Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2830/17 (R. K. i N. A.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2830/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2830/17, rješavajući apelaciju Radosave Keserović i Nade Amidžić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Radosava Keserović i Nada Amidžić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 076418 15 Gž od 8. septembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radosava Keserović i Nada Amidžić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banje Luke, koje zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić, advokati iz Banje Luke, podnijele su 5. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 076418 15 Rev od 21. aprila 2017. godine, kojim je odbačena revizija apelantica izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 076418 15 Gž od 8. septembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4452/14 od 3. marta 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-5708/15, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obavežu tuženi (B. J. i Grad Banja Luka) da solidarno naknade štetu apelanticama u određenim novčanim iznosima.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelantica da im tuženi solidarno naknade materijalnu štetu nastalu u njihovim stanovima prilikom izvođenja građevinskih radova na izgradnji stana prvotužene, u potkrovlju zgrade. Okružni sud je istakao da je prvotužena tokom postupka i u žalbi isticala prigovor zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete, koji prigovor prvostepeni sud nije pravilno cijenio kada je isti odbio kao neosnovan. Okružni sud je ukazao da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), a da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (član 376. stav 2. ZOO). Okružni sud je naveo da iz izjava apelantica datih u svojstvu parničnih stranaka „da su u julu 2005. godine u stanu uočile da pucaju zidovi, da su iz dana u dan pukotine na zidovima bile sve veće, da je početkom avgusta 2005. godine padala jaka kiša, da je kompletan plafon bio vlažan, da je otpadao malter“, te izjava saslušanih svjedoka (komšija N. G. i M. M.) koji su potvrdili ,,da navedenih oštećenja u stanovima apelantica nije bilo prije izvođenja radova“ i nalaza i mišljenja vješataka o nastanku i posljedicama štete, da se može zaključiti da su apelantice imale saznanje za štetu i štetnika početkom jula 2005. godine (znači po otpočinjanju radova 7. jula 2005. godine) i 5. avgusta 2005. godine kada je uslijed kišnih padavina došlo do plavljenja stanova (tako da se voda slijevala u stanove apelantica i prouzrokovala nastalu štetu, jer izvođač radova nije zaštitio otkriveni krov). Okružni sud je konstatovao da računajući trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete od jula - avgusta 2005. godine, da je isti istekao u julu - avgustu 2008. godine, a da su apelantice tužbu protiv tuženih za naknadu štete podnijele 29. decembra 2009. godine, po isteku tog roka (član 376. stav 1. ZOO).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo, da se u konkretnom slučaju radi o kontinuiranoj šteti na koju se primjenjuje rok zastarjelosti od pet godina a ne trogodišnji rok. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 376. stav 1. ZOO-a na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman