Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2966/17 (S. M.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2966/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2966/17, rješavajući apelaciju Saliha Mujića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salih Mujić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 015193 14 Rev od 6. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 13. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 015193 14 Rev od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi (RMU „Banovići“ Banovići) da mu na ime naknade štete zbog trajnog umanjenja upotrebne vrijednosti određenih parcela (bliže opisanih u izreci prvostepene odluke) i na ime gubitka prinosa sa istih parcela isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji prigovara povredi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kroz navode da nižestepeni sudovi nisu na pravilan i zakonit način ocijenili sve provedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje sudskog vještaka geološke i poljoprivredne struke, te da je time došlo do povrede odredaba parničnog postupka, što je bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka. Vrhovni sud je ocijenio da je, suprotno navedenom, pravilno drugostepeni sud prihvatio ocjenu dokaza prvostepenog suda, pa i nalaza i mišljenja vještaka geološke i poljoprivredne struke koji su potpuni, jasni i objektivni i nisu protivrječni, te da je u skladu s tim pravilno odbijen apelantov prijedlog za provođenje dopunskog poljoprivrednog vještačenja. Vrhovni sud je istakao da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu štete, nastale na njegovom poljoprivrednom zemljištu u vidu trajnog umanjenja upotrebne vrijednosti parcela i gubitka prinosa za 2007., 2008. i 2009. godinu, uslijed aktivnosti tuženog na jamskoj eksploataciji uglja. Vrhovni sud je konstatovao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant vlasnik predmetnih parcela i da je jamska eksploatacija uglja u jami ,,Radina“ od tuženog prestala prije 40 godina. Vrhovni sud je istakao da je identifikacija spornih nekretnina izvršena od strane vještaka geometra, a da je iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke A. M. i njegovog izjašnjenja na ročištu za glavnu raspravu utvrđeno da se radi o davno napuštenom jamskom prostoru, da je na tom prostoru došlo do promjena terena u vidu ulijeganja i razvlačenja terena, koje nisu ekstremno izražene i ne moraju biti nužno sanirane da bi se parcela obrađivala. Vrhovni sud je naglasio da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke I. V. utvrđeno da se predmetne parcele koriste za uzgoj trave i sijena, da nisu uočljiva oštećenja niti bilo šta drugo što bi moglo biti uzrok da se isto ne obrađuje i na njemu ne organizuje biljna proizvodnja. Vrhovni sud je zaključio da su na tako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 126. ZPP) odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete jer apelant nije dokazao (čl. 123. ZPP) da mu je šteta zaista nastala, a niti da postoji uzročno posljedična veza između opasne djelatnosti tuženog (eksploatacije uglja) i štete koju apelant traži, te da time nema primjene člana 154. stav 2. i 173. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je regulisana odgovornost za štetu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku, odnosno prvostepeni i drugostepeni sud proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, odnosno pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne-propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman