Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3168/17 (N. L., Đ. L. i S. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3168/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3168/17, rješavajući apelacije Nedeljka Lončara, a sada Đure Lončara i Stevanije Krčmar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nedeljko Lončar, a sada Đuro Lončar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001282 16 Rev 3 od 13. aprila 2017. godine i Stevanija Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001494 17 Rev 3 od 16. maja 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3168/17

1. Nedeljko Lončar, a sada Đuro Lončar (u daljnjem tekstu: apelant, u toku postupka je utvrđeno da je tužitelj -Nedeljko Lončar umro, da je proveden ostavinski postupak iza istog, te da je utvrđen nasljednik u osobi Đuro Lončar, sin tužitelja, koji je stupio u predmetnu parnicu), kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001282 16 Rev 3 od 13. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantu naknadi štetu na njegovim stambenim i gospodarskim objektima u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom Vlade Federacije BiH od 14. maja 1998. godine utvrđen opći interes za izgradnju Centra za borbenu obuku Vojske F BiH na područjima Općina Livno, Tomislavgrad, Kupres i Glamoč, da postupak eksproprijacije nikada nije proveden, da su apelantove nekretnine bile u granicama poligona za borbenu obuku Vojske Federacije BiH, ali da nisu bile u okviru terena koji se označava kao tenkovsko strelište i na kojem je započela izgradnja vojnog poligona. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrđeno da su apelantovi stambeni i gospodarski objekti uništeni i da su ostali samo ostaci kamenih temelja i zidova, te da je ocjenom određenih dokaza utvrđeno da je 6. jula 2000. godine evidentirano više požara na području Općine Glamoč koji su uzrokovani bojevim gađanjem snaga SFOR na njihovom poligonu Barbara, koji se proširio i na teritoriju poligona tužene u kojem su izgorjeli stambeni i gospodarski objekti. Vrhovni sud je konstatovao da je stoga drugostepeni sud zaključio da su apelantovi objekti stradali dijelom od požara, a dijelom zbog vremenskih nepogoda i neodržavanja, a da za to ne može biti odgovorna tužena jer ne postoji uzročno posljedična veza između uzroka štete i nastanka štete na apelantovim objektima. Vrhovni sud je istakao da je tužena dokazala da je do štete na apelantovim objektima došlo zbog požara koga su prouzrokovali pripadnici SFOR-a, kao treće osobe, čije radnje nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ili otkloniti od strane tužene. Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju, kod navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su se stekli uvjeti iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) da se tužena oslobodi od odgovornosti za predmetnu štetu. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da je utvrđeno da vojska tužene nije smjela izaći na gašenje požara bez odobrenja SFOR-a, tako da je požare gasilo Vatrogasno društvo, a u kojem požaru su dijelom izgorjeli apelantovi stambeni i gospodarski objekti, a da su dijelom uništeni zbog vremenskih nepogoda i neodržavanja, a da za to ne može biti odgovorna tužena.

AP-3173/17

3. Stevanija Krčmar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001494 17 Rev 3 od 16. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete na gospodarskim i stambenim objektima.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud ocjenom dokaza i to nalaza i mišljenja vještaka geometra koji je utvrdio da se predmetne nekretnine ne nalaze u okviru tenkovskog strelišta, nalaza i iskaza vještaka građevinske struke, koji se izjasnio da su apelantičini objekti uništeni djelimično kako zbog elementarnih nepogoda, tako i zbog požara, neodržavanja istih kroz duži vremenski period, miniranja, otuđenja-krađe i si., te iz drugih dokaza, izveo pravilan zaključak da za nastalu štetu tužena ne može biti odgovorna. Vrhovni sud je konstatovao da kako je osnovom izvedenih dokaza, tužena dokazala da se apelantičine nekretnine ne nalaze u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište, kao i činjenice da su apelantičini objekti uništeni iz razloga za koje tužena ne odgovara, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena za radnje trećih lica ne odgovara, te da su se u smislu odredbe člana 177. ZOO ostvarile zakonske pretpostavke da se tužena oslobodi odgovornosti za nastalu štetu na apelantičinim objektima.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3168/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive i pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnim postupcima pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnim slučajevima, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3168/17 (N. L., Đ. L. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio