Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2491/17 (T. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2491/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2491/17, rješavajući apelaciju Tanje Jović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tanje Jović podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017 godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017.
godine kao i rješenjā br. 09 0 K 026343 17 K od 18. jula 2017 godine i 09 0 K 026343 17 Kv 15 od 21. avgusta 2017. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Jović podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017 godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017.
godine kao i rješenja br. 09 0 K 026343 17 K od 18. jula 2017 godine i 09 0 K 026343 17 Kv 15 od 21. avgusta 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tanja Jović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnijela je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017 godine i 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine. Također, apelantica je podnijela i zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će staviti „van snage mjere zabrane“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelantica je 4. septembra 2017. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su 3. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Rješenja o izricanju mjera zabrane
5. Kantonalni sud, sudija za prethodno saslušanje, donio je Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine kojim je apelantici i drugim optuženim licima (šest imenovanih lica), na osnovu člana 140. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), člana 140a stav 1. tačka a), te člana 140b i 140c ZKP-a izrekao mjere zabrane i to za apelanticu: zabranu poduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti na Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zabranu napuštanja boravišta u granicama van kojih se apelantica ne smije udaljavati a to je Kanton Sarajevo i Istočno Sarajevo. Rješenjem je određeno da mjere zabrane stupaju na snagu odmah te da se, ukoliko optuženi postupe u suprotnosti sa izrečenim mjerama, te mjere mogu zamijeniti mjerom pritvora. Apelantica i drugi optuženi su obavezani da borave na naprijed navedenim područjima i određeno je da ne smiju kretati izvan njih.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je 19. maja 2017. godine, potvrdio Optužnicu Tužilaštva broj T09 0 KTO 0090533 17 od 18. maja 2017. godine, protiv optuženih I. H. i drugih lica, među kojim je i apelantica, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) vezi sa krivičnim djelima Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i Krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ FBiH. Navedeno je da je u optužnici predloženo da se prema apelantici i drugim imenovanim optuženim izreknu mjere zabrane te da je ročište povodom prijedloga za određivanje mjera zabrane održano 22. maja 2017. godine, na kojem su bili branioci optuženih i optuženi lično, radi izjašnjenja o podnesenom prijedlogu.
7. Kantonalni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz svih dokaza koji su prikupljeni tokom istrage, a koje je sud analizirao pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu. S tim u vezi, ukazano je da je Tužilaštvo pokrenulo predmetnu istragu nakon što su postupajuće sudije sa parničnog odjeljenja Općinskog suda, radeći na predmetima vezanim za sticanje prava vlasništva dosjelošću, posumnjale u uredan način dostavljanja sudskih pismena tuženim strankama. Naime, sudije su primijetile da imenovani kuriri u sudske spise vraćaju s terena dostavnice sa navodno uredno izvršenim dostavama, dok su se pismena sa tih adresa vraćala kao neuredno dostavljena u slučajevima kada su sudije odlučile da dostavljanje u istim predmetima i istim tuženim strankama izvrše putem Pošte, te je u toku internih provjera na sudu odlaskom na teren utvrdilo da lica za koja je konstatovano uredno dostavljanje ne žive na označenim adresama, da su nepoznati na adresama, po izjavama stanara nisu nikad tu živjeli, brojevi kuća ne postoje, lica su umrla i slično. Zbog sumnji u počinjenje krivičnog djela, Uprava Suda je Tužilaštvu u prvi mah 2015. godine dostavila 11 sudskih spisa u kojim su primijećene sumnjive dostave. Dalje je navedeno da je u aprilu 2016. godine, Tužilaštvo predložilo sudu donošenje naredbe o sprovođenju “posebnih istražnih radnji prisluškivanjem telefonskih razgovora optuženih“. Po naredbama suda o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji prikupljeni su dokazi o kontaktima između kancelarija advokata E.H., I.H. i S.S..
8. Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo zatražilo od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) dostavljanje liste iz CMS sistema svih predmeta Općinskog suda po tužbama za sticanje prava vlasništva dosjelošću od 2012. godine do juna 2016. godine. Na osnovu pribavljenih podataka od VSTV-a o predmetima vezanim za sticanje prava vlasništva dosjelošću u kojim su tužbe pokrenute u relevantnom periodu, te je po dostavljanju spisa izvršen pregled i analiza oko 300 sudskih spisa. Navedeno je da su paralelno sa ovim radnjama po nalogu Tužilaštva, MUP Kantona Sarajevo, Federalna uprava policije i MUP Republike Srpske vršili identifikaciju tuženih i tužitelja iz svih sudskih predmeta putem pribavljanja podataka iz IDDEEA baze podataka i provjerama na terenu. U toku istrage saslušano je ukupno 180 svjedoka, od čega je oko 80 u Tužilaštvu, među kojima i veći broj sudija, uposlenika suda, advokatskih pripravnika, tužitelja i tuženih iz parničnih predmeta u kojima su optuženi poduzimali radnje za koje postoji osnovana sumnja da predstavljaju krivično djelo. Nadalje, grafološkim vještačenjem je pouzdano utvrđeno da su u sve tri advokatske kancelarije pripravnici i drugo administrativno osoblje advokata vršili upisivanje imena i prezimena tuženih stranaka u predmetima gdje su njihovi advokati zastupali tužitelje. Veza između tri advokatske kancelarije proizilazi iz dokaza pribavljenih putem posebnih istražnih radnji koje su trajale dva mjeseca u toku maja i juna 2016. godine kao i izjava imenovinih svjedoka.
9. Kantonalni sud je naveo da je iz dostavljenih dokaza utvrdio da postoji osnovana sumnja da se u radnjama optuženih I.H., M.A., P.V., apelantice, B.H. i Z.S., stiču obilježja krivičnog djela organizovani kriminal i da su se optuženi organizovali u grupu za organizirani kriminal koju su činile najmanje tri osobe, koja je postojala oko četiri godine, djelujući u cilju učinjenja više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna preko tri godine ili teža kazna. Naime, istaknuto je da osnovanu sumnju protiv svih optuženih potvrđuju izjave svjedoka - sudija, saslušanih u toku istrage, koji su detaljno opisali zbog čega su pojedine predmete uputile Upravi suda radi daljih provjera, te su od posebnog značaja izjave svjedoka sudija N.A., S.V. i S.M.-B. Kantonalni sud je istakao da iz izvoda iz matičnih knjiga umrlih pribavljenih iz matičnih ureda i izvoda iz IDDEEA baze podataka, proizilazi da su određena lica među tuženim strankama i tužiteljima preminula te nisu nikako mogli potpisati dostavnice o prijemu pismena niti dati punomoć optuženim advokatima da ih zastupaju. Navedeno je da iz šematskih prikaza telefonskih komunikacija između optuženih proizilazi da su svi u relevantnom periodu komunicirali međusobno putem telefona. Iz dokaza pribavljenih od VSTV-a vidljivo je kako je i ko zloupotrebljavao CMS, dok izjave svjedoka i optužene B.H. potvrđuju motive i okolnosti pod kojim se desilo dodjeljivanje predmeta u rad sudiji M.R. putem isključivanja automatske dodjele predmeta.
10. Kantonalni sud je naveo da je organizirana grupa na čijem je čelu bio I.H. imala svijest o zajedničkom djelovanju i ono što je izdvaja u odnosu na predmete optuženog E.H. i optuženu S.S. jeste korištenje različitih oblika počinjenja krivičnih djela, brojnost krivičnopravnih radnji, zloupotreba sistema automatske dodjele predmeta sudijama, podmićivanje službenika suda, preko daktilografa i pisarne do sudije, zloupotreba položaja ili ovlasti CMS administratora i šefice odjela za upravljanje predmetima Općinskog suda, kršenje zakona, a sve u cilju pribavljanja koristi sebi i drugima. Navedeno je da iz dokaza pribavljenih od VSTV-a vidljivo kako je ko zloupotrebljavao CMS, dok izjave svjedoka potvrđuju motive i okolnosti pod kojim se desilo dodjeljivanje predmeta u rad sudiji M.R.
11. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza optužene B.H., koji je dala u prisustvu branioca, kao i drugih dostavljenih dokaza pojedinačno pobrojanih u optužnici proizilazi da je priznala da je podešavala CMS sistem bez odobrenja predsjednice suda i da je to činila na molbu apelantice i optužene M.R. te da je kroz zloupotrebu sistema dodjele predmeta, predmete signirala u rad sudiji, da je optužena M.A. novac preuzimala od optuženog I.H. i u dogovoru sa njim, novac davala apelantici kako bi apelantica predmet signirala u rad sudiji, optuženoj M.R., te da je optuženi I.H. novac u iznosu od po 1.000,00 KM davao optuženoj M.A. koja je taj novac predavala apelantici i koji je apelantica uzimala. Također proizilazi da je apelantica unosila u CMS sistem tužbe koje bi joj optužena M.A. donijela u sud na način da je bi prethodno zatražila od optužene B.H. i dogovorila s njom da privremeno isključi automatsku dodjelu predmetu, tako što pojedinačno isključi sudije iz specijalizacije dodjele predmeta po stavci pravni osnov P-28-utvrđenje i uknjižba, a ostavi neisključenu opciju dodjele predmeta optuženoj sudiji M.R. a za to vrijeme dok je sistem privremeno podešen na navedeni način, apelantica je ručno evidentirala tužbe i unosila ih u CMS sistem, registrujući kao imena podnosilaca dokumenata stranke čija su imena navedena u tužbi, iako joj ta lica nisu predala tužbe, jer se u dogovoru sa optuženim M.A. i I.H., izbjegavalo unošenje imena optuženog I.H. prilikom podnošenja tužbi. Na taj način je omogućeno da predmet bude dodijeljen u rad sudiji za koju su znali da je u dobrim odnosima sa optuženim I.H. koje su potom rješavane kao prioritetne. Također iz istog proizilazi da je apelantica optuženoj M.A. izdavala potvrdu o prijemu dokumenata koju je ona potom odnosila u kancelariju kod optuženog I.H. kao dokaz da je završila posao signiranja predmeta optuženoj sudiji M.R.
12. Kantonalni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da je krivičnim djelima pribavljena imovinska korist od optuženih u navedenim iznosima posebno proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Abida Hodžića, te drugih dokaza dostavljenih uz optužnicu koji su veoma obimni. Kantonalni sud je utvrdio da su optuženi imali svijest o zajedničkom djelovanju u svojim grupama i znali su za druge pripadnike grupe/udruženja, što proizilazi iz presretnutih razgovora, komunikacije sa istim sudskim dostavljačima, da su koristili isti obrazac ponašanja i činjenja krivičnih djela.
13. Nadalje, obzirom da se optuženim stavljaju na teret teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju obavljaju, obzirom na brojnost krivično pravnih radnji i krivičnih djela te dugogodišnji kontinuitet činjenja velikog broja optuženih, te vrstu krivičnih djela koja se stavlja na teret optuženim, to je sud prema optuženim izrekao mjere zabrane poduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140a stav 1 točka a) ZKP-a, iz razloga zaštite pravnog poretka kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka. S tim u vezi je navedeno da okolnost kako su neke od optuženih suspendovali njihovi poslodavci, firme, organizacije, institucije i sl., nije od značaja u pogledu odlučivanja suda jer je suspenzija mjera koja se izriče u okviru radno-pravnog statusa, dok je odluka suda u pogledu navedenih mjera zakonom predviđena mjera za osiguranje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka i nije vezana za odluku donesenu u pogledu radno-pravnog statusa.
14. Kantonalni sud je istakao i da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi mogli pobjeći ili skrivati se i pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji slijedi, jer im se na teret stavljaju teška krivična djela, za koja su zaprijećene dugogodišnje kazne zatvora, pa je stoga prihvaćen prijedlog Tužilaštva za izricanje mjera zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati a kao u izreci, a na osnovu člana 140. st. 1. i 2. i člana 140b stav 1 ZKP.
15. Odlučujući o žalbama apelantice i drugih optuženih, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kv 11 od 5. juna 2017 godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je utvrdio da osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju ne teret ne proizilaze samo i iskaza optužene B.H. nego i iz ostalih dokaza detaljno pobrojanih i obrazloženih u pobijanom rješenju. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su u prvostepenom rješenju konkretizovane okolnosti zbog kojih su apelantici izrečene mjere zabrane te da je i po njegovom stavu, sudija za prethodno saslušanje donio ispravnu odluku. Ocijenjeno je neosnovanim i apelanticino pozivanje na sudsku praksu (Rješenje Suda BIH broj SI 2 K 024348 17 Ko) jer se, prema stavu Kantonalnog suda, mjere zabrane određuju „ako postoje koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo“. Istaknuto je da se apelantici stavljaju na teret krivično djelo organizovani kriminal iz člana 342. stav 2) ZKP za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina kao i ostala krivična djela koja joj se stavljaju na teret a to su činjenice koje bi mogle predstavljati realnu opasnost od bjekstva. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je sudija za prethodno saslušanje pravilno odlučio kada je apelantici izrekao mjeru zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti, jer su djela koja se apelantici stavljaju na teret vezana za počinjenje u obavljanju njenih radnih aktivnosti, na radnom mjestu, te postoji opasnost da bi ponovila ili učinila novo krivično djelo.
16. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 026343 17 K od 5. jula 2017. godine, mjere zabrane koje je izrekao apelantici Rješenjem broj 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine izmijenio na način da je apelantici dozvoljeno kretanje, pored teritorije Kantona Sarajevo i Istočnog Sarajeva i na teritoriju Rogatice.
Rješenja o kontroli izrečenih mjera zabrane
17. Kantonalni sud je, u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane, na osnovu člana 140. stav 6. ZKP-a, donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 K od 18. jula 2017. godine, kojim je utvrdio da prema apelantici i drugim optuženim licima (sedam imenovanih lica), i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane određenih rješenjem Kantonalnog suda 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine, koje su u odnosu na apelanticu izmijenjene Rješenjem broj 0 K 026343 17 K od 5. jula 2017. godine.
18. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Sud je istakao da je, razmatrajući da li su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, utvrdio da su izrečene mjere zabrane prema optuženim još potrebne, jer se od donošenja rješenja kojim su mjere izrečene i izmijenjene u odnosu na apelanticu, nisu promijenile okolnosti koje dovode u pitanje njihovo dalje egzistiranje. Ovo iz razloga što i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere i izrečene, a koje su obrazložene u rješenjima Kantonalnog suda o izricanju mjera zabrane. Istaknuto je da je evidentno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi mogli bjekstvom ili skrivanjem pokušati izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji slijedi, jer im se na teret stavljaju teška krivična djela, za koja su zaprijećene dugogodišnje kazne zatvora, sud cijeni da se nisu promijenile okolnosti i u odnosu na izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati, a na osnovu odredbe člana 140 st. 1. i 2. i člana 140b stav 1 ZKP-a. Sud je pri tome imao u vidu da glavni pretres u ovom predmetu još uvijek nije počeo, a da tužilaštvo planira izvođenje većeg broja dokaza, te je neophodno obezbijediti prisustvo optuženih kako bi se krivični postupak neometano vodio.
19. Odlučujući o žalbama apelantice i drugih optuženih, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kv 15 od 21. avgusta 2017 godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su u pobijanom rješenju dati dovoljni i argumentovani razlozi kojim se utvrđuje neophodnost i svrshishodnost i daljeg trajanja izrečenih mjera zabrane optuženim i njihovo daljnje trajanje nije dovedeno u pitanje istaknutim žalbenim prigovorima njihovih branilaca. Ukazano je da se imalo u vidu da se od donošenja prvobitnih rješenja o izricanju ovih mjera zabrane do donošenja pobijanog rješenja, sve bitne i relevantne činjenice i okolnosti, temeljem kojih su im i izrečene mjere zabrane poduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140. stav l. tačka a) ZKP-a, nisu promijenile. Također, po mišljenju suda, nisu se promijenile ni činjenice niti okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optuženi bjekstvom ili skrivanjem pokušali izbjeći krivičnu odgovornost u krivičnom postupku koji tek prema njima slijedi obzirom da im se stavljaju na teret veoma teška krivična djela sa visoko zapriječenim dugogodišnjim kaznama zatvora, odnosno da se nisu promijenile okolnosti od donošenja izrečenih mjera zabrane napuštanja boravišta u granicama van kojih se optuženi ne smiju udaljavati kako su im prvobitno izrečene rješenjem suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica je navela i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su osporena rješenja nezakonita i arbitrarna jer ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama tj. o osnovanoj sumnji i posebnim razlozima koji u skladu sa zakonom moraju postojati kumulativno da bi se mogle izreći mjere zabrane. Također, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na žalbu jer je vijeće Kantonalnog suda ignorisalo njene žalbene navode i nije otklonilo očigledne nezakonitosti o odlučnim činjenicama iz prvostepenog rješenja. U tom kontekstu, apelantica vrši analizu provedenih dokaza o kojima ima saznanje, uključujući navode da nije predočen bilo koji dokaz da je od optužene M.A. preuzimala 1.000,00 KM. Apelantica navodi da iz osporenih rješenja proizilazi da se zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinila krivična djela za koja je optužena zasniva jedino na iskazu, također u istom predmetu optužene B.H., kojoj se stavlja na teret da je bila član kriminalne grupe. Također, apelantica navodi da prilikom donošenja osporenog rješenja nisu cijenjeni drugi dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu. Ističe da u osporenom prvostepenom ni drugostepenom rješenju nema individualne procjene ni u odnosu na apelanticu kao ni u odnosu na druge optužene kako bi to mogla ponoviti krivično djelo niti individualizacije razloga zbog čega postoji opasnost od bjekstva. Dalje opisuje da je izdavanje „potvrda o prijemu dokumenta“ predviđeno pravilima poslovanja za svaki dokument koji se ulaže u spis, pa tako i za tužbu. Apelantica navodi da je sudija za prethodno saslušanje optužnicu podignutu 18. maja 2017.godine, koja je napisana na 820 strana i uz koje su predočene desetine hiljada dokaza potvrdio za manje od 24 časa tj. 19. maja 2017. godine (koju je dostavila u prilogu apelacije), te u tom smislu smatra da sudija za manje od 24 sata nije uspio pogledati optužnicu i dokaze, te ih realno cijeniti. Zbog očiglednih nezakonitosti u osporenim rješenjima kojim se krše apelantičina prava traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru i stavi van snage mjere zabrane do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
21. U dopuni apelacije, apelantica je istakla da u rješenju donesenom u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane ne postoji obrazloženje činjenica i okolnosti koje bi bile zakonit osnov za produženje mjera zabrane. Naročito, apelantica smatra da sud nije uzeo u obzir konkretne okolnosti koje ukazuju da nema razloga da joj se izreknu mjere zabrane kretanja, uključujući i okolnost da joj je, na prijedlog tužioca u međuvremenu i ublažena mjera zabrane napuštanja boravišta na način što joj je odobren odlazak na godišnji odmor u Crnu Goru, sa kojeg se vratila u BiH i na taj način pokazala da nema namjeru da napusti BiH i osujeti efikasno vođenje krivičnog postupka te da posjeduje imovinu. Osim toga, apelantica smatra da je i prilikom odlučenja o njenoj žalbi, Kantonalni sud u drugostepenoj odluci doslovno ponovio potpuno iste „pogrešne“ razloge, generalizujući ocjenu da su «u pobijanom rješenju dati dostatni i argumentovani razlozi kojima se utvrđuje neophodnost i svrsishodnost i daljeg trajanja mjera zabrane«, a potpuno zanemarujući činjenice koje su navedene u žalbi. Smatra da način na koji Kantonalni sud odlučuje o produženju mjera zabrane pokazuje očiglednu proizvoljnost, zbog koje će mjere zabrane faktički biti obligatorne i trajati do kraja krivičnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
22. Tužilaštvo je navelo da je apelacija u potpunosti neosnovana jer se osporava postojanje osnovane sumnje po potvrđenoj optužnici, gdje se iznose netačni navodi kako apelanticu inkriminira jedino iskaz optužene B.H., te da isti nije potkrijepljen drugim dokazima. Tužilaštvo je istaklo da osnovana sumnja protiv apelantice, proizilazi iz sudskih spisa u kojem je poduzimala nezakonite radnje, šematskih prikaza telefonskih komunikacija iz kojih proizilazi da je apelantica u relevantnom periodu komunicirala putem telefona sa optuženim M.A. i P.V., iz izjava svjedoka V.L. i S.T., odakle proizilazi da su stranke advokata optuženog I.H. davale novčane iznose kako bi se ubrzalo vođenje postupaka na način da se signiraju predmeti sudiji optuženoj M.R., te da je optužena M..A. uzimala novac u iznosu od 1.000 KM i preko apelantice završavala na Općinskom sudu signiranje predmeta toj sudiji. Iz navedenog proizilazi da postoje brojni dokazi o učešću apelantice u primanju mita i zloupotrebi položaja za izvršenu uslugu signiranja predmeta zloupotrebom CMS-a. Pored toga, Tužilaštvo je istaklo da je u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, apelantica „predložila da joj se izreknu blaže mjere zabrane i da joj se dozvoli napuštanje Bosne i Hercegovine u tačno određenom vremenskom periodu radi boravka u Herceg Novom“, te da se Tužilaštvo sa tim prijedlogom saglasilo, o čemu još nije donesena sudska odluka.
23. Kantonalni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje podrobno obrazloženo u osporenom rješenju u odnosu na sve optužene, obzirom na vrstu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. U vezi apelanticinih navoda da se, s obzirom na obimnost optužnice, nju nije mogao pregledati sudija za prethodno saslušanje u roku od 24 h, istaknuto je da iz uvida u predmetnu optužnicu utvrđeno da je činjenični opis napisan na 69 strana a da su u preostalom dijelu optužnice pobrojani dokazi čije izvođenje se predlaže na glavnom pretresu, te su predložene mjere osiguranja i mjere zabrane prema optuženim uz obrazloženje. Iako se radi o velikom broju dokaza pojedinačno pobrojanih u podnijetoj i potvrđenoj optužnici radi se o dokazima koji se mogu podvesti pod određene grupe dokaza tako da se ne radi o enormnom broju dokaza, (odnosno ne radi se o desetinama hiljada dokaza kako navodi apelant), a koji nije mogao sagledati sudija za prethodno saslušanje. Neosnovani su i navodi apelantice da zapisnik o ispitivanju optužene B.H. nije predložen kao dokaz uz optužnicu jer je taj dokaz predložen uz optužnicu pod tačkom 100 (strana 120). Ukazano je da je 3. jula 2017. godine Tužilaštvo dostavilo Kantonalnom sudu saglasnost za ublažavanje izrečenih mjera zabrane napuštanja prebivališta po prijedlogu branilaca apelantice, te će sud ponovo odlučivati u skladu sa navedenom saglasnosti.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase Član 140a. stav 1. tačka a) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost
27. U vezi s apelanticinim navodima da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
28. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.).
29. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 4.). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
30. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantici izrečene osporenim rješenjima, da joj se zabranjuje poduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti i da joj se ograničava kretanje na područje Kantona Sarajevo i Istočnog Sarajeva, te počev od 5. jula 2017. godine i područje Rogatice, Ustavni sud nalazi da mjere zabrane napuštanja boravišta po svom sadržaju i posljedicama koje iz istih proizilaze, predstavljaju mjere ograničenja, a ne mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2307/15 od 22. decembra 2015. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da izrečene mjere zabrane obavljanja poduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti mogu pokrenuti pitanje poštivanja nekih drugih ustavnih prava ali budući da to apelantica nije pokrenula apelacijom, a obaveza je Ustavnog i suda da ispituje samo navode iz apelacija, to Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u to pitanje.
31. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
32. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava rješenje Kantonalnog suda od 5. juna 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu kao i zbog dužine trajanja predmetne istrage, te dopunom apelacije Rješenje broj 09 0 K 026343 17 Kv 15 od 21. avgusta 2017. godine. Zatim, osporena rješenje apelantica je primila 12. juna 2017. godine, odnosno apelacija je podnesena 20. juna 2017. godine. Dalje rješenje o produženju mjera zabrane je doneseno 21. avgusta 2017. godine a dopuna apelacije je podnesena 4. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i prebivanja
35. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivanja.
36. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1 mogu se također u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
37. Ustavni sud napominje da, u skladu s praksom Evropskog suda, pravo na slobodu kretanja spada u derogativna prava, odnosno da su propisani izuzeci od navedenog prava, a koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud će ispitati da li su, u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
38. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na apelanticu, kao i na ostala navedena lica, postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a što je sud ispitao prije donošenja rješenja o mjerama zabrane. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, Kantonalni sud je ispitao osnovanost zahtjeva u odnosu na optužene, uključujući apelanticu, i naveo dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo, a koji potkrepljuju osnovanu sumnju. Također, Tužilaštvo je (i) u odnosu na apelanticu navelo zašto smatra da su mjere zabrane potrebne, a sud je utvrdio da je izricanje mjera opravdano. Također, postojanje okolnosti da se izreknu mjere zabrane, prema ocjeni suda, dokazano je dostavljenim materijalnim dokazima, kao i načinom učinjenja djela – prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja, na način koji je sud opisao. Kantonalni sud je također naveo da su sve predložene mjere zabrane neophodne. Kantonalni sud je, također, ispitao žalbu apelantice i njene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije našao da je žalba osnovana, za šta je dao kratko i jasno obrazloženje. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u rješenju koje je donio povodom kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane ukazao da postoje okolnosti koje su pobliže obrazložene u rješenjima Kantonalnog suda o izricanju mjera zabrane. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantici izrečene i da je njihova kontrola izvršena u skladu sa zakonom.
39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantici izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
40. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane koje su izrečene apelantici posljedica postupka koji se vodi protiv apelantice, kao optužene osobe (i ostalih optuženih lica), da je predmet u početnoj predpretresnoj fazi i da sud je ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te iste ne predstavljaju pretjeran teret za apelanticu u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane koje je određeno rješenjem Kantonalnog suda (do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari), postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu dalju opravdanost i iste ukinuti čim nađe da za iste više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
42. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, ističući da korištenje pravnih lijekova u konkretnom sudskom postupku nije rezultiralo na očekivani način.
43. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na slobodu kretanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja od 22. maja i 18. jula 2017. godine. Ustavni sud smatra da činjenica da žalbe apelantice nisu rezultirale uspjehom, odnosno da su njene žalbe odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja neosnovani VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantičinog prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su osporena rješenja jasna i obrazložena, te kada je sud naveo da postojanje osnovane sumnje proizilazi iz prikupljenih dokaza, kao i dao jasne razloge za neophodnost izricanja mjera zabrane te kada je u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo izricanje.
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja, imajući u vidu da je apelantica imala mogućnost i da je izjavila žalbu koju je ispitalo vijeće Kantonalnog suda.
46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman