Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2833/17 (G. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2833/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2833/17, rješavajući apelaciju Gospave Stanić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gospava Stanić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 021488 16 Rev od 27. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gospava Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, koju zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijela je 5. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 021488 16 Rev od 27. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka tuženog („Herteks“ d.o.o. Modriča) o raskidu apelantičinog ugovora o radu, te da se obaveže tuženi da je vrati na rad i isplati neisplaćene plate i regres za određene periode.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nakon provedenog postupka nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme i da je bila raspoređena na poslove i radne zadatke šivača, da je tuženi 26. oktobra 2011. godine donio odluku kojom raskida ugovor o radu zaključen sa apelanticom, jer je prestala potreba za njenim radom (tzv. „tehnološki višak“), te da se apelantica nalazila na bolovanju počev od 7. jula 2010. godine pa sve do otkaza ugovora o radu. Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u vezi sa stavom 2. tog člana, poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada i ako mu, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete te organizaciju rada, kao i s obzirom na radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao. Vrhovni sud je ocijenio da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način, shodno odredbama članova 125. i 126. ZOR, uzimajući u obzir i da kod tuženog nije bilo upražnjeno nijedno radno mjesto koje odgovora apelantičinoj stručnoj spremi. Vrhovni sud je istakao da je tačno da je tuženi u kasnijem periodu primao u radni odnos druga lica, ali da se prema podacima Poreske uprave Republike Srpske to nije dešavalo u vrijeme kada je apelantici otkazan ugovor o radu već u toku 2013, 2014. i 2015. godine. Vrhovni sud je konstatovao da su u toku 2012. godine, tj. u roku od godinu dana od prestanka radnog odnosa apelantice, u radni odnos primljene dvije radnice na neodređeno vrijeme, od kojih je jedna raspoređena na poslove za koje apelantica ne posjeduje potrebnu stručnu spremu. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi da je tuženi trebao apelantici ponuditi posao umjesto da zapošljava druge radnike, jer apelantica u to vrijeme, po vlastitom kazivanju, nije bila sposobna da obavlja poslove šivača, a nesporno je da je ista bila na bolovanju skoro godinu i po dana neprekidno (iz priloženih dokaza proizlazi da je tek 4. februara 2013. godine nadležna invalidska komisija utvrdila da je apelantica sposobna za rad). Vrhovni sud je istakao da okolnost što je apelantici otkazan ugovor o radu u vrijeme kada je bila na bolovanju nema uticaja na zakonitost odluke tuženog koja se pobija. Vrhovni sud je pojasnio da se u smislu člana 86. ZOR, radniku može otkazati ugovor o radu i u vrijeme kada se nalazi na bolovanju, uz izuzetak kada je nesposobnost za rad uzrokovana povredom na poslu ili profesionalnim oboljenjem. Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da apelantica nije pretrpjela povredu na radu već je povrijedila nožni prst kada je koristila godišnji odmor, što je bio razlog da joj se otvori bolovanje, te da nakon što je ta povreda sanirana, da je apelantici zbog bolova u kičmi produženo bolovanje sve do donošenja odluke o otkazu njenog ugovora o radu (skoro godinu i po dana). Vrhovni sud je naglasio da oboljenje kičme, od koga pati apelantica, nije na listi profesionalnih oboljenja pa da su neosnovani revizioni navodi da apelantici radni odnos nije mogao prestati u vrijeme kada se nalazila na bolovanju. Vrhovni sud je naveo da je prinudnim propisom određeno koja se bolest smatra profesionalnim oboljenjem, pa kako se oboljenje apelantice ne nalazi na listi profesionalnih oboljenja, da nije bilo potrebe da se provodi novo vještačenje jer vještak ne određuje koja bolest predstavlja profesionalno oboljenje već to određuje prinudni propis na osnovu koga se formira lista profesionalnih oboljenja. Vrhovni sud je naglasio da je potrebno ukazati da je apelantica samo dvije godine radila kod tuženog na poslovima šivača, a prije toga 16 godina nije nigdje radila niti je obavljala bilo kakve teže poslove (to je ona izjavila prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke). Vrhovni sud je ukazao da su se degenerativne promjene kičme kod apelantice javile u dobi od 52 godine, a da je notorna je činjenica da veliki broj ljudi u toj dobi pati od različitih oboljenja kičme, bez obzira koje poslove obavljaju, pa da su neprihvatljivi apelantičini navodi da se kod nje radi o profesionalnom oboljenju koje je uzrokovano radom kod tuženog.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih prava (pravo na rad itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman