Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3101/17 ("NET" d.o.o. Mostar i T. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3101/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3101/17, rješavajući apelacije "NET" d.o.o. Mostar i Tihomira Pandže, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"NET" d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 166324 17 Pžp od 22. maja 2017. godine i Tihomir Pandža protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 166324 17 Pžp od 22. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3101/17 i AP-3132/17

1. "NET" d.o.o. Mostar, kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, i Tihomir Pandža iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 20. i 21. jula 2017. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 166324 17 Pžp od 22. maja 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 7. stav 1. i prekršaja iz člana 25. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju F BiH, počinjenih na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, te je prvoapelantu, kao pravnom licu, izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM, a drugoapelantu, kao odgovornoj osobi, jedinstvena novčana kazna u iznosu od 2.100,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je članom 7. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju propisano da se plaćanje, naplaćivanje i prenos po tekućim i kapitalnim poslovima između rezidenata i nerezidenata obavlja putem banke u skladu sa tim Zakonom. Prvostepeni sud je ocijenio da je drugoapelant time što je kao direktor društva izvršio plaćanje kupcu u inostranstvu sa svog privatnog transakcijskog računa, a ne preko računa pravnog lica-prvoapelanta, prekršio odredbe člana 7. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju. Prvostepeni sud je istakao da stav finansijskog vještaka S. A. nije prihvatio, jer se u suštini radi o pravnom tumačenju odredbe člana 7. stava 1. Zakona o deviznom poslovanju. Prvostepeni sud je naveo da u odnosu na prekršaj iz člana 25. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju nalazi nesporno utvrđenim da je prvoapelant propustio obavijestiti Federalno ministarstvo finansija o kreditnim poslovima sa dobavljačem iz inostranstva (Epson Italia s.p.a.). Prvostepeni sud je konstatovao da je shodno članu 25. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju, prvoapelant imao obavezu da o tome izvijesti Ministarstvo finansija F BiH, jer se predmetni posao (bliže opisani pod tačkom tri izreke prvostepenog rješenja) ima smatrati kreditnim poslovima sa ino dobavljačem Epson Italia s.p.a. (u smislu člana 2. stava 15. alineja 1. Zakona o deviznom poslovanju i člana 3. stav 3. alineja 1. Pravilnika o načinu, rokovima i obrascima izvještavanja o kreditnim poslovima sa inostranstvom). Prvostepeni sud je ukazao da je od dana uvoznog carinjenja predmetne robe protekao period duži od šest mjeseci, a da apelanti nisu izvršili plaćanje prema ino-dobavljaču, odnosno o tome nisu predočeni dokazi ni u toku same kontrole, pa su apelanti imali obavezu o tome izvijestiti nadležno Ministarstvo finansija F BiH, što oni nisu učinili, pa su time počinili prekršaj iz člana 25. stava 1. Zakona o deviznom poslovanju.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da u pogledu prekršaja iz člana 7. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju apelanti ističu da je plaćanjem obveze od strane drugoapelanta prema inozemnom partneru zadovoljena pravna norma iz odredbe navedenog zakona budući da je plaćanje izvršeno putem banke, pa da je stoga prvostupanjski sud ovakvu njegovu radnju pogrešno kvalificirao kao prekršaj. Kantonalni sud je istakao da pri iznošenju takvih navoda apelanti iznose samo jedan dio ponašanja propisanog odredbom člana 7. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju, a da pri tom očito svjesno zanemaruju da navedena odredba regulira plaćanje, naplaćivanje i prijenos po tekućim i kapitalnim poslovima između rezidenata i nerezidenata, što znači da osim plaćanja putem banke treba utvrditi tko i po kojim poslovima je dužan vršiti plaćanje putem banke. Kantonalni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju, rezidentom može smatrati samo okrivljena pravna osoba-prvoapelant s obzirom da se radilo o plaćanju inozemnog dobavljača (nerezidenta) po poslovima okrivljene pravne osobe, zbog čega je njegova obveza bila da izvrši plaćanje putem banke sa računa društva otvorenog u banci, a ne sa osobnog računa drugoapelanta, kao fizičke osobe. Kantonalni sud je istakao da apelanti kao povredu materijalnog prava ističu da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je u kontroliranom periodu imao kreditne poslove s inozemstvom i da ta činjenica nije dokazana. Kantonalni sud je konstatovao da takvi navodi upućuju na zaključak da apelanti u stvari pobijaju činjenicu koja je utvrđena izrekom prvostupanjskog rješenja, a na što nemaju pravo, jer pobijanje činjeničnog stanja nije dozvoljena žalbena osnova.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava u istom prekršajnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3101/17.

Apelacioni navodi

5. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koji proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3101/17 ("NET" d.o.o. Mostar i T. P.) | Sudska praksa | Aktio