Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2968/17 (V. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2968/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2968/17, rješavajući apelaciju Vladana Radića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladan Radić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002908 17 Gž od 28. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladan Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002908 17 Gž od 28. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi (M. M., apelant, B. B. i B. B.) da tužitelju (Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina), na ime duga po ugovoru o kreditu, solidarno isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da tužitelj u konkretnom sporu traži da mu tuženi i to prvotuženi kao glavni dužnik (korisnik kredita) po Ugovoru o kreditu zaključenom 26. januara 2007. godine, a apelant, trećetuženi i četvrtotuženi kao jemci po Ugovoru o jemstvu zaključenom između tužitelja i njih plate solidarno određeni novčani iznos na ime duga i na ime dospjele ugovorene kamate. Apelacioni sud je istakao da je apelant u prvostepenom postupku saglasno članu 1009. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) istakao i prigovor ništavosti Ugovora o jemstvu navodeći „da je nakon donošenja krivične presude dokazano da su Ugovori o jemstvu, koje su oni zaključili, ništavi" (krivične presude kojom je prvotuženi oglašen krivim za krivično djelo obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti). Apelacioni sud je naveo da kod toga da je jemstvo po svojoj funkciji akcesoran (sporedan, ovisan) ugovor koji nema samostalno pravno postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti pravnog posla čijem osiguranju služi, odnosno u konkretnom ovisan od valjanosti Ugovora o kreditu koji su zaključili tužitelj i prvotuženi (kao korisnik kredita), da je onda apelant trebao dokazivati i dokazati, da bi se oslobodili obaveze preuzete Ugovorom o jemstvu, da je Ugovor o kreditu zaključen 26. januara 2007. godine ništav. Apelacioni sud je pojasnio da je apelant trebao dokazati da je predmetni Ugovor o kreditu ništav, temeljem činjenice da je u krivičnom postupku, koji je vođen protiv prvotuženog, donesena pravosnažna presuda kojom je isti oglašen krivim za krivično djelo obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 262. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, time što je 16. januara 2007. godine tužitelju podnio zahtjev za kredit i uz isti, sa ciljem da za sebe pribavi kredit u iznosu od 20.000,00 KM, priložio i potvrde o visini mjesečnih primanja za četvrtotuženog i apelanta izdate od ,,Interijer-a“ Brčko za koje je znao da sadrže neistinite podatke o visini ličnih primanja tih lica, a što je bilo od značaja za dobijanje tog kredita. Apelacioni sud je istakao da kako apelant i u žalbi istrajava na tvrdnji da je osnovano prigovorio da je Ugovor o jemstvu ništav temeljem navedene krivične presude, Apelacioni sud je prihvatio pravno shvatanje prvostepenog suda da Ugovor o jemstvu nije ništav jer krivična presuda, i po ocjeni Apelacionog suda, ne ukazuje na ništavost Ugovora o kreditu, imajući u vidu činjenicu da tužitelj u trenutku odobravanja Ugovora o kreditu nije imao saznanja da dokumentacija koja je dostavljena tužitelju nije istinita, odnosno da je krivotvorena i da je za počinjenje navedenog krivičnog djela prvotuženi osuđen 25. oktobra 2013. godine, odnosno sedam godina nakon odobravanja i realizacije Ugovora o kreditu, pa zaključivanje Ugovora o kreditu između tužitelja i prvotuženog kao korisnika kredita ne predstavlja pravni posao koji je protivan prinudnim propisima niti moralu društva. Apelacioni sud je pojasnio da kada Ugovor o kreditu koji su zaključili tužitelj i prvotuženi nije ništav, da onda ne može biti riječi ni o ništavosti Ugovora o jemstvu, koji je zaključen između tužitelja i apelanta, pa da je prvostepeni sud u konačnici pravilno odlučio kada je našao neosnovanim taj apelantov prigovor.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili odlučne činjenice, te da su stoga donijeli nepravilne odluke. Naime, apelant navodi da je nejasno kako on može biti odgovoran za kredit koji je prvotuženi ostvario počinivši krivično djelo, za koje je prvotuženi oglašen krivim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2968/17 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio