Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2621/17 (AC Sunce d.o.o. Jablanica, S. M., M. B., Udruženje proizvođača v)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2621/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2621/17, rješavajući apelacije AC Sunce d.o.o. Jablanica i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
AC Sunce d.o.o. Jablanica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 173957 17 Pžp 2 od 21. aprila 2017. godine;
Sala Munikoza protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 173957 17 Pžp od 21. aprila 2017. godine;
Miodrag Bojanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 228336 17 Pžp od 10. aprila 2017. godine i Udruženje proizvođača voća "Integralna proizvodnja" Laktaši protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 207832 17 Pžp 2 od 29. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2621/17
1. AC Sunce d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 173957 17 Pžp 2 od 21. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao pravna osoba, oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz člana 36. stav 2. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, kažnjiv po članu 96. stav 1., tačka 11. istog zakona, pa mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba čl. 21. i 22. Zakona o prekršajima F BiH izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM.
2. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je istakao da je inspekcijskim nadzorom izvršenim u oktobru 2015. godine u mjestu Salakovac, na magistralnom putu M17, nad autobusom u vlasništvu apelanta, utvrđeno da se navedenim vozilom obavlja javni vanlinijski prijevoz putnika-učenika srednjeg obrazovanja na relaciji Mostar-Jablanica po putnom nalogu koji je uredno popunjen i ovjeren od strane ovlaštenih, ali se u vozilu nije nalazio važeći ugovor o prijevozu učenika zaključen između apelanta kao prijevoznika i osnivača škole. Naime, vozač je dao na uvid ugovor o obavljanju javnog prijevoza u vanlinijskom cestovnom prijevozu zaključen između apelanta i Auto-moto kluba „Sunce44 Jablanica“, a koji je zaključen suprotno odredbi člana 36. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, kojim je propisano šta se smatra ugovorenim prijevozom i to na način da je to vanlinijski prijevoz za određenu tačno utvrđenu kategoriju putnika, ako se takav prijevoz vrši u cilju odlaska na posao ili u školu (fakultet) i obratno, na određenoj relaciji bez prijema drugih putnika. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da bi ovakav prijevoz bio zakonit stavom 2. istog člana je propisano da se u autobusu kojim se vrši prethodno navedeni prijevoz mora nalaziti kopija ugovora o prijevozu koji je zaključen između organizacije - korisnika prijevoza i prijevoznika, dok je stavom 3. propisano koje su to organizacije koje u ime korisnika prijevoza potpisuje ugovor o prijevozu, a koje podliježu obaveznoj primjeni Zakona o javnim nabavkama BiH (kantonalno ministarstvo nadležno za obrazovanje, osnivač škole i načelnik općine). Kantonalni sud je istakao da je, dakle, navedenom odredbom imperativno propisano koje organizacije - korisnici prijevoza, a koje podliježu Zakonu o javnim nabavkama, mogu biti jedna od ugovorenih strana u ime korisnika prijevoza. Osim toga, Kantonalni sud je napomenuo da Zakonom o cestovnom prijevozu Hercegovačko-neretvanskog kantona nisu usklađeni propisi o uvjetima prethodno navedenog oblika van linijskog prijevoza sa odredbama federalnog zakona, jer je istim propisano da kao organizacija - korisnik prijevoza može biti i udruga građana, a federalnim je zakonom jasno propisano koje organizacije samo mogu biti potpisnici predmetnog ugovora u ime korisnika prijevoza. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio iz radnje apelanta jasno proizilazi da je počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.
AP-2622/17
3. Sala Munikoza (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jablanice, koju zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnijela je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 Pr 173957 17 Pžp od 21. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica, kao odgovorna osoba u AC Sunce d.o.o. Jablanica, oglašena je odgovornom zbog prekršaja iz člana 36. stav 2. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, kažnjiv po članu 96. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 11. istog zakona, pa joj je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba čl. 21. i 22. Zakona o prekršajima F BiH izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je istakao da je inspekcijskim nadzorom izvršenim u oktobru 2015. godine u mjestu Salakovac, na magistralnom putu M17, nad autobusom u vlasništvu AC Sunce d.o.o. Jablanica, kao pravne osobe za koju apelantica odgovara (u daljnjem tekstu: prevoznik), utvrđeno da se navedenim vozilom obavlja javni vanlinijski prijevoz putnika-učenika srednjeg obrazovanja na relaciji Mostar-Jablanica po putnom nalogu koji je uredno popunjen i ovjeren od strane ovlaštenih, ali se u vozilu se nije nalazio važeći ugovor o prijevozu učenika zaključen između prijevoznika i osnivača škole. Naime, vozač je dao na uvid ugovor o obavljanju javnog prijevoza u vanlinijskom cestovnom prijevozu zaključen između prevoznika i Auto-moto kluba „Sunce44 Jablanica“, a koji je zaključen suprotno odredbi člana 36. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, kojim je propisano šta se smatra ugovorenim prijevozom i to na način da je to vanlinijski prijevoz za određenu tačno utvrđenu kategoriju putnika, ako se takav prijevoz vrši u cilju odlaska na posao ili u školu (fakultet) i obratno, na određenoj relaciji bez prijema drugih putnika. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da bi ovakav prijevoz bio zakonit stavom 2. istog člana je propisano da se u autobusu kojim se vrši prethodno navedeni prijevoz mora nalaziti kopija ugovora o prijevozu koji je zaključen između organizacije - korisnika prijevoza i prijevoznika, dok je stavom 3. propisano koje su to organizacije koje u ime korisnika prijevoza potpisuje ugovor o prijevozu, a koje podliježu obaveznoj primjeni Zakona o javnim nabavkama BiH (kantonalno ministarstvo nadležno za obrazovanje, osnivač škole i načelnik općine). Kantonalni sud je istakao da je, dakle, navedenom odredbom imperativno propisano koje organizacije - korisnici prijevoza, a koje podliježu Zakonu o javnim nabavkama mogu biti jedna od ugovorenih strana u ime korisnika prijevoza. Osim toga, Kantonalni sud je napomenuo da Zakonom o cestovnom prijevozu Hercegovačko-neretvanskog kantona nisu usklađeni propisi o uvjetima prethodno navedenog oblika van linijskog prijevoza sa odredbama federalnog zakona, jer je istim propisano da kao organizacija - korisnik prijevoza može biti i udruga građana, a federalnim je zakonom jasno propisano koje organizacije samo mogu biti potpisnici predmetnog ugovora u ime korisnika prijevoza. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je apelantice počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret.
AP-2627/17
5. Miodrag Bojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 228336 17 Pžp od 10. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, uz obavezu plaćanja troškova postupka u iznosu od 150,00 KM.
6. U postupku je utvrđeno da je apelant u oktobru 2015. godine u Banjaluci, na javnom mjestu isticao tekst nepristojnog, uvredljivog i uznemirujućeg sadržaja na način da je došao u službene prostorije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP), te je lično na protokolu predao pritužbu u pisanoj formi na rad radnika MUP-a, a koju je dostavio i drugim institucijama Republike Srpske (Predsjedniku Republike Srpske, Predsjedniku Skupštine Republike Srpske, Predsjedniku Vlade Republike Srpske), a čiji sadržaj je bliže opisan u izreci rješenja. Okružni istakao da je članom 2. stav 3. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske propisano da su javno mjesto, u smislu navedenog zakona, između ostalog, prostorije državnog organa, dok je odredbama člana 7. istog zakona propisano da se pored ostalog čini prekršaj i da se narušava javni red i mir tekstovima nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim i drskim ponašanjem. Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza (spornog podneska apelanta, te izjava datih tokom postupka) proizilazi da je apelant je na gore opisani način izvršio obilježja prekršaja iz člana 7. Zakona o javnom redu i miru.
AP-3187/17
7. Udruženje proizvođača voća "Integralna proizvodnja" Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnio je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Pr 207832 17 Pžp 2 od 29. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: Zakon o PDV-u), pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna od 10.000 KM.
8. Okružni sud je naveo da apelant u poreskim prijavama za poreski period oktobar i novembar 2013. godine, nije označio sa X polje 80 u PDV prijavi kojim bi se opredijelio za povrat PDV-a u smislu člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o PDV-u, nego se opredijelio za poreski kredit, odnosno nepravilno je izvršio odbitak ulaznog poreza za predmetni period, a na šta nije imao pravo u smislu odredbe člana 32. stav 2. i 4. tačka 1. istog zakona (imajući u vidu da dobra i usluge koje je pružao po osnovu međunarodnih projekata za pružanje pomoći ne podliježu plaćanju PDV). S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o PDV-u kojim je propisano da povratu PDV plaćenom za snabdijevanje dobrima i uslugama, podliježu snabdijevanju dobrima i uslugama u okviru međunarodnih projekata pružanja pomoći u kojima je Bosna i Hercegovina obavezana međunarodnim ugovorom da obezbijedi da takvi projekti ne budu opterećeni PDV-o. Nadalje, Okružni sud se pozvao i na odredbe člana 32. stav 2. Zakona o PDV-u kojim je propisano da obveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati, ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra odnosno usluge koristi za promet dobara i usluga koje podliježu plaćanju PDV, dok je stavom 4. tačka 1. istog člana propisano da obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza na promet dobara i usluga koje su oslobođene od plaćanja PDV, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Okružni sud je zaključio da se, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, u radnjama apelanta stiču bitna obilježja prekršaja iz člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV-u, odnosno da je apelant nepravilno izvršio odbitak ulaznog poreza za poreske periode oktobar i novembar 2013. godine.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2621/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu i sl.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman