Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4047/17 (D. G.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4047/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-4047/17, rješavajući apelaciju Dragice Gavrić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Gavrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 041814 16 Rev 2 od 18. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vršana, koju zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 041814 16 Rev 2 od 18. avgusta 2017. godine. Apelantica je također tražila od Ustavnog suda da donese i privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje osporene odluke do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu zaključen 12. oktobra 2000. godine, što je apelantica dužna priznati i trpjeti, te dozvoliti da se tužiteljica (S. M.) ponovo upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmet navedenog ugovora o poklonu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužiteljice (apelantičina tetka) da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu, koji je zaključila sa apelanticom, te da je u toku postupka utvrđeno da je predmetnim ugovorom o poklonu tužiteljica, kao poklonodavac, apelantici, kao poklonoprimcu, poklonila predmetnu kuću. Vrhovni sud je istakao da se izvođenje dokaza vještačenjem određuje kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (član 147. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju oba nižestepena suda imali puno zamjerki na rad i zaključke vještaka medicinske struke P. G. (neuropsihijatar, koji je u svom nalazu i mišljenju izričito naveo da tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu nije bila poslovno sposobna), pa da je provedeno vještačenje i po vještaku V. D.. Vrhovni sud je ocijenio da kod činjenice da oba vještaka -neuropsihijatra potvrđuju da tužiteljica u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bila poslovno sposobna, pa budući da se radi o činjenici za čije utvrđenje i razjašnjenje sud ne posjeduje stručno znanje, zbog čega je i određeno provođenje dokaza vještačenjem, da je drugostepeni sud pogrešno, potpuno suprotno mišljenju dva vještaka, zaključio da je tužiteljica bila poslovno sposobna u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Vrhovni sud je konstatovao da se takav zaključak drugostepenog suda ne može pravdati ni okolnostima (koje navodi taj sud) da je tužiteljica prije toga, a i poslije toga, u vrijeme podnošenja tužbe i vođenja konkretnog postupka, poslovno sposobna. Vrhovni sud je pojasnio da je vještak V. D. u svom nalazu i mišljenju (kako pismenom tako i u izjašnjenju datom na ročištu za glavnu raspravu) detaljno, jasno i argumentovano objasnio koje su okolnosti, koje su se ticale vanjskih faktora i same tužiteljice, odnosno strukture njene ličnosti, uticale da ona u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu nije mogla razumno i racionalno postupati. Vrhovni sud je naglasio da je tužiteljica svoj zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu prvenstveno zasnovala na tvrdnji da je taj poklon učinila očekujući da će je apelantica, kao poklonoprimac do kraja života pomagati i izdržavati, a da je takvo ponašanje apelantice izostalo, odnosno da je njena namjera i volja bila da sa apelanticom zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju. Vrhovni sud je ukazao da takvi navodi upućuju na nesporazum iz člana 63. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji, prema toj odredbi, postoji kada stranke vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili osnovi ili o predmetu obaveze, u kojem slučaju ugovor ne nastaje - radi se o ništavosti ugovora. Vrhovni sud je konstatovao da utvrđeno činjenično stanja i okolnosti koje su pratile zaključenje predmetnog ugovora, nameću zaključak da je tužiteljica zaista mislila i to željela, da zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju a ne ugovor o poklonu, što znači da se radi o nesporazumu, koji ima u vidu odredba člana 63. ZOO, koji vodi ka ništavosti ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je ugovor o poklonu dobročini pravni posao kod koga osnov obavezivanja na strani poklonodavca čine njegove pobude iz kojih poklonoprimcu čini korist na teret svoje imovine, bez ikakve naknade, te da su kao osnov tog ugovora te pobude njegov konstitutivni element bez koga nema ni ugovora. Vrhovni sud je naveo da je motiv tužiteljice za zaključenje spornog ugovora bio da je apelantica izdržava, pomaže i brine se za nju, o čemu svjedoči i činjenica da se apelantica u početku tako i ponašala. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da su te pobude ostale neostvarene, jer da apelantica već dugi niz godina, ne samo da nije izdržavala, pomagala i brinula se za tužiteljicu, nego nije imala nikakav kontakt s njom. Vrhovni sud je ocijenio da okolnost da apelantica eventualno plaća neke obaveze koje se odnose na nekretnine koje su bile predmet poklona i koje su u zemljišnoknjižnim evidencijama upisane na nju, na temelju spornog ugovora, same za sebe ne dokazuju da se ostvarila pobuda zbog koje je tužiteljica učinila sporni poklon. Vrhovni sud je zaključio da pobuda za činjenje poklona kod ugovora o poklonu, kako je naprijed rečeno, ulazi u sam osnov, pa kada pobuda ostane iznevjerana, odnosno kad otpadne, kao u konkretnom slučaju, otpada i sam osnov - kauza ugovora, zbog čega je predmetni ugovor ništav i prema odredbi člana 52. ZOO. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju (Vrhovni i prvostepeni sud) pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4047/17 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio