Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1345/15 (A. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratna šteta
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1345/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1345/15, rješavajući apelaciju Abdulaha Mujezinovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Abdulaha Mujezinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. prosinca 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdulah Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnio je 23. ožujka 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. prosinca 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobraniteljstva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (koja je imala procesnu poziciju tužene u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tužena ili FBiH) zatraženo je 16. lipnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovor u razdoblju od 25. kolovoza do 5. rujna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 002356 04 P od 31. siječnja 2011. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 002356 12 Gž od 13. prosinca 2012. godine, obvezana je tužena da na ime naknade materijalne štete apelantu isplati iznos od 21.579,50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.224,34 KM. Preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene dobiti u iznosu od 30.000,00 KM s traženim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant, u tužbi koju je podnio 18. prosinca 2002. godine, istaknuo da se obraćao Odjelu za obranu Općine Vitez (u daljnjem tekstu: Odjel za obranu) sa zahtjevom za priznavanje prava na naknadu štete zbog oštećenja mobiliziranog traktora s prikolicom, te kombajna i vršilice za pšenicu. Rješenjem Odjela za obranu broj 22-16-04-49-1-27- 3/02 od 11. studenog 2002. godine apelant je odbijen s navedenim zahtjevom, te je upućen da pokrene postupak pred sudom radi naknade štete. Općinski sud je također naveo da je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknula i prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja, a koji je sud odbio kao neutemeljen cijeneći da je tužba pravodobna jer je apelant tužbu podnio u zakonskom roku od 30 dana nakon prijema rješenja Odjela za obranu od 11. studenog 2002. godine. Općinski sud je dalje naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Naredbom Sekretarijata za narodnu obranu Općine Vitez broj 03-101/93 od 2. 8. 1993. godine izvršena mobilizacija traktora s prikolicom, te kombajna i vršilice za pšenicu, preciznije označenih u obrazloženju presude, te da su navedena materijalna sredstva apelantovo vlasništvo, od koga su izuzeta i mobilizirana za potrebe Armije BiH i civilne zaštite tijekom rata. Također je nesporno utvrđeno da je na mobiliziranim materijalnim sredstvima za vrijeme korištenja nastala materijalna šteta, te da su zbog oštećenja i uništenja pojedinih dijelova postala potpuno neuporabljiva.
6. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da je visina štete utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke J. M. koji je ocijenjen kao stručan i objektivan, te ga je sud prihvatio u cijelosti, pa je primjenom odredaba članka 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe obrane (u daljnjem tekstu: Uredba) usvojio apelantov tužbeni zahtjev na način kako je opisano u izreci presude.
7. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev po osnovi izgubljene dobiti, Općinski sud je zaključio da apelant tijekom postupka nije dokazao koliko je ranije radio predmetnim mobiliziranim sredstvima i koliku je zaradu svojim radom ostvarivao, niti je dokazao mogućnost njihovog ekonomskog iskorištavanja u spornom razdoblju, zbog čega je sud primjenom odredaba članka 154. stavak 1. i članka 172. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredaba čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom prizivu i prizivu tužene, zaključio da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita jer je odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu utemeljena pravilnom primjenom odredaba članka 87. Uredbe u svezi s odredbama članka 154. stavak 1. i članka 172. ZOO kao relevantnih odredaba ZPP.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. prosinca 2014. godine apelantova revizija je odbijena, a revizija tužene je usvojena i nižestupanjske presude preinačene tako da je apelant u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je apelant svojim tužbenim zahtjevom potraživao naknadu štete koja mu je pričinjena na materijalnim sredstvima koja su od njega tijekom rata Naredbom za mobilizaciju od 2. kolovoza 1993. godine izuzeta za potrebe Armije BiH i civilne zaštite, a na kojima je za vrijeme korištenja i uporabe od strane Armije BiH nastala materijalna šteta. U svezi, s tim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su ovakav apelantov tužbeni zahtjev podveli pod odredbe materijalnog prava sadržane u odredbama članka 87. Uredbe koje upućuju na opća pravila o naknadi štete, tj. na ZOO. Potom je Vrhovni sud ukazao da je člankom 376. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od saznanja oštećenog za štetu i za lice koje ju je počinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta učinjena.
10. Vrhovni sud je zaključio da je u postupku nesporno utvrđeno da je šteta na apelantovim materijalnim sredstvima nastala u vrijeme rata, odnosno od 1993. do 1995. godine kada su mu vraćena mobilizirana sredstva i kada ga je Općinski štab Vitez aktom broj 03-09.279/95 od 29. ožujka 1995. godine obavijestio o nastaloj šteti na mobiliziranim sredstvima, a imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 18. prosinca 2002. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je glede štete na predmetnim materijalnim sredstvima nastale u razdoblju od 1993. godine do 1995. godine protekao subjektivni rok od tri godine i objektivni zastarni rok od pet godina, te da je stoga utemeljen prigovor tužene o zastarjelosti apelantovog potraživanja, pa je u svezi s tim zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev o naknadi štete za izuzeta materijalna sredstva neutemeljen. Pored toga, ukazano je da je apelantovo obraćanje Odjelu za obranu tijekom 2002. godine poduzeto nakon proteka roka od pet godina iz članka 376. ZOO, te da zbog toga te radnje nisu imale učinak prekida tijeka zastarjelosti u smislu odredbe članka 387. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude shodno odredbi članka 250. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe članka 376. ZOO, pogrešno zaključio da je njegovo potraživanje zastarjelo. Ukazuje da rok zastarjelosti potraživanja naknade štete u smislu odredaba članka 376. ZOO počinje teći od momenta saznanja za štetu, a da se momentom saznanja za štetu podrazumijeva saznanje za opseg i visinu štete. U svezi s tim, apelant je istaknuo da je u konkretnom slučaju za visinu štete saznao tek nakon provedenog vještačenja tijekom postupka pred redovnim sudovima, zbog čega smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kada je primjenom odredbi članka 376. ZOO njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastarjelosti potraživanja.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud smatra da apelantu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se u apelaciji poziva, kao i da primjena prava u presudi tog suda nije bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u svemu ostaju pri razlozima i obrazloženju iz svojih presuda.
14. Tužena je istaknula da je od dana nastanka štete apelantu u svako vrijeme bila omogućena adekvatna sudska zaštita, da to pravo nije iskoristio u rokovima propisanim zakonom. Smatra da apelantu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se u apelaciji poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
15. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe obrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom utvrđuju se (...) način davanja sredstava, evidencija, poseban način snabdijevanja oružanih snaga u ratu i naknade za izuzeta i korištena sredstva za vrijeme ratnog stanja.
Član 87.
Ako sredstva iz čl. 53. (...) ove uredbe, osim potrošnih sredstava, za vrijeme korištenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete.
Član 89.
Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade iz člana 87. ove uredbe, pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.
U postupku utvrđivanja postojanja štete i njene visine, organi iz člana 88. stav 1. ove uredbe, u skladu sa nalazom komisije, pokušaće sa oštećenim da zaključe sporazum o naknadi štete, a ako ne dođe do zaključenja sporazuma ti organi će rješenjem odlučiti o visini naknade ili odbiti zahtjev za naknadu.
Rješenje organa iz stava 2. ovog člana je konačno.
Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana, može, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.
16. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. prosinca 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. siječnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. ožujka 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda od 23. prosinca 2014. godine tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivični postupak.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu štete, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u svezi s apelantovim suštinskim zahtjevom, a to je zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena na ime naknade materijalne štete, za uništene i oštećene strojeve (mobilizirana sredstva) isplati novčani iznos, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je pravo na potraživanje stekao prema odredbama ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se rok zastarjelosti iz članka 376. ZOO odnosi na sva potraživanja naknade štete bez obzira po kojoj osnovi su nastala. Iznimka od ovog pravila sadržana je u članku 377. ZOO kojim je određeno da potraživanje naknade štete proistekle iz kaznenog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti kaznenog gonjenja za kazneno djelo kada su ti rokovi dulji. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je apelant još 1993. godine znao za štetu i tko ju je prouzročio, a da se nadležnom sudu radi njezine naknade obratio tek 2002. godine, očigledno je da su rokovi zastarjelosti iz članka 376. ZOO već bili protekli, bez obzira na to računaju li se od nastanka štete ili od prestanka ratne opasnosti (1996. godine). Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja sadržanim u odredbi članka 376. ZOO na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu naknade materijalne štete ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ti apelantovi navodi neutemeljeni, te da mu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluka broj AP 3613/10 od 5. studenog 2013. godine).
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja.
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman