Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3007/17 (Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3007/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3007/17, rješavajući apelacije Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar protiv:
-Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 046873 16 Rev od 4. aprila 2017. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042378 16 Rev od 11. maja 2017. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042447 16 Rev od 9. maja 2017. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047419 17 Rev od 25. aprila 2017. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 031222 16 Rev od 25. maja 2017. godine, -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 042351 16 Rev od 28. marta 2017. godine i -Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 047743 16 Rev od 15. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3007/17
1. Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Arslanagić Elmir i CO" d.o.o. Sarajevo, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 046873 16 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (N. T., Z. M. i E. H.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
AP-3022/17
2. Apelant, kojeg zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 042378 16 Rev od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (K. D., A. K., R. Đ. i B. Dž.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
AP-3059/17
3. Apelant, kojeg zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 042447 16 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (F. L., D. M., i N. K.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
AP-3060/17
4. Apelant, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Arslanagić Elmir i CO" d.o.o. Sarajevo, podnio je 19. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 047419 17 Rev od 25. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (S. T., I. M., H. K. i D. O.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu. AP-3426/17
5. Apelant, kojeg zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 031222 16 Rev od 25. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (E. H. i E. T.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
AP-3438/17
6. Apelant, kojeg zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 042351 16 Rev od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (D. J., S. B. i S. Ć.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
AP-3501/17
7. Apelant, kojeg zastupa Alma Ivetić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 I 047743 16 Rev od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obavežu tuženi (Z. M., E. T. i E. H.) da apelantu solidarno isplate dug u određenom novčanom iznosu.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3007/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
9. U obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni sud je, u suštini, naveo da je u konkretnim slučajevima apelant sa tuženim zaključio ugovore o kreditu (pojedini tuženi glavni dužnici, a ostali tuženi solidarni dužnici-jemci platci), da su tuženi kao sredstvo osiguranja otplate kredita dali apelantu određene mjenice, te da je apelant zbog činjenice da tuženi nisu vraćali kredite raskinuo predmetne ugovore o kreditu u 2007. godini. Vrhovni sud je istakao da je nakon toga apelant pokrenuo predmetne postupke podnošenjem prijedloga za izvršenje na osnovu mjenica, bez protesta, koji postupci su, povodom prigovora tuženih, kao izvršenika, nastavljeni po pravilima parničnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je nakon toga, apelant preinačio tužbe 2014. i 2015. godine (odnosno 7. maja 2015. godine u predmetu AP-3007/17, 7. aprila 2015. godine u predmetu AP-3022/17, 27. maja 2014. godine u predmetu AP-3059/17, 26. novembra 2015. godine u predmetu AP-3060/17, 10. decembra 2014. godine u predmetu AP-3426/17, 27. marta 2015. godine u predmetu AP-3438/17 i 19. maja 2015. godine u predmetu AP-3501/17), tako što je promijenio istovjetnost tužbenih zahtjeva na način da je promijenio činjenice na kojima zahtjev temelji (navodeći da obaveza tuženih proizlazi iz zaključenog ugovora o kreditu), i navodeći odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao pravni osnov zahtjeva. Vrhovni sud je naglasio da je apelant zatim, precizirao tužbene zahtjeve temeljeći ih isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je zaključio da je apelant u toku predmetnih parničnih postupaka izvršio promjenu istovjetnosti tužbenih zahtjeva, navođenjem činjeničnog osnova koji više nije zasnovan na mjenici, nego na obligaciono-pravnom odnosu između parničnih stranaka, koji je nastao zaključenjem ugovora o kreditu, u vezi s kojima su predmetne mjenice izdate kao sredstvo obezbjeđenja. Vrhovni sud je ocijenio da je preinačenje tužbe, promjenom istovjetnosti zahtjeva, u konkretnim parnicama uticalo i na promjenu pravne kvalifikacije spora, koji su tako prestali biti mjenični sporovi, u kojima apelant zahtijeva isplatu mjenične svote na osnovu trasirane mjenice, koji se rješavaju po pravilima koja vrijede za mjenično obavezivanje kao apstraktni pravni posao, a postali građanski sporovi, u kojima sud o svim prigovorima koji proizlaze iz osnovnog posla koji su stranke zaključile, uključujući i prigovor zastare, odlučuje primjenom odredaba ZOO. Vrhovni sud je ukazao da su procesno-pravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, koji se zasniva na drugom činjeničnom osnovu, tužba sa ranijim zahtjevom smatra povučenom, a parnica u pogledu tog zahtjeva gasi. Vrhovni sud je konstatovao da pošto se u slučaju povlačenja tužbe, a shodno odredbi člana 59. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra da povučena tužba nije ni bila podnesena, smatra se i da postavljanjem prethodnog zahtjeva nije nastupio prekid zastarijevanja potraživanja iz novog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da budući da su ugovori o kreditu raskinuti u 2007. godini, od kada se cjelokupna potraživanja smatraju dospjelim (što proizlazi iz predmetnih ugovora o kreditu), da od tih dana počinje teći i zastara potraživanja u skladu sa odredbom člana 361. ZOO, pa pošto je od tih dana do dana kada je izvršena preinaka tužbi (2014. i 2015. godine) promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, protekao opšti petogodišnji zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO, pa da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja tuženih.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetu, sa identičnim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentira, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman