Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/17 (Š. E.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-616/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-616/17, rješavajući apelaciju Šefika Elezović, na osnovu člana 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šefik Elezović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 016858 13 Gž od 11. decembra 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šefik Elezović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 006879 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefik Elezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnograca, podnio je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 016858 13 Gž od 11. decembra 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-616/17. Apelant je 30. marta 2017. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 23 0 V 006879 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine, pozivajući se na broj AP-616/17.
2. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 016858 12 P od 8. jula 2013. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 016858 13 Gž od 11. decembra 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (R. K. i E. K.) naknade štetu u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 006879 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 V 006879 07 od 20. septembra 2016. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje plaćanja takse na žalbu u iznosu od 150,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant podnio zahtjev prvostepenom sudu za oslobađanje plaćanja takse na žalbu, iz razloga što mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida sa 30% vojnog invaliditeta i što je slabog imovnog stanja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 10. tačka 6. Zakona o sudskim taksama predviđeno da su od plaćanja takse oslobođeni ratni vojni invalidi sa procentom invalidnosti iznad 60%, dok je tačkom 4. istog člana predviđeno da su od plaćanja takse oslobođeni građani slabog imovnog stanja. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da tokom prvostepenog postupka utvrđeno da apelant jeste ratni vojni invalid sa procentom invalidnosti od 30% vojnog invaliditeta, kao i da apelant posjeduje nekretnine na području Općine Velika Kladuša, te da samim tim ne ispunjava uslove za oslobađanje od plaćanja takse u smislu naprijed citirane zakonske odredbe.
Apelacioni navodi
4. Iz navoda apelacije proizilazi da se u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 V 006879 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu nije jasno zbog čega ga Kantonalni sud nije oslobodio plaćanja sudske takse. Apelant, u suštini, smatra da su u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka
6. U odnosu na osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 23 0 V 006971 11 Gz od 11. decembra 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporenu odluku primio 21. decembra 2015. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnio 13. februara 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu Presudu Kantonalnog suda.
U odnosu na Rješenje broj 23 0 V 006879 16 Gž 2 od 10. januara 2017. godine
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o sudskim taksama na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman