Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1489/15 (Milorad (Nenada) Cvijanović iz Bijeljine, S. I., Milorad (Milana) Cvijanović i V. I. iz Brčkog)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1489/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1489/15, rješavajući apelaciju Milorada Cvijanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godinedonio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Cvijanovića, Svetomira Ilića, Milorada Cvijanovića i Vase Ilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 009535 14 Kž od 9. januara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 009535 12 K od 5. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad (Nenada) Cvijanović iz Bijeljine, Svetomir Ilić, Milorad (Milana) Cvijanović i Vaso Ilić iz Brčkog, a koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su, 28. marta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 009535 14 Kž od 9. januara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 009535 12 K od 5. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 7. marta, Kantonalni sud 10. marta, a Kantonalno tužilaštvo 8. marta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 K 009535 12 K od 5. marta 2014. godine apelante Milorada, sin Nenada i Svetomira oglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) u vezi sa članom 22. istog zakona. Apelantu Miloradu, sin Nenada, izrečena je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a apelantu Svetomiru kazna zatvora u trajanju od šest godina. Apelanti Milorad, sin Milana i apelant Vaso oglašeni su krivim da počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ, te su im izrečene kazne zatvora od po pet godina.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju iskaza sa glavnog pretresa oštećenog, svjedoka N.P., utvrđeno da su apelant Milorad, sin Nenada i apelant Svetomir, nakon zarobljavanja N.P. prema njemu preduzeli bliže opisane inkriminisane radnje. U obrazloženju presude detaljno je interpretiran iskaz svjedoka N.P., te je ukazano da je radi provjere njegovih navoda obavljen i uviđaj na mjestu gdje se nalaze objekti u kojim je bio zarobljen i tučen. Nadalje, svjedok A.J. koji je bio čuvar zatvora u kojem su bili zatočeni pored oštećenog N.P. i oštećeni H.Z., A.H. i E.M., u svom iskazu na glavnom pretresu je potvrdio da su tokom dana u zatvor ulazili apelanti Svetomir i Milorad, sin Nenada, da on nije mogao da im zabrani da ulaze jer su bili ovlašteni da ispituju zarobljenike. Ovaj svjedok je izjavio i da se ne sjeća da je apelant Milorad, sin Nenada, dolazio da fizički maltretira ratne zarobljenike. Svjedok M.B. je u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da je oštećenog N.P. prvi put vidio kad su ga sprovodili posle zarobljavanja i da se vidjelo da je tučen, da je prolazeći pored garaže u kojoj je bio zarobljen N.P. a kasnije i H.Z. i A.H., vidio grupe ljudi, da se čuvar A.J. nije smio suprotstaviti tim ljudima, te da su ljudi ulazili u garažu, udarali i ćuškali zarobljenike, da je stanovao u blizini i čuo da zarobljenici kukaju i zapomažu, te da je čuo da je svjedok, čuvar zatvora, A.J. pričao da zarobljenike tuku neki „Mićko, Sveto i Ilić Vaso“. Kantonalni sud nije poklonio vjeru djelu iskaza svjedoka N.P. kojim je opisao maltretiranje na livadi na koju je bio izveden iz zatvora a koje su, kako je tvrdio, preduzeli apelanti Milorad, sin Nenada i Svetomir, ali je poklonio vjeru njegovom iskazu, a nakon uviđaja na licu mjesta, u djelu u kojem je tvrdio da su ova dva apelanta bila prisutna kada je opisano postupanje preduzeto od dva pripadnika VRS.

7. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka oštećenih N.P., H.Z. i E.M. datih na glavnom pretresu, oštećenog A.H. iz istrage, te iskaza svjedoka A.J. sa glavnog pretresa, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant Svetomir preduzeo bliže opisane radnje prema oštećenom H.Z. te oštećenim N.P., E.M. i A.H.. Cijeneći iskaze oštećenih Z.H., N.P. i E.M. na glavnom pretresu i iskaze svjedoka A.H. iz istrage, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, sud je zaključio da su njihovi iskazi u odnosu na radnje apelanta Svetomira u odlučnim činjenicama podudarne, bez obzira što je proteklo više od 20 godina.

8. Na temelju iskaza datog na glavnom pretresu svjedoka N.P., H.Z. i E.M. te iskaza svjedoka A.H. iz istrage, cijeneći da su ti iskazi u odlučnim činjenicama saglasni, te dovodeći ih u vezu s iskazom svjedoka A.J. datim na glavnom pretresu koji je potvrdio da je apelant Milord, sin Milana, sigurno deset puta dolazio u garažu u kojoj su bili ratni zarobljenici, da se u garaži zadržavao 20 minuta i da je dolazio da ispituje ratne zarobljenike, Kantonalni sud je zaključio da je apelant Milorad, sin Milana, počinio inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je izrekom presude oglašen krivim.

9. Najzad, na temelju iskaza svjedoka oštećenih na glavnom pretresu N.P., H.Z. i E.M. te iskaza svjedoka A.H. iz istrage Kantonalni sud je utvrdio da je apelant Vaso prema oštećenim N.P., H.Z. i A.H. preduzeo inkriminisane radnje za koje je izrekom presude oglašen krivim.

10. Iz obrazloženja presude proizilazi da je odbrana pokušalo dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenih N.P., H.Z., A.H. i E.M. naročito iskaz oštećenog N.P. iskazima 22 svjedoka odbrane, koji su direktno i unakrsno ispitani na glavnom pretresu, a po prijedlogu optužbe i odbrane, veliki broj svjedoka odbrane je suočen na glavnom pretresu sa oštećenim. Kantonalni sud je u cjelini prihvatio iskaz svjedoka S.M. da u kritično vrijeme nije bila u označenom mjestu, dok je iskaze ostalih svjedoka odbrane prihvatio u dijelu u kojem su svjedočili o situaciji u označenom mjestu početkom rata, organizaciji života, činjenici da je mjesto bilo u okruženju bez struje i telefona. Međutim, iskazi ovih svjedoka u dijelu u kojem su iz razumljivih razloga poricali da su oštećeni na bilo koji način kao ratni zarobljenici zlostavljani nisu prihvaćeni.

11. Kantonalni sud je posebno istakao da su oštećeni prilikom suočavanja sa svjedocima odbrane čvrsto ostali kod svojih iskaza o tome šta su doživjeli kao ratni zarobljenici, da su njihovi iskazi u bitnim okolnostima saglasni, a zbog čega su i prihvaćeni i pored toga što su apelanti na glavnom pretresu ukazivali na protivriječnosti u njihovim iskazima, posebno na iskaz oštećenog N.P. date u istrazi i na glavnom pretresu, te ukazujući da N.P. nije prepoznao apelanta Milorada (nije jasno kog od dva Milorada) na fotografijama koje su napravljene u kritično vrijeme. Kantonalni sud je također istakao i da je imao u vidu da su oštećeni u toku istrage odgovarali na pitanja koja su im postavljana dok im je na glavnom pretresu pružena mogućnost da daju potpune iskaze, a po ocijeni suda, sadržaj iskaza svjedoka zavisi i od pitanja koja se svjedoku postavljaju. Po ocjeni Kantonalnog suda razumljivo je poslije proteka vremena od 20 godina da svjedoci neke događaje drugačije opisuju, jer ih drugačije pamte, te je istaknuto da je sud iz činjeničkog opisa radnji optuženog izostavio sve radnje za koje je smatra da nisu izvan razumne sumnje dokazane.

12. Iz obrazloženja presude proizlazi i da je kao dokaz odbrane reprodukovan snimak razmjene oštećenih kao ratnih zarobljenika sačinjen od TVL Televizija Lukavac 27. jula 1992. godine, koji je lošeg kvaliteta, a iz kojeg se vidi da se oštećeni prilikom razmjene nisu žalili da se prema njima loše postupalo. S tim u vezi je ukazano da je oštećeni N.P. pojasnio da su prije razmjene upozoreni da vode računa šta govore prilikom razmjene, pa zbog toga ali i zbog činjenice da idu kući, na samoj razmjeni nisu govorili o tome šta su kao ratni zarobljenici doživjeli.

13. Na temelju objektivne medicinske dokumentacije utvrđeno je da je zdravlje oštećenog N.P. ozbiljno narušeno. Vještak A.S. ljekar specijalista za neuropsihijatriju je u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da se oštećeni N.P. u kontinuitetu liječi od avgusta 1992. godine, da je na temelju medicinske dokumentacije i intervjua sa oštećenim N.P. formirao mišljenje da je N.P. tokom zarobljeništva bio izložen izrazito teškoj torturi, mučenju i drugim vidovima posttraumatskog i emocionalnog stresa koji spadaju u direktne uzročnike PTSP i drugih traumatskih simptoma i posljedica i označavaju se kao „situacije izvan običnog ljudskog iskustva“. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio tvrdnje apelanta da je oštećeni N.P. zadobio povrede glave kao rezultat nesreće na poslu iz jula 1986. godine ukazujući da se, prema otpusnoj listi, tom prilikom zadobijene povrede ne mogu dovesti u vezu sa povredama koje je zadobio kao ratni zarobljenik.

14. Kantonalni sud je dalje istakao da za oštećenog A.H. koji je, u međuvremenu, preminuo, nije dostavljena medicinska dokumentacija ali je svjedok, njegov sin, S.H. u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da je A.H. po dolasku iz zarobljeništva na prsima imao ožiljak u vidu krsta. U vezi s tim je ukazano je i da su prema izvještaju Doma zdravlja u Srebreniku koji se odnosi na relevantni period pronađeni podaci za oštećenog E.M. koji se javljao ljekaru 22. septembra 1992. godine, ali ne i podaci za oštećene N.P., A.H. i H.Z., kao i da je uslijed ratnih dešavanja i preseljenja uništen dio arhiva, među kojim su bili protokoli iz 1992. godine. Najzad, na temelju nalaza i mišljenja ljekarske komisije iz 1998. godine utvrđeno je da je oštećeni E.M. početkom rata bio aktivan u diverzantskoj jedinici, da je bio ranjen, da se po dolasku iz zarobljeništva liječio ambulantno te na Neuropsihijatrijskoj klinici u Tuzli, da je niz traumatičnih događaja uslovilo trajne psihičke promjene kod njega, te da je utvrđen posttraumatski stresni poremećaj i emocionalno nestabilan poremećaj ličnosti.

15. Budući da je nesporno utvrđeno da su apelanti bili pripadnici VRS a svjedoci oštećeni N.P., H.Z., A.H. i E.M. ratni zarobljenici tako da se s njima moralo postupati u skladu s pravilima međunarodnog prava odnosno Ženevskim konvencijama o postupanju sa ratnim zarobljenicima Kantonalni sud je zaključio su apelanti svjesni da prema zarobljenicima postupaju nečovječno i da im svojim radnjama nanose velike patnje, tjelesne povrede i povrede zdravlja počinili krivična djela za koja su oglašeni krivim.

16. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Miloradu, sinu Nenada, među konkretno pobrojanim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima, Kantonalni sud je kao posebno olakšavajuću okolnost cijenio njegovu invalidnost (slijep, bez jedne ruke) te mu je izrekao kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci. Kantonalni sud je, za svakog od apelanta pri odmjeravanju kazne posebno cijenio konkretne pobrojane olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.

17. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 009535 14 Kž od 9. januara 2015. godine odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva dok je djelimično uvažio žalbe apelanta i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da je apelantu Miloradu, sin Nenada izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, apelantu Svetomiru kazna zatvora u trajanju od pet godina, a apelantima Miloradu, sinu Milana i Vasi, kazna zatvora od četiri godine.

18. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocjenjene tvrdnje apelanta da je došlo do nedozvoljenog modifikovanja činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude u odnosu na onu iz izmijenjene optužnice. Vrhovni sud je detaljno ispitao navode svakog od apelanta u ovom dijelu i zaključio da se ne radi o nedopuštenoj modifikaciji činjeničnog opisa djela iz izreke presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu jer su ostale činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje krivičnog djela za koje su apelanti i oglašeni krivim. Po ocijeni Vrhovnog suda ispuštanje određenih činjenica i okolnosti, pa i imena i prezimena apelanta suprotno njihovim tvrdnjama koja su detaljno ispitane nije od uticaja na identitet presude i optužbe. S obzirom da postoje krivičnopravne radnje za koje su apelanti oglašeni krivim, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je zbog izmjene činjeničnog opisa shodno izmijenjenoj optužnici u pogledu radnji koje su izostavljene trebalo donijeti oslobađajuću presudu. S tim u vezi je ukazano i da je optužnica izmijenjena 27. januara 2014. godine prije okončanja dokaznog postupka pred prvostepenim sudom, da apelanti nisu imali primjedbi i da nisu tražili odlaganje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane.

19. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode apelanta kojim je dovođeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza, posebno iskaza oštećenih. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo analizu dokaza u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) te jasno naveo kojim dokazima poklanja ili ne poklanja vjeru i zašto. Protivriječnosti u iskazima oštećenih kao svjedoka, na koje su u žalbi apelanti ukazivali, po ocijeni Vrhovnog suda nisu takve da bi dovele u sumnju vjerodostojnost istih. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud dao razloge zbog kojih je povjerovao iskazima oštećenih datim na glavnom pretresu, a ne onim iz istrage, te je pojasnio da se ne radi o „naknadnom sjećanju“ obzirom da su oštećeni na glavnom pretresu dali obimnije, sveobuhvatnije iskaze u odnosu na one istrage. Vrhovni sud je ukazao i da je razumljivo da su oštećeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom više i konkretnije ispitivani i da su se o tome i izjasnili, a da se u fazi istrage o nekim radnjama preduzetim prema njima nisu ni izjašnjavali jer o njima nisu bili ni ispitivani.

20. Vrhovni sud je zaključio da se prvostepeni sud detaljno bavio svim pitanjima na koje je u žalbi ukazano a radi provjeravanja iskaza oštećenog N.P., da je preduzeo i uviđaj na licu mjesta, te da je u obrazloženju presude s tim u vezi dao jasne, određene i prihvatljive razloge. Neprihvatljivom je ocijenjena i tvrdnja apelanata kojom je ukazivano na nedosljednosti u iskazu oštećenog H.Z. a na temelju analize njegovih iskaza datih u SIPA-i, tužilaštvu i na glavnom pretresu. S tim u vezi je ukazano da je oštećeni H.Z. ispitivan u određenim vremenskim razmacima, u različitim fazama postupka pa da je logično da njegovi iskazi u pogledu postojanja odlučnih činjenica nisu identični. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje kojom su apelanti nastojali dovesti u sumnju iskaza oštećenog A.H. dat u istrazi a koji je pročitan na glavnom pretresu. U vezi s tim je ukazano da je iskaz ovog svjedoka cijenjen u vezi sa iskazima oštećenih N.P., H.Z. i E.M., te iskazima svjedoka LJ.T. i R.J., te da određene nedosljednosti u iskazu ovog svjedoka nisu dovele u pitanje pouzdanost i vjerodostojnost njegovog iskaza kao cjeline, pa da je prvostepeni sud pravilno zaključio da razlike u iskazu ovog oštećenog nisu od odlučnog značaja. Neosnovanim je ocijenjeno i osporavanje iskaza oštećenog E.M. s čim u vezi su apelanti ukazali na iskaze saslušanih svjedoka M.T. i M.B. koji su se izjašnjavali o njegovom zarobljavanju i odvođenju do komandnog mjesta gdje mu je pružena medicinska pomoć jer je bio ranjen, a što je potvrdio i svjedok dr S.J. koji mu je i pružio medicinsku pomoć. U vezi s tim je ukazano da se ne radi o neposrednim svjedocima koji su bili prisutni pri preuzimanju inkriminisanih radnji prema oštećenom E.M., te ukazano da je prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge zbog čega svjedocima M.T., M.B. i dr S.J. nije poklonio vjeru. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud iskaze oštećenih kao svjedoka cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, nakon čega je dao određene razloge zbog kojih te iskaze prihvata i u kojem dijelu ili ih ne prihvata, dajući pri tom ocjenu vjerodostojnosti protivriječnih dokaza, a što nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima apelanta.

21. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanta kojim su osporavali zaključak prvostepenog suda da su oštećeni kao ratni zarobljenici zadobili povrede od apelanta. S tim u vezi je ukazano da su oštećeni razmijenjeni 29. jula 1992. godine, da se u izjavama koje su tada dali a koje su zabilježile lokalne TV pod kontrolom Armije BiH, nisu žalili na zadobijene povrede, ali da je prvostepeni sud dao valjane razloge zbog kojih ove okolnosti ne dovode u pitanje njegov zaključak, te da fotografije oštećenih iz relevantnog perioda na kojim se vidi u kakvom su stanju tj. da nemaju povreda, nemaju značaj koji im apelanti pridaju.

22. Neosnovnim su ocijenjene i tvrdnje apelanta da je povrijeđen krivični zakon jer su pogrešno primijenjeni blanketni propisi koji regulišu pitanja iz oblasti ratnih zločina. S tim u vezi je ponovljeno da je ovaj sud već zaključio da prvostepenom presudom nije prekoračena optužba tj. da su apelanti oglašeni krivim za krivičnopravne radnje za koje je utvrđeno da su ih počinili na način kako je i opisano izreci prvostepene presude. Nadalje, ukazano je da su u izreci prvostepene presude navedene određene odredbe Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, te činjenice i okolnosti koje u odnosu na svakog od apelanta koje čin obilježje krivičnog djela, kao i one od kojih zavisi primjena određenih odredbi krivičnog zakona, a na temelju čega je pravilno zaključeno da su apelanti nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima. Najzad, Vrhovni sud je suvišnim ocijenio pozivanje na konkretni član Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima kao i na konkretni član i tačke Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, ali je zaključio da to nema za rezultat povredu krivičnog zakona.

23. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da su, s obzirom na sve okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud i okolnosti na koje je ukazano žalbom apelanta, apelantima prestrogo odmjerene kazne pa je u tom djelu prvostepenu presudu i preinačio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

25. U opširnim apelacionim navodima analizirajući izreku prvostepene presude i stavove iz drugostepene presude kojom je odlučivano o njihovim žalbenim navodima koje su ponovili i u apelaciji, apelanti tvrde da je nije donijeta oslobađajuća presuda u onom dijelu u kojem optužba nije dokazala da su se desile određene radnje, već su oglašeni krivim i za te radnje iako nije jasno na osnovu čega je takav zaključak uopšte zasnovan, kao i da su oglašeni krivim i za one radnje koje su potpuno izostale u izmijenjenoj optužnici. Nadalje, apelanti tvrde da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. U vezi s tim su najprije istakli da je od 22 saslušana svjedoka odbrane, prvostepeni sud u cjelini prihvatio iskaz samo jednog svjedoka koji je tvrdio da u kritičnom periodu nije bio u označenom mjestu iako je oštećeni E.M. tvrdio da ga je upravo ova osoba tukla kantom u koju je vršena nužda, da su svjedoci odbrane samo pobrojani u obrazloženju osporene prvostepene presude, da u prvostepenoj presudi nije ni predočena ocjena iskaza ovih svjedoka, kao i da njihovi iskazi uopšte i nisu dovođeni u vezu sa ostalim dokazima, pa da se eventualno na osnovu toga izvede zaključak zbog čega im se ne poklanja vjera. Apelanti ističu da predloženi svjedoci nisu, kako se to navodi u prvostepenoj presudi, svjedočili o tome da oštećeni nisu bili ni na koji način zlostavljani već da ih nisu zlostavljali njih četvorica. S tim u vezi apelanti ističu da su svjedoci odbrane u svom svjedočenju i unakrsnom ispitivanju kao i u suočavanju sa oštećenim, ostali dosljedni i kredibilni, da nisu mijenjali iskaze, niti je u njihovim iskazima nađena bilo kakva nedosljednost. Apelanti su detaljno i opširno analizirali iskaze pobrojanih saslušanih svjedoka, kao i iskaze oštećenih kao svjedoka, na kojim se zasnivaju osporene presude ukazujući na konkretne razlike i nedosljednosti u njihovim iskazima odnosno nepodudaranje u iskazima i samih oštećenih kada opisuju isti događaj ili kada o jednom istom događaju svjedoči samo jedan od njih dok ostali negiraju da se i desio, te ih doveli u vezu sa iskazima drugih saslušanih svjedoka. Po njihovom mišljenju radi se o očiglednim i velikim nedosljednostima koje su se ticale odlučnih činjenica i koje se ne mogu opravdati: protekom vremena i davanjem iskaza u različitim fazama postupka, da su na glavnom pretresu opširnije iznosili sporne događaje o kojim su prethodnim fazama postupka govorili samo na osnovu pitanja koja su im postavljana. Pri tom, apelanti ukazuju da su oštećeni i u ranijim fazama postupka kao i na glavnom pretresu ispitivani od jedenog istog tužioca. Nadalje, apelanti ističu da su kao dokaz predočili i snimak razmijene oštećenih koji sadrži njihove izjave koje su dali kada su već bili na teritoriji pod kontrolom Armije BiH i televiziji sa tog područja a u kojim nisu tvrdili da su zlostavljani za vrijeme zarobljeništva, te da su predočili fotografije oštećenih iz relevantnog perioda na kojim se ne vidi da su oštećeni zlostavljani. U vezi s tim posebno ističu sporni događaj koji se stavlja na teret apelantu Vasi a koji je rezultat iskaza oštećenog E.M.. Naime, apelant Vaso je oglašen krivim da je jedne prilike oštećene N.P. i A.H. uhvatio za glave i četiri puta udario od zid. U svojim izjavama oštećeni N.P. i A.H. koje su dali u SIPA-i i tužilaštvu ovaj događaj uopšte nisu spominjali. Također, prema utvrđenju iz prvostepene presude ovaj događaj se odigrao svega par dana prije razmjene a na snimku se ne vide tragovi povreda na glavi niti oštećenog N.P. ni A.H. koje su tom prilikom zadobili kako je utvrdio prvostepeni sud. U suštini, iz opširnih apelacionih navoda u ovom dijelu proizilazi da apelanti smatraju da je zbog pogrešne ocijene dokaza povrijeđena pretpostavka nevinosti te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

26. Apelanti tvrde i da je povrijeđen krivični zakon. S tim u vezi su istakli da je izmijenjenom optužnicom traženo da svi budu oglašeni krivim za “zlostavljanja ratnih zarobljenika koji su zadobili teške tjelesne ozlede i trpjeli snažne fizičke i psihičke bolove, strah i patnju na koji način je prema navedenim ratnim zarobljenicima nečovječno postupano. Apelanti ističu da u izreci osporene prvostepene presude u pravnom opisu, nema ovog teksta, niti bilo kog drugog pravnog opisa, tako da se ne zna, za šta su od citiranih radnji iz blanketne norme i osuđeni. Također, ističu i da nije jasno da li su radnje koje su preduzeli dostigle nivo nečovječnog postupanja a što je condictio sine quo non za krivičnog djelo ratnog zločina. Najzad, ukazuju da su oglašeni krivim da su oštećenim nanijeli povrede a za što nisu ni bili optuženi.

27. Najzad, apelanti su, kao su naveli, opreza radi, iznijeli i tvrdnju da su redovni sudovi pri odmjeravanju kazne propustili pravilno cijeniti konkretno pobrojane olakšavajuće okolnosti, te su, ukazujući na činjenicu da nije bilo tragičnog smrtnog ishoda, kao i praksu Suda BiH i Kantonalnog suda u Tuzli u sličnim predmetima, istakli da su izrečene kazne prestrogo odmjerene.

b) Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje presude zbog koje nije prihvatio da je došlo do prekoračenja optužbe, odnosno da donošenjem prvostepene presude taj sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH, kao i zašto nije prihvatio osnovanim da se u pogledu određene krivičnopravne radnje nije trebala donijeti oslobađajuću presudu u smislu člana 299. tačka c) ZKP FBiH. Vrhovni sud se pozvao i na ostali dio svoje presude u kojem se bavio činjeničnim utvrđenjima, cijenio i analizirao iskaze svjedoka u skladu sa istaknutim žalbenim prigovorima, te istakao da je detaljno razmotrio i izjasnio se u pogledu krivičnopravne sankcije, s u kojem dijelu je prvostepena presuda i preinačena.

29. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena prava apelanta na koja se pozivaju u apelaciji, te zaključio da apelaciju kao neosnovanu treba odbiti.

30. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su apelanti identične navode iznosili i u žalbi na prvostepenu presudu, te da je s tim u vezi Vrhovni sud dao valjane razloge i obrazloženja zbog kojih ih je ocijenio neosnovanim. Neosnovanom je ocijenjena tvrdnja da je za svaku radnju za koju optužba nije dokazala da se desila, trebala biti donesena oslobađajuća presuda. S tim u vezi je ukazano da je apelantima stavljeno na teret više radnji izvršenja koje su alternativno propisane kao radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje: da je sud u ovom postupku imao namjeru donijeti osuđujuću presudu, da su apelanti Milorad i Svetomir oglašeni krivim za nešto što im se nije ni stavljalo na teret, da drugostepeni sud nije ispitao njihove žalbene navode, da je Kantonalni sud propustio da dâ jasne i obrazložene razloge za zaključak da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete, te da redovni sudovi nisu pravilno cijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pri odmjeravanju kazne.

V. Relevantni propisi

31. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“, br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih će se kazniti će se kaznom propisanom za to djelo. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja (…), nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja (…) kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

32. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(...)

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(…) Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 299.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:

(…)

c) ako nije dokazano da je optuženi počinio krivično djelo za koje se optužuje. Član 300.

Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

(…) Član 305.

Sadržaj presude (...)

(4) Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 300. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen. (...)

7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(…) (9) Ako se optuženi oslobađa od optužbe u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih se razloga iz člana 299. ovog zakona to čini.

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(…)

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

(…)

j) ako je optužba prekoračena;

(…)

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 009535 14 Kž od 9. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporena presuda apelantima je uručena u periodu od 23. do 26. februara 2015. godine a apelacija je podnesena 28. marta 2015. godine pa proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

[…]

40. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Nadalje Ustavni sud zapaža da u opširnim navodima apelanti najprije osporavaju dokaze koji su provedeni u toku postupka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te zaključke koje je s tim u vezi izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje, zbog čega im je, kako tvrde, povrijeđena i pretpostavka nevinosti.

42. U vezi sa ovim djelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska pravau daljnjem tekstu: Evropski sud- Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30).

44. Apelanti tvrde da su se iskazi oštećenih sa glavnog pretresa na kojim se zasnivaju osporene presude, bitno razlikuju i da su kontradiktorni sa njihovim iskazima koje su davali u toku istrage u tužilaštvu i SIPA-i. Također, tvrde i da su iskazi ovih svjedoka kontradiktorni jedna drugom i da su o istom događaju svjedočili drugačije, pa da redovni sudovi nisu mogli na ovim iskazima zasnovati svoje odluke i utvrditi odluče činjenice. Najzad, apelanti tvrde i da su redovni sudovi potpuno zanemarili i nisu cijenili iskaze 22 svjedoka odbrane i svoju odluku nisu zasnovali dovođenjem u vezu ovih iskaza sa iskazima oštećenih.

45. U vezi sa ovim djelom navoda Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno interpretirani iskazi oštećenih kao svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, da je prvostepeni sud ove iskaze doveo u vezu sa iskazima koje su oštećeni dali u prethodnim fazama postupka, te s tim u vezi dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega kontradiktornosti i nepodudaranja u iskazima ne dovede u pitanje kredibilitet oštećenih kao svjedoka. Također, u obrazloženju osporene prvostepene presude nisu izostali ni razlozi zbog čega neslaganja u iskazima oštećenih pri opisu istog događaja nisu od značaja za prihvaćanje ovih iskaza kredibilnim. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su neslaganja i kontradiktornosti u iskazima redovni sud i opredijelila da iskazima oštećenih u pojedinim dijelovima i ne pokloni vjeru jer nisu bili potkrepljeni najprije iskazima ostalih oštećenih, a zatim i drugim provedenim dokazima. Najzad, u vezi sa tvrdnjama da nisu cijenjeni iskazi 22 svjedoka odbrane i da nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog čega se njihovi iskazi ne prihvaćaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su dati razlozi i obrazloženja u kojem dijelu su iskazi svjedoka odbrane prihvaćeni a u kojem dijelu im, cijeneći iskaze oštećenih i njihov kredibilitet, nije poklonjena vjera. Isto vrijedi i u pogledu materijalnih dokaza na kojim apelanti insistiraju u apelaciji (TV snimak razmjene ratnih zarobljenika, fotografije oštećenih iz vremena kad su bili ratni zarobljenici). Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanta, Ustavni sud ne smatra da je u konkretnom slučaju izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na temelju kojih su redovni sudovi utvrdili odlučne činjenice, odnosno da su redovni sudovi pri ocijeni dokaza i utvrđivanju odlučnih činjenica postupali sa preduvjerenjem da su apelanti krivi i tako im povrijedili pretpostavku nevinosti.

46. Nadalje, apelanti tvrde da je prekoračena optužnica i da su oglašeni krivim i za ono što im se optužbom nije stavljalo na teret, te da u odnosu na radnje koje nisu dokazane nije donesena oslobađajuća presuda.

47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su identični navodi apelanta istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu ocijenjeni neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je detaljno ispitao konkretne navode svakog od apelanta u ovom dijelu u kojim se ukazivali da je u izreci osporene prvostepene presude došlo do nedopuštene modifikacije činjeničnog opisa djela iz izreke presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu. Na temelju ovakve analize Vrhovni sud je zaključio da su u izreci presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu ostale činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje krivičnog djela za koje su apelanti i oglašeni krivim, kao i da, u pogledu radnji koje su prema izmijenjeno optužnici izostale, nije postojala obaveza da se donosi oslobađajuća presuda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je članom 295. ZKP FBiH propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, a da je u članu 300. ZKP FBiH propisano da u presudi kojom se optuženi oglašava krivim pored ostalog, sud izriče za koje krivično djelo je optuženi oglašen krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena odredbi Krivičnog zakona. Stoga, imajući u vidu razloge i obrazloženja Vrhovnog suda i citirane zakonske odredbe, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni navode apelanta u ovom dijelu.

48. Najzad, apelanti tvrde i da je povrijeđen krivični zakon jer je izostao pravni opis radnji koje im se stavljaju na teret tako da se ne zna za što su iz blanketne norme oglašeni krivim, kao i da redovni sudovi, pri odmjeravanju izrečenih kazni, nisu pravilno cijenili otežavajuće i olakšavajuće okolnosti.

49. Ustavni sud zapaža da su apelanti oglašeni krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Iz izreke prvostepene presude proizilazi da su apelanti, postupali suprotno pravilima međunarodnog prava, konkretno pobrojanih odredbi Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicama i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava unutrašnjih sukoba, ratnim zarobljenicima, oštećenim N.P., E.M., A.H. i H.Z. iako svjesni da prema njima nečovječno postupaju i da im svojim radnjama nanose velike patnje, tjelesne povrede i povrede zdravlja a što su i htjeli, preduzeli konkretne inkriminisane radnje za koje su oglašeni krivim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je identičan navod apelanata detaljno ispitao i Vrhovni sud, ukazujući pored ostalog, da se radnje apelanata za koje su oglašeni krivim mogu podvesti pod član 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicama na koji je i ukazano u izreci prvostepene presude, odnosno da se radi o nasilnim radnjama protiv života i tijela, okrutnom postupanju, velikim patnjama i oštećenju zdravlja. Također, Vrhovni sud je zaključio i da je pozivanje na pojedine odredbe navedene konvencije i protokola suvišno, ali da to nije dovelo u pitanje pravilnu primjenu Krivičnog zakona. Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanta ne može se zaključiti da je izostao pravni opis djela kao i da nije određen oblik djelovanja apelanta koji se ogledao u nečovječnom postupanju preduzimanjem radnji protiv života i tijela, okrutnom postupanju, velikim patnjama i oštećenju zdravlja oštećenih kao ratnih zarobljenika.

50. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da su redovni sudovi pogrešno cijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pri odmjeravanju kazne, Ustavni sud zapaža da su u osporenoj prvostepenoj presudi detaljno analizirane konkretne okolnosti u odnosu na svakog od apelanta, te da je Vrhovni sud, uvažavajući žalbu apelanta u ovom dijelu, zaključio da su, s obzirom na ovako utvrđene okolnosti, izrečene kazne prestroge a zbog čega je prvostepena presuda i preinačena u odluci o kazni.

51. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na temelju kojih su utvrđene odlučne činjenice, kao i da su redovni sudovi pri tom postupali s preduvjerenjem o krivici apelanta i povrijedili pretpostavku nevinosti, da je prekoračena optužnica izmijenjena na glavnom pretresu i s tim u vezi da su redovni udovi propustili donijeti oslobađajuću presudu u odnosu na radnje koje su izostale u izmijenjenoj optužnici te da je povrijeđen krivični zakon jer je izostala pravna ocjena djela i kvalifikacija radnji apelanta kao nečovječno postupanje.

52. Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje apelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovane.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na temelju kojih su utvrđene odlučne činjenice, kao i da su redovni sudovi pri tom postupali s preduvjerenjem o krivici apelanta i povrijedili pretpostavku nevinosti, da je prekoračena optužnica izmijenjena na glavnom pretresu i da su s tim u vezi redovni sudovi propustili donijeti oslobađajuću presudu u odnosu na radnje koje su izostale u izmijenjenoj optužnici, te da je povrijeđen krivični zakon jer je izostala pravna ocjena djela i kvalifikacija radnji apelanata kao nečovječno postupanje.

54. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1489/15 (Milorad (Nenada) Cvijanović iz… | Sudska praksa | Aktio