nije od značaja navod iz apelantove žalbe u pogledu oduzimanja dokumentacije od apelanta, kao i ukazujući da zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog osnova u odnosu na apelanta nije pogrešan zbog činjenice da su ostali optuženi na slobodi (na šta je apelant ukazivao). Sudovi su također naveli da je dužina trajanja pritvora u konkretnom predmetu u okviru zakonskog roka iz člana 151. stav 2. tačka c), dok je Vrhovni sud naveo da apelant u žalbi nije određeno naveo koji su propusti u krivičnom postupku učinjeni u odnosu na potvrđivanje optužnice i zakazivanje pretresa.

43. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za produženje pritvora apelantu, primjenom relevantnih odredbi ZKP-a, te se (ni) navedeno rješenje ne doima proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud, također, primjećuje da apelant u apelaciji nije istakao neki konkretan navod o kojem nije odlučeno u vezi s produžavanjem pritvora apelantu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je svaki apelantov navod ispitan i obrazložen, odnosno da su ispitani apelantovi argumenti protiv produženja mjere pritvora. Stoga, apelantov suprotan zaključak o (ne)postojanju naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a ne dovodi do povrede prava na koja apelant ukazuje u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima dati su konkretni razlozi za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te je Vrhovni sud ispitao apelantovu žalbu i naveo jasne razloge zbog kojih smatra da je ona neosnovana, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a koje nisu primijenjene arbitrarno, te apelantovo nezadovoljstvo ovakvim odlukama ne može dovesti u pitanje povredu navedenih prava. Ustavni sud, također, primjećuje da je sud na dvije instance dao sasvim jasne razloge zbog kojih nije moguće mjeru pritvora zamijeniti blažim mjerama, te u ovom obrazloženju sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud je također imao u vidu praksu na koju se apelant poziva u apelaciji, ali ona nije u okolnostima konkretnog slučaja mogla utjecati na drugačiju odluku.

44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelant je u apelaciji istakao i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije koja se, kako proizlazi iz sadržaja navoda iz apelacije, odnosi na apelantovo nezadovoljstvo načinom odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. Međutim, imajući u vidu zaključak u pogledu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da dodatno ispituje ovaj navod.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije kada su sudovi na dvije instance dali jasne i konkretne razloge za produženje mjere pritvora apelantu, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, odnosno kada su ispitali apelantove argumente protiv produženja mjere pritvora, kao i uvjete da se mjera pritvora zamijeni drugim mjerama, za šta su dali odgovor koji se ne doima arbitrarnim.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3565/17 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio