Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/17 (Č. G.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1098/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1098/17, rješavajući apelaciju Čede Grujića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Čedo Grujić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020186 16 Gž od 11. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 23. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020186 16 Gž od 11. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi zaključak tužene (Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine) od 17. septembra 2015. godine i naloži tuženoj da apelantu uvaži radno iskustvo u vojnoj policiji Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjm tekstu: OS BiH) i radno iskustvo u Vojsci Republike Srpske kao radno iskustvo u pješadiji, te imajući u vidu i ostale kvalifikacije apelanta izvrši pravilno bodovanje radnog iskustva apelanta, te u skladu s tim boduje apelanta i uvrsti ga na rang listu internog oglasa objavljenog 25. oktobra 2012. godine i omogući da pod jednakim uslovima i na jednak način sa ostalim prijavljenim kandidatima učestvuje na internom konkursu od 25.oktobra 2012. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za poništenje zaključka tužene od 17. septembra 2015. godine kojim je zbog neispunjavanja uslova odbačena apelantova prijava na Interni oglas od 25. oktobra 2012. godine za prijem podoficira, na poziciju 1465. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je na zakonit način odbačena apelantova prijava na Interni oglas jer nije ispunjavao popisane uslove pripadnosti odgovarajućem rodu ili službi i nije imao preporuku komandanta brigade ili lica na formacijskoj dužnosti višeg ranga. Sud BiH je dalje naveo da su uslovi propisani Kriterijima i procedurama za prijem i raspored oficira i podoficira u OS BiH (u daljnjem tekstu: Kriteriji) broj: 10-34-1-3793-10/12, koji su doneseni prije okončanja roka za podnošenje prijava. Sud BiH je ocjenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su Kriteriji pravilno primjenjeni pri donošenju osporavanog zaključka. S tim u vezi, Sud BiH je naveo su Kriteriji doneseni u skladu sa ovlaštenjima ministra odbrane iz člana 110. Zakona o službi u OS BiH. Sud BiH je ukazao da preambula ovog akta navodi da je donesen u cilju provođenja Internog oglasa za popunu upražnjenih formacijskih mjesta podoficira u OS BiH koji je objavljen 25. oktobra 2012. godine i na koji se prijavio i apelant, a radi prijema u početni čin podoficira za rod pješadije. Sud BiH je ukazao i da je Kriterije 7. novembra 2012. godine potpisalo ovlašteno lice, te da je rok za podnošenje prijava na Interni oglas bio 15 dana od objavljivanja, pa su Kriteriji bili na snazi prije okončanja roka za podnošenje prijava. Sud BiH je naveo da iz dokaza provednih na okolnost profesionalne biografije apelanta proizilazi da je u vrijeme podnošenja prijave na Interni oglas apelant bio na dužnosti vojnog policajca koja prema odredbama člana 5. stav 1. tačka c) Zakona o službi u OS BiH, predstavalja službu, za razliku od pješadije koja prema odredbama tačke b) istog člana predstavlja rod OS BiH. Sud BiH je dalje ukazao da je iz Internog oglasa utvrđeno da je objavljen za upražnjena radna mjesta koja su taksativno nabrojana za različite rodove i službe OS (artiljeriji, pješadiji, intendantskoj službi, tehničkoj službi itd.). S tim u vezi Sud BiH je naveo da apelantova žalba neosnovano ukazuje da pripadnost odgovarajućem rodu ili službi propisana Kriterijima nije se mogla primjeniti jer nije navedena u Internom oglasu. Naime, Sud BiH je naveo da se Interni oglas odnosio na veći broj rodova ili službi OS BiH i propisao je jedinstvene uslove za podnošenje prijava za sva upražnjena formacijska mjesta, dok su Kriterijima propisani posebni uslovi koji se primjenjuju kod raspravljanja prijave na konkretno formacijsko mjesto sa svrhom da ne dolazi do nekontrolisanog prelijevanja kadrova iz rodova i službi. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH je ukazao da apelant u vrijeme podnošenja prijave na interni oglas nije bio na dužnosti u pješadijskom rodu i time nije ispunjavao uslove za formacijsko mjesto za koje je podnio prijavu, te je tužena pravilnom primjenom člana 2. Kriterija donijela osporavani zaključak od 17. septembra 2015. godine. Sud BiH je zaključio da s obzirom da apelant ne ispunjava jedan od kumulativno propisanih uslova za podnošenje prijave propust prvostepenog suda kod utvrđenja činjenica koje se odnose na drugi uslov na koji je ukazao apelant, nije imao uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je naveo da tužitelj i prema ocjeni drugostepenog vijeća neosnovano osporava zakonitost zaključka tužene budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je osporavni zaključak tužene zasnovan na činjenicama koje proizilaze iz provednih dokaza i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno povredu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je zaključak Ministarstva odbrane od 17. septembra 2015. godine nezakonit. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na rad ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući na dvije instance, u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Suda BiH u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman