Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/17 (S. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3086/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3086/17, rješavajući apelaciju Safeta Kurtića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Kurtić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022603 17 Gž od 8. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Kurtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022603 17 Gž od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane) da apelantu na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad, za određeni period, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju odluke Sud BiH je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je nesporno među parničnim strankama da se apelant kao profesionalno vojno lice sa podoficirskim činom starijeg vodnika prijavio na interni konkurs od 25. oktobra 2012. godine za prijem oficira, da je Konačnom rang listom bio rangiran na 3, 4 i 8 mjestu, da je na navedenu rang listu apelant izjevio žalbu koja je rješenjem tužene odbijena, a na koje rješenje je apelant podnio žalbu Odboru za žalbe pri Vijeću ministara BiH. Sud BIH je dalje naveo da je nesporno da je uvažena apelantova žalba i odlukom Odbora za žalbe pri Vijeću ministara BiH predmet vraćen na ponovno odlučivanje i da je apelant u ponovljenom postupku odlukom tužene od 23. juna 2014. godine primljen u OS BiH u početnom činu oficira-potporučnika na osnovu koje odluke je zaključen Ugovor o prijemu u profesionalnu vojnu službu od 1. jula 2014. godine i donesena je Naredba od 9. jula 2014. godine kojom je apelant postavljen u formacijski čin potporučnika. Sud BiH je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata razlike plate i obaveznih doprinosa zasnovan na tvrdnji tužbe da tužena, zbog odbijanja žalbe, apelanta nije postavila na dužnost od 12. februara 2013. godine, nego je to učinila u ponovljenom postupku počev od 1. jula 2014. godine. Sud BiH je konstatovao da je odlučujući da li apelantu pripada pravo na isplatu plate prema činu koji mu je dodijeljen u obnovljenoj proceduri po Internom konkursu ili prema formacijskom činu koji je imao dok je trajala žalbena procedura koju je pokrenuo apelant, prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, Sud BiH je istakao da se, prema relevantnim odredbama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, profesionalno vojno lice postavlja na formacijsko mjesto prema ličnom činu, te da iz toga proizlazi da apelant nije mogao biti postavljen na radno mjesto u činu podoficira prije nego što mu je ovaj lični čin i dodijeljen. Sud BiH je ukazao da Zakon o radu u institucijama BiH u članu 48. stav 1. propisuje da zaposlenik ima pravo na platu radnog mjesta na koje je raspoređen u skladu sa ugovorom o radu. Sud BiH je konstatovao da je apelant u utuženom periodu imao zaključen ugovor o produženju vojne službe od 4. januara 2012. godine u činu starijeg vodnika i bio je raspoređen na radno mjesto u tom činu, te da je taj ugovor o radu bio na snazi u vrijeme trajanja žalbenog postupka i obnove procedure po internom oglasu, po kome je apelant bio raspoređen na mjestu starijeg vodnika. Sud BiH je naveo da, stoga, primjenom citiranih odredbi apelantu ne pripada pravo na isplatu plate za radno mjesto podoficira jer na isto nije bio raspoređen niti je imao taj čin, pa da je time zahtjev za isplatu razlike plate između ta dva formacijska mjesta lišen pravnog osnova. Sud BiH je naglasio da pozivanje apelanta na odredbe Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH nema značaja jer odredbe člana 5., 6. i 7. tog zakona ne mogu biti osnov za utuženu isplatu jer propisuju opšte odredbe o načinu obračuna plate i osnovicu za obračun plate. Sud BiH je istakao da odredbe člana 14. citiranog zakona propisuju platne razrede i visinu koeficijenta za profesionalna vojna lica prema činovima, međutim da je za primjenu određenog koeficijenta propisanog tom zakonskom odredbom potrebno postojanje odluke o dodjeli odgovarajućeg čina. Sud BiH je konstatovao da je stoga tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate i obaveznih doprinosa neosnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/17 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio