Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2036/17 (S. O.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2036/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP 2036/17, rješavajući zahtjev Sabine Osmandžiković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sabine Osmandžiković za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabina Osmandžiković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044291 08 P od 8. jula 2014. godine, u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Hidajete Bašić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i utvrđena pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. septembra 2006. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremen mjere Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2036/17 od 6. jula 2017. godine apelanticin zahtjev odbio kao neosnovan (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2036/17 od 6. jula 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Apelantica je 13. septembra 2017. godine dopunila apelaciju kojom je ponovo zatražila donošenje privremene mjere u svijetlu izvršnog postupka pokrenutog po prijedlogu tužiteljice za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 65 0 P 044291 08 P od 8. jula 2014. godine. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da zabrani provođenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 655468 17 I od 5. jula 2017. godine, koje je doneseno na prijedlog tužiteljice kao tražioca protiv izvšenika apelantice i Zemira Osmandžikovića (apelanticinog supruga), do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

4. Radi podsjećanja Ustavni sud će u ovoj odluci ponoviti činjenično stanje i apelacione navode koje je već iznio u Odluci o privremenoj mjeri broj AP 2036/17 od 6. jula 2017. godine uz dopunu činjenica i apelanticinih navoda u skladu sa dopunom apelacije od 13. septembra 2017. godine.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044291 08 P od 8. jula 2014. godine utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 11. septembra 2006. godine, između prvotuženog Zemira Osmandžikovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), po punomoćniku Almi Bašić, po punomoći ovjerenoj kod Općinskog suda 6. septembra 2006. godine, kao prodavca i tužiteljice kao kupca, na kojem ugovoru je izvršena ovjera potpisa ugovornih strana kod Općinskog suda 11. septembra 2006. godine, pravno valjan što su apelantica i prvotuženi dužni priznati i trpiti da se tužiteljica na osnovu ove presude upiše kao vlasnik na stanu koji se nalazi u ulici Behdžeta Mutevelića broj 107 u Sarajevu (stav 1. izreke prvostepene presude). Apelantica i prvotuženi su obavezani da se isele iz predmetnog stana i predaju ga tužiteljici u posjed slobodan od lica i stvari (stav 2. izreke prvostepene presude) te su obavezani da tužiteljici solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 KM (stav 3. izreke prvostepene presude).

6. Dalje, navedenom presudom apelantica i prvotuženi su odbijeni sa protivtužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnine-predmetnog stana od 11. septembra 2006. godine ništav u cijelosti i da ne proizvodi pravna dejstva a što je tužiteljica dužna priznati i trpjeti. Također, apelantica i prvotuženi su odbijeni sa zahtjevom da se naloži ZK uredu Općinskog suda-Odsjek KPU da izvrši upis brisanja zabilježbe ovog spora određen rješenjem tog suda od 10. juna 2008. godine, kao i da se tužiteljica obaveže da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su prvotuženi i apelantica (supružnici) kupili predmetni stan 2000. godine na kojem se prvotuženi uknjižio kao vlasnik sa 1/1 dijela. Dalje je utvrđeno da je agencija za nekretnine „Pelak“ d.o.o Sarajevo kao posrednik na osnovu uredne punomoći potpisane od strane prvotuženog prodala predmetni stan tužiteljici. Istaknuto je da je tužiteljica na ime zaključenog kupoprodajnog ugovora od 11. septembra 2006. godine na blagajni nekretnina „Pelak“ na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od 80.000,00 KM čime je u cijelosti ispunila svoju obavezu preuzetu predmetnim ugovorom o kupoprodaji.

8. Općinski sud je naveo da smatra da su neosnovani navodi prvotuženog da je punomoć navedenoj agenciji data samo radi zamjene stana jer je u punomoći jasno navedeno koje radnje agencija može obavljati u ime davaoca punomoći. Ukazano je da je navedenu punomoć potpisao prvotuženi kao vlasnik stana te da se ne može pozivati da je potpisao „punomoć za zamjenu stana“ jer je i iz punomoći koju je potpisao prvotuženi utvrđeno da je potpisana saglasnost za agenciju „Pelak“ da može zaključiti i potpisati kupoprodajni ugovor, primiti kupoprodajnu cijenu itd. Istaknuto je da sud nije poklonio vjeru iskazima prvotuženog i apelantice jer je smatrao da su pristrasni, kontradiktorni i u suprotnosti sa provedenim materijalnim dokazima i iskazima svih saslušanih svjedoka i tužiteljice.

9. Ukazano je da su po mišljenju prvostepenog suda prvotuženi i apelantica bili upoznati sa prodajom stana što je potvrđeno uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem svjedoka i tužiteljice. Prema tome, predmetni stan nije prodat protivno volji prvotuženog i apelantice s obzirom da su aktivno učestvovali u prodaji predmetnog stana. Pri tome je Općinski sud utvrdio da je tužiteljica bila savjestan kupac jer je stan kupila od prvotuženog koji je u momentu kupoprodaje bio vlasnik dijelom 1/1.

10. Protiv prvostepene presude prvotuženi i apelantica su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) presudom broj 65 0 P 044291 14 Gž od 5. juna 2015. godine uvažio pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice a usvojen protivtužbeni zahtjev prvotuženog i aplenatice. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, pored ostalih dokaza, proveo i dokaz uvidom u pravomoćnu presudu Kantonalnog suda od 11. avgusta 2009. godine. S tim u vezi Kantonalni sud je uputio na odredbu člana 12. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

12. Istaknuto je da je Kantonalni sud na sjednici vijeća na osnovu uvida u navedenu krivičnu presudu utvrdio da je Mihrija Pelak oglašena krivom za krivično djelo prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, te da je obilježje tog krivičnog djela sadržano i u tački 12. presude. Istaknuto je da je u tački 12. dispozitiva utvrđeno da je u septembru 2006. godine u svojstvu direktora bez ograničenja privrednog društva nekretnine Pelak d.o.o. Sarajevo lažno prikazala Zemiru Osmandžikoviću (prvotuženom) i Ziji Osmandžikoviću da će u njihovo ime i za njihov račun izvršiti zamjenu stana u ulici Behdžeta Mutevelića broj 107/I, vlasništvo Zije Osmandžikovića, za stanove u ulici Kemala Kapetanovića broj 32/10 iako je znala da stanovi devastirane zgrade u navedenoj ulici od strane nosilaca stanarskog prava nisu otkupljeni, te da agencija „Pelak“ d.o.o. ili ona sama nisu vlasnici ovih stanova. Također je navedeno da se radi o stanovima čiji je otkup i adaptacija neizvjesna ali je ona sa njima zaključila ugovor o zamjeni nekretnina da bi potom punomoći koje su Zijo Osmandžiković i Zemir Osmandžiković (prvotuženi) potpisali agentu društva nekretnine „Pelak“ radi realizacije navedene zamjene iskoristila na način da je bez njihove saglasnosti stan Zije Osmandžikovića u ulici Behdžeta Mutevelića broj 32/priz. prodala Sabiri Arslanagić za iznos od 79.000,00 KM a stan Zemira Osmandžikovića (prvotuženog) u ulici Behdžeta Mutevelića broj 107/I prodala Hidajeti Bašić (tužiteljici) za iznos od 80.000,00 KM, koji novac je u cijelosti zadržala za nekretnine „Pelak“ na koji način je pomenutim osobama pričinila štetu a za nekretnine „Pelak“ pribavila korist u iznosu od 159.000,00 KM.

13. Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je Alma Bašić prilikom obavljanja predmetnih pravnih radnji nastupala u ime i za račun društva nekretnine „Pelak“. Također ukazano je da nije sporno da se krivična presuda odnosno tačka 12. dispozitiva te presude odnosi upravo na ugovor koji je predmet ovog postupka. Prema tome zaključenjem ugovora o prodaji stana u vlasništvu prvotuženog u ulici Behdžeta Mutevelića broj 107/I počinjeno je krivično djelo prevare u privrednom poslovanju. Po mišljenju drugostepenog suda kod ovakvog stanja stvari kada je sud u krivičnom postupku utvrdio da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji počinjeno krivično djelo prevare u privrednom poslovanju nije se u parničnom postupku moglo utvrđivati i konačno utvrditi da je predmetni ugovor pravno valjan. Kantonalni sud je naveo da se ovakvim kršenjem odredbe člana 12. stav 3. ZPP dovodi se u pitanje autoritet osuđujuće presude krivičnog suda koja može biti dovedena u pitanje samo u krivičnom postupku po vanrednim pravnim lijekovima koji su u tom postupku predviđeni. Prema tome, prvostepeni sud je neprimjenjivanjem odredbe člana 12. stav 3. ZPP povrijedio odredbe parničnog postupka a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

14. Kantonalni sud je utvrdio da je predmetni ugovor u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ništav, te stoga uvažio žalbu apelantice i prvotuženog tako što je usvojio njihov protivtužbeni zahtjev.

15. Protiv drugostepeni presude tužiteljica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 65 0 P 044291 15 Rev od 9. marta 2017. godine usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba prvotuženog i apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prvotuženi i apelantica su obavezani da tužiteljici na jednake dijelove podmire troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije isplatom iznosa od 2.700,00 KM.

16. U obrazloženju revizione presude se navodi da samim zaključenjem ugovora o kupoprodaji nije počinjeno krivično djelo već su kako proizlazi iz predmetne presude krivičnog suda označenim radnjama optužene u tom predmetu ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju, dakle prevare kao mane volje ugovornih strana. Ukazano je da postojanje mane volje ugovornih strana ima za posljedicu rušljivost ugovora u smislu člana 111. ZOO, te da nije osnov za njegovu ništavost kako to neosnovano smatra drugostepeni sud.

17. Vrhovni sud je naveo da sagledavajući činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih proizlazi zakonitost zaključenja ugovora o kupoprodaji, dakle njegova pravna valjanost, u pogledu koje izostaje postojanje zakonskih osnova njegove ništavosti čime se tužbeni zahtjev tužiteljice pokazuje osnovanim a protivtužbeni zahtjev apelantice i prvotuženog neosnovanim.

18. Na osnovu pravosnažne prvostepene presude od 8. jula 2014. godine tužiteljica je podnijela prijedlog za izvršenje. Rješenjem o izvršenju broj 65 0 I 655468 17 I od 5. jula 2017. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje. Iz prijedloga za izvršenje proizlazi da je tužiteljica predložila izvršenje iseljenjem apelantice i njenog supruga iz predmetnog stana, koji je vlasništvo tužiteljice i predaju stana u posjed tužiteljici. Također, tužiteljica je zatražila izvršenje i pljenidbom do 1/2 apelanticine plate, a ukoliko apelanticina plata prelazi iznos od 1.000,00 KM u tom dijelu je zatraženo izvršenje do 2/3 apelanticine plate, radi namirenja troškova parničnog postupka, kao i troškova izvršnog postupka

19. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je u revizionoj presudi nezakonito utvrđeno da je tužiteljica u ugovornom odnosu kupoprodaje stana bila savjestan kupac. Po mišljenju apelantice sud zanemaruje vrlo važnu činjenicu, nesporno dokazanu, da je Alma Bašić saradnica nekretnina „Pelak“ prilikom obavljanja pravnih radnji vezano za zaključenje ugovora o kupoprodaji nastupala u ime i za račun tog društva, a ne u ime i za račun prvotuženog. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi pravilno utvrdio da je samim zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana počinjeno krivično djelo prevare u privrednom poslovanju. U kontekstu navedenog revizioni sud i prvostepeni sud zanemaruju nesporno dokazanu činjenicu da je Alma Bašić novac koji je uplaćen na ime kupoprodajne cijene od strane tužiteljice uplatila na blagajnu nekretnina „Pelak“. Ukazuje da je takvo postupanje imenovane bilo u neposrednoj prisutnosti tužiteljice koja ni na koji način nije osporila polaganje novca na blagajnu društva umjesto na ruke prvotuženog kao stranke u ugovoru o kupoprodaji koga je zastupala Alma Bašić. Po mišljenju apelantice svaka radnja koja je preduzeta u pogledu zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana je apsolutno ništave prirode i kao takva ne proizvodi pravno dejstvo osim da se utvrdi i konstatuje činjenica ništavosti kako je to pravilno uradio Kantonalni sud u svojoj presudi usvojivši protivtužbeni zahtjev.

20. U dopuni apelacije od 13. septembra 2017. godine apelantica je navela da argumenti koji su navedeni u apelaciji su suštinski argumenti i za predloženu privremenu mjeru. Smatra da bi izvršenje pravosnažne prvostepene presude prouzrokovalo dodatnu znatnu štetu apelantici i njenom suprugu zbog čega predlaže da Ustavni sud donese predloženu privremenu mjeru do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.

21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

22. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

23. Ustavni sud primjećuje da je u dopuni apelacije apelantica ukazala na pokretanje izvršnog postupka od strane tužiteljice protiv apelantice i njenog supruga u kojem je tužiteljica predložila izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda od 8. jula 2014. godine, te je Općinski sud rješenjem od 5. jula 2017. godine odredio predloženo izvršenje. Apelantica smatra da bi izvršenjem pravosnažne prvostepene presude ona pretrpala znatnu štetu koja se kasnije ne bi mogla nadoknaditi i u tome vidi razlog za donošenje privremene mjere. Također, kao razlog za donošenje privremene mjere apelantica ukazuje i na meritorne razloge koji se tiču navodnog kršenja njenih ustavnih prava kako je navela u apelaciji. Dakle, u suštini apelanticin novi zahtjev za donošenje privremene mjere je u suštini isti kao i predhodni kojim je tražila da Ustavni sud zabrani izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda od 8. jula 2014. godine, s tim što je u formalno-pravnom smislu tužiteljica u međuvremenu podnijela prijedlog za izvršenje u skladu sa kojim je Općinski sud donio rješenje o izvršenju od 5. jula 2017. godine.

24. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud i u ovoj odluci ponovo ukazuje na svoj stav, na koji je ukazivao u brojnim odlukama, da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Od ovakvog stava Ustavni sud ne može odstupiti budući da bi to onda dovelo do kršenja prava na pravično suđenje suprotne strane koja traži izvršenje pravosnažne sudske odluke, u konkretnom slučaju tužiteljice. Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

25. Ocjenjujući novi zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, smatra da ni dopunom apelacije apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po pravosnažnoj sudskoj odluci, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

26. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2036/17 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio