Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2675/17 (Ž. J., Š. B., S. M., I. M., K. M., A. M., A. M. i M. M., T. Š., D. R., N. Z., V. K., J. M., M. D., I. B., N. Z., I. K. i M. S., D. J., M. Z., I. J., Z. S., M. L. i V. K. i drugi)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2675/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2675/17, rješavajući apelacije Željke Jakovljević i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željka Jakovljević, Štefica Biloš, Silvana Miličević, Ivan Miličević, Kata Miličević, Anica Miličević, Ana Miličević i Marko Miličević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 019979 16 Rev od 30. marta 2017. godine;

Tomo Šitum, Drago Ravlić, Nedeljko Zelenika, Vladimir Kožul, Jure Miličević, Marinko Drežnjak, Ivica Bošković, Nenad Zelenika, Ivan Kostić i Miroslav Soko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 019729 16 Rev od 30. juna 2017. godine;

Davor Jozić, Marjan Zovko, Ivan Jozić, Zdravko Stanić, Miro Lekić i Vinko Knezić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 019577 16 Rev od 19.

maja 2017. godine;

A.K., A.K. i I.K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 020330 14 Rev od 9. maja 2017.

godine i Aziz Aljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 071617 16 Rev od 27. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2675/17

1. Željka Jakovljević, Štefica Biloš, Silvana Miličević, Ivan Miličević, Kata Miličević, Anica Miličević, Ana Miličević i Marko Miličević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara, podnijeli su 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 019979 16 Rev od 30. marta 2017. godine.

AP-2706/17

2. Tomo Šitum, Drago Ravlić, Nedeljko Zelenika, Vladimir Kožul, Jure Miličević, Marinko Drežnjak, Ivica Bošković, Nenad Zelenika, Ivan Kostić i Miroslav Soko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara, podnijeli su 28. juna 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 019729 16 Rev od 30. juna 2017. godine.

AP-2898/17

3. Davor Jozić, Marjan Zovko, Ivan Jozić, Zdravko Stanić, Miro Lekić i Vinko Knezić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić advokat iz Mostara, podnijeli su 10. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 019577 16 Rev od 19. maja 2017. godine.

AP-3150/17

4. A.K., A.K. i I.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Damir Raguž advokat iz Mostara, podnijeli su 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 46 0 P 020330 14 Rev od 9. maja 2017. godine.

AP-3860/17

5. Aziz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Priluka, kojeg zastupa Amir Mešić advokat iz Tuzle, podnio je 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 071617 16 Rev od 27. jula 2017. godine.

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su u periodu od 2008. do 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tužene Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu, smrti bliskih srodnika, te ostalih troškova sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

8. Odlučujući o tužbenim zahtjevima većine apelanata, prvostepeni sud donio je presude kojima je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cjelosti, dok je u nekim od predmeta obavezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, na način kako je to bliže opisano u izrekama presuda.

9. Rješavajući po žalbama tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sudovi su donosili presude kojima su djelomično usvajali ili odbijali žalbe tužene i potvrđivali navedene prvostepene odluke, dok su u nekim slučajevima donosili presude, kojima su usvajali žalbe tužene i prvostepene presude preinačavali na način što su tužbene zahtjeve apelanata u cjelosti odbijali kao neosnovane.

10. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelanti u iskazima naveli da su u preciziranim periodima bili zatočeni u logorima na teritoriji Federacije BiH od strane Armije BIH ili HVO-a, gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljani, psihički i fizički, te izgladnjivani, ili da su njihovi bliski srodnici u takvim uslovima ubijeni, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnih postupka. S obzirom na takve činjenične okolnosti, odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja tužene, redovni sudovi pozvali su se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, dalje je pojašnjeno da je šteta apelantima nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, tako da su apelanti za štetu saznali u isto vrijeme, a kako su i sami u iskazu priznali, znali su i lica koja su im štetu nanijela. Shodno nespornim okolnostima, apelanti su mogli potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da je u Federaciji BiH ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine Odlukom o ukidanju ratnog stanja ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 50/95), a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH broj 25/96). Naime, dalje je navedeno da do tog momenta u smislu odredbe člana

381. ZOO zastarni rok nije mogao teći, pa su apelanti tek od navedenog datuma u naknadnom roku od tri odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da su apelanti tužbe podnijeli nakon 2007. godine, kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela. U vezi sa prigovorima apelanta da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, navedeno je da apelanti u vezi sa takvim prigovorima nisu ukazali ni na jednu pravosnažnu presudu koja bi ukazivala na postojanje logora, odnosno po kojoj su pojedinačno određene osobe proglašene odgovornim za krivična djela koja apelanti navode, kojom bi sud bio vezan u parničnom postupku, u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni, zaključeno je da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO.

11. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojim je odbio izjavljene revizije ili uvažio revizije te obje ili jednu od nižestepenih presuda preinačavao, tako što je tužbene zahtjeve odbijao u cjelosti kao neosnovan. Naime, nakon što je Vrhovni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane, odnosno obrazlažući svoj stav, revizioni sud se, između ostalog, pozvao i citirao odredbu člana 376. ZOO, naglasivši da su rokovi zastarjelosti počeli teći 23. decembra 1996. godine, nakon prestanka neposredne ratne opasnosti. U tom kontekstu Vrhovni sud je zaključio da je apelantima od tada bio omogućen pristup sudu, te uzeo u obzir kada su apelanti podnijeli tužbe prvostepenom sudu (u periodu od 2008. do 2011. godine) i zaključio da su predmetna potraživanja zastarjela, shodno odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Osim toga, u poglede navoda pojedinih apelanta da su neka lica koja su vršila zatvaranje u logore po komandnoj odgovornosti oglašena krivim za krivična djela za koja ne zastarijeva krivično gonjenje prema članu 100. Krivičnog zakona SFRJ (krivično djelo genocida i ratni zločin), Vrhovni sud je zaključio da se navedena odredba odnosi samo na odgovorna lica za to krivično djelo, a ne i za treća lica koja bi odgovarala po članu 172. stav 1. ZOO, tj. pravno lice za štetu koju prouzrokuje njegov organ.

Spajanje predmeta

12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2675/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti, zabranu diskriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su apelanti u logorima bili lišeni slobode, pri čemu su bili izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što, po mišljenju apelanata, jasno ukazuje da su nad apelantima ili njihovim bližim srodnicima počinjena krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

17. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2675/17 (Ž. J., Š. B., S. M., I. M., K… | Sudska praksa | Aktio