Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/17 (M. I.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1409/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1409/17, rješavajući apelaciju Murisa Ibrice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muris Ibrica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 161669 12 Rsž od 23. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muris Ibrica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 161669 12 Rsž od 23. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženih Federacije Bosne i Hercegovine-Odbora za žalbe i Općinskog načelnika Općine Hadžići, te da se naloži Općinskom načelniku Općine Hadžići da apelanta vrati na poslove matičara, da mu naknadi štetu u vidu negativne razlike plaće između one koju je ostvarivao na poslovima matičara i one koju je ostvarivao po rješenju o raspoređivanju od 1. aprila 2010. godine, kao i da mu isplati naknadu za rad subotom za period od 1. aprila 2010. do 30. septembra 2011. godine.

2. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su na glavnoj raspravi provedeni dokazi čitanjem osporenih rješenja, Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rješenja o godišnjem ocjenjivanju apelanta za period od 2007. do 2010. godine, Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata Općinskog vijeća Hadžići, i sl. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je, između ostalog, da je apelant rješenjem Općinskog načelnika Općine Hadžići iz 2005. postavljen na radno mjesto viši stručni saradnik za građanska stanja - matičar koje poslove je obavljao do 1. aprila 2010. godine kada je spornim rješenjem Općinskog načelnika postavljen na radno mjesto višeg stručnog saradnika za pravne poslove iz oblasti privrede, finansija i inspekcijskih poslova u Službi za privredu, finansije i inspekcijske poslove Općine Hadžići. Prvostepeni sud je naveo da je 2010. godine stupio je na pravnu snagu Pravilnik i Odluka o organizovanju općinskih službi za upravu Općine Hadžići, pa je Općinski načelnik, u skladu s tim aktima, postavio apelanta na gore navedeno radno mjesto, s tim da je da je novim rasporedom apelant zadržao isti platni razred, odnosno koeficijent za obračun plaće. Prvostepeni sud je istakao da je Općinski načelnik pomenuti Pravilnik donio pozivajući se na odredbu čl. 15. Zakona o principima lokalne samouprave, te Statut Općine Hadžići. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da su paušalni apelantovi navodi da je tuženi naprijed navedenim radnjama povrijedio odredbe Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Naime, prvostepeni sud je pozvao na odredbe člana 21. Zakona o državnoj službi kojim je propisano da o pravima i dužnostima iz radnog odnosa, na osnovu tog Zakona i podzakonskih akata odlučuje rukovodilac organa državne službe. Osim toga, prvostepeni sud se pozvao i na odredbe člana 48. Pravilnika kojim se daje ovlaštenje Općinskom načelniku da donese rješenje kojima će državne službenike i namještenike postaviti na radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete utvrđene tim Pravilnikom. Stoga je, prema stavu prvostepenog suda, Općinski načelnik apelanta rasporedio na novo radno mjesto pravilno postupajući po odredbama Pravilnika. Prvostepeni sud je istakao da je pravo rukovodioca da sam odredi koje poslove će obavljati državni službenik, a koji ispunjava uvjete za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je postavljen, te je napomenuo da je apelant rasporedom na novo radno mjesto, raspoređen na istu poziciju, unutar istog platnog razreda. Zbog navedenog, prvostepeni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nema osnova.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio osporenu odluku kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presude. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda da je Općinski načelnik Općine Hadžići na osnovu ovlaštenja iz člana 15. stav 1. alineja 7. Zakona o principima lokalne samouprave donio odluku o organizovanju općinskih službi za upravu općine Hadžići, te nakon toga, na osnovu člana 15. stav 1. alineja 8. navedenog Zakona, donio i Pravilnik kojim je propisano (član 48. Pravilnika) da u roku od 30 dana od dana donošenja ovog Pravilnika Općinski načelnik će donijeti Rješenja kojim će državne službenike i namještenike postaviti na radna mjesta za koje ispunjavaju uvjete utvrđene ovim pravilnikom, a u skladu sa Zakonom i drugim propisima. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je postupajući po odredbama ovog Pravilnika Općinski načelnik donio osporeno rješenje kojim je postavio apelanta, kao dipl. pravnika, na novo radno mjesto istog platnog razreda. Kantonalni sud je zaključio da, pošto je u ovom slučaju Općinski načelnik apelanta, kao državnog službenika, rješenjem postavio na radno mjesto utvrđeno u novom pravilniku o unutrašnjoj organizaciji za koje ispunjava uvjete utvrđene tim pravilnikom, neosnovani su navodi apelanta da su u prvostepenoj presudi nepravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe na koje žalba neosnovano ukazuje. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, ističući da u konkrentom slučaju nije postojao niti jedan razlog za njegovo premještanje u drugu službu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. suda.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/17 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio