Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1072/15 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1072/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1072/15, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18.
septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 10. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud BD) broj 96 0 P 056073 14 Rev od 10. februara 2015. godine i Presude istog suda broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je Ustavni sud, Odlukom o dopustivosti broj AP 4973/14 od 18. decembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju, koju je apelant 22. novembra 2014. godine podnio protiv Presude Apelacionog suda BD broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18. septembra 2014. godine, jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju vijeću Apelacionog suda BDBiH, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda BDBiH, Osnovnog suda BDBiH i tužiteljice Lejle Tursunović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 19. i 29. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Apelacioni sud BDBiH, Osnovni sud BDBiH i tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. juna do 21. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda BDBiH broj 96 0 P 056073 12 P od 11. februara 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime naknade štete za duševne boli isplati iznos od 2.000,00 KM, a na ime pretrpljenih fizičkih bolova kao posljedice povređivanja iznos od 3.000,00 KM, sve u ukupnom iznosu od 5.000,00 KM s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 351,00 KM.
7. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta 28. januara 2013. godine radi naknade štete. Raspravljajući o postavljenom tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem apelanta i tužiteljice u svojstvu parničnih stranaka, uvidom u prijavu o saobraćajnoj nesreći od 16. novembra 2012. godine, nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 13. novembra 2012. godine, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. Sabrije Čandića), Osnovni sud je utvrdio da se 13. novembra 2012. godine dogodila saobraćajna nezgoda u Brčkom, kod tržnog centra FIS, koju je izazvao Nikola Dugonjić (u daljnjem tekstu: štetnik), upravljajući motornim vozilom, marke Chrysler, krećući se neprilagođenom brzinom i uvjetima puta iz pravca Bukovika prema Brčkom, na način što nije mogao blagovremeno zaustaviti svoje vozilo, izazvavši time kontakt s vozilom tužiteljice, marke VW Polo, uslijed čega je štetnik proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOB). U vezi s navedenim taj sud je utvrdio da je tužiteljica tom prilikom zadobila trzajnu povredu vrata (laku tjelesnu povredu), da je pretrpjela fizičku bol jakog intenziteta u trajanju od pet dana, srednje jakog trajanja od deset dana i slabijeg u trajanju od deset dana, te da je uslijed pretrpljenog straha jakog i srednjeg intenziteta imala narušenu psihičku ravnotežu. U okolnostima konkretnog predmeta sud je našao da je osnovan apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije zato što je odredbom člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalih odredbi o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05; u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila) propisano da će Fond biti dužan da isplati naknadu oštećenim ako je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza osiguranja, a vozilo posjeduje lice s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Naime, taj sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala da je štetnik upravljao vozilom u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza osiguranja, odnosno zato što kod sebe nije imao važeću potvrdu za korištenje ili je nije pokazao na zahtjev ovlaštenog lica, te jer je, prema podacima iz zabilješke o saobraćajnoj nesreći s manjom materijalnom štetom Policije BDBiH od 13. novembra 2012. godine, kao i prekršajnog naloga navedene policije od istog datuma, utvrđeno da štetnik, tj. lice koje je skrivilo saobraćajnu nesreću, ima prebivalište u BDBiH. Dalje je Osnovni sud BDBiH ukazao da je Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana BiH (član 3. tačka 7) propisano da se pod prebivalištem smatra općina ili distrikt u kojem se državljanin nastani s namjerom da tamo stalno živi. Istaknuto je da ovaj zakon pravi razliku između BDBiH i entiteta, te da se ne može prihvatiti stav da štetnik istovremeno ima prebivalište i u FBiH i BDBiH jer je BDBiH „condominium“ entiteta. Iz navedenog razloga Osnovni sud BDBiH je zaključio da, prema ocjeni tog suda, tužiteljica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta, zbog čega je njen zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. Presudom Apelacionog suda BDBiH broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18. septembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužiteljice usvojena i presuda Osnovnog suda BDBiH od 11. februara 2014. godine preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 3.000,00 KM i na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM, odnosno ukupno 5.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. februara 2014. godine kao dana donošenja prvostepene presude pa do konačne isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka.
9. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu saglasno odredbi člana 330. Zakona o parničnom postupku BDBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), Apelacioni sud BDBiH je zaključio da tužiteljica žalbenim navodima osnovano ukazuje da presuda prvostepenog suda nije pravilna i zakonita jer je taj sud pogrešno utvrdio da je štetnik proglašen odgovornim za prekršaj „zato što kod sebe nije imao važeću potvrdu za korištenje ili je nije pokazao na zahtjev ovlaštenog lica“, jer iz prekršajnog naloga i zapisnika o saobraćajnoj nezgodi od 13. novembra 2012. godine jasno proizlazi da štetnik „za navedeno vozilo koje je registrirano u stranoj zemlji nije imao međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti, zeleni karton“, zbog čega je prekršajno kažnjen primjenom odredbe člana 211. stav 1. ZOB-a. Tom odredbom je propisano da vozač, kada upravlja motornim i priključnim vozilom, mora imati kod sebe važeću potvrdu o registraciji za to vozilo, kao i policu obaveznog osiguranja, a za motorna i priključna vozila registrirana u stranoj zemlji i međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja važi na području BiH, te da je dužan iste dokumente pokazati na zahtjev policajca ili drugog ovlaštenog lica. Dakle, taj sud je utvrdio da je štetnik u momentu prouzrokovane saobraćajne nezgode upravljao vozilom koje je registrirano u stranoj zemlji, bez isprave o osiguranju od automobilske odgovornosti koja važi na području BiH (zeleni karton), zbog čega je prekršajno odgovarao, a ne zato što kod sebe „nije imao važeću potvrdu za korištenje vozila ili je nije pokazao na zahtjev ovlaštenog lica“. Dakle, kod takvog stanja stvari, Apelacioni sud je na osnovu odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila utvrdio da je apelant dužan tužiteljici nadoknaditi prouzrokovanu štetu u vidu pretrpljenih fizičkih bolova i straha. Navedeno iz razloga što se u BiH, u zavisnosti od prebivališta lica odgovornog za saobraćajnu nezgodu, koje je u posjedu neosiguranog vozila registriranog u inostranstvu, oštećeni sa zahtjevom za naknadu prouzrokovane štete mogu obratiti samo garantnim fondovima entiteta BiH. Budući da takav fond ne postoji u BDBiH, niti na nivou BiH, tj. kada je za saobraćajnu nezgodu odgovorno lice koje ima prebivalište na teritoriji BDBiH, i pored činjenice što BDBiH predstavlja jedinstvenu administrativnu jedinicu lokalne samouprave pod suverenitetom BiH, u tom dijelu postoji pravna praznina u pogledu odgovornosti za štetu nanesenu trećem licu koja se, prema ocjeni tog suda, ima popuniti tako da se garantni fondovi entiteta u BiH imaju smatrati odgovornim i da je njihova odgovornost determinirana linijom dejtonskog razgraničenja entiteta u BiH koja je egzistirala prije uspostavljanja Distrikta. Dakle, kako je prebivalište štetnika i prije uspostavljanja Distrikta, mjesto Donja Skakava, bilo u sastavu FBiH to je navedeni entitet pasivno legitimiran nadoknaditi nematerijalnu štetu tužiteljici iz Garantnog fonda FBiH, dakle, apelanta, u iznosima kako je tužiteljica opredijelila svoj tužbeni zahtjev. Dalje, taj sud smatra da tužiteljica osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom posredno izvedenih dokaza pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu u pogledu postojanja ugovora o osiguranju od autoodgovornosti za vozilo kojim je upravljao štetnik koji je skrivio saobraćajnu nezgodu i da je slijedom toga pogrešno primijenio materijalno pravo kada je njen tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan, zbog čega je Apelacioni sud BDBiH, primjenom odredbe člana 338. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
10. Apelacioni sud BDBiH je Rješenjem broj 96 0 P 056073 14 Rev od 10. februara 2015. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Apelacionog suda BDBiH od 18. septembra 2014. godine odbacio kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje revizije propisani članom 346. stav 3. ZPPBD za „izuzetnu“ reviziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, člana 16. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, jer takav stav drugostepenog suda nema uporište ni u jednoj normi materijalnog prava u BDBiH, zbog čega ističe da su sudovi izašli van svoje nadležnosti tako što su stvorili neosnovanu obavezu za apelanta „popunjavanjem pravne praznine na način da garantni fondovi entiteta u BiH se imaju smatrati odgovornim, i da je njihova odgovornost determinirana linijom razgraničenja entiteta u BiH“. Smatra da se propuštanje zakonodavne vlasti BDBiH da donese odgovarajući propis iz ove oblasti i da na taj način omogući svim građanima Distrikta da u istoj ili sličnoj situaciji ostvare zaštitu svojih prava, prema apelantovoj ocjeni, ne može staviti na teret apelantu.
b) Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud BDBiH ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao pred ovim sudom, na koje je taj sud u cijelosti odgovorio, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Osnovni sud BDBiH navodi da su i u odluci tog suda i u odluci Apelacionog suda BDBiH dati razlozi kojim su se ti sudovi rukovodili prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice.
14. U odgovoru tužiteljice je navedeno da je u oblasti primjene Zakona o osiguranju od odgovornosti u saobraćaju u BDBiH, podijeljene zone nadležnosti entitetskih zaštitnih fondova. S tim u vezi ukazuje da je pitanje pasivne legitimacije štetnika, lica čije je prebivalište u BDBiH, mjesto Skakava bilo i ostalo dio FBiH, pa apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelantova apelacije odbije.
V.Relevantni propisi
15. Nalog supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 4.8.2006 . U skladu sa stavovima 8, 11, 13 i 37 Konačne odluke za Brčko od 5. 3. 1999.
godine, koju je donio Arbitražni tribunal za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog, kojima su supervizoru za Brčko data ovlaštenja da vrši mandat na način propisan Konačnom odlukom;
Imajući na umu da se stavovima 11 i 39 Konačne odluke (a) predviđa ukidanje pravnog značaja međuentitetske granice na području Brčko distrikta; (b) nalaže Distriktu i supervizoru da preduzmu radnje ka ukidanju pravnog značaja međuentitetske granice, koje, da bi se to ostvarilo, zahtijevaju da se entitetski zakoni koji se primjenjuju u Distriktu zamijene zakonima Distrikta koji se primjenjuju na obje strane međuentitetske granice; i (c) supervizoru povjerava obaveza da proglasi završetak ovog posla i prestanak pravnog značaja međuentitetske granice;
Imajući u vidu da su, u skladu sa ovim stavovima, Komisija za reviziju zakona u Brčkom, Vlada Brčko distrikta i Skupština Brčko distrikta ulagale zajedničke napore na izradi i usvajanju zakona kako bi zamijenili one entitetske zakone koji u Distriktu i dalje imaju pravni značaj;
Imajući nadalje u vidu da je ovaj posao u najvećoj mjeri, ali ne potpuno, završen, i približno sedam godina nakon donošenja Konačne odluke međuentitetska granica i dalje ima pravni značaj na području Brčko distrikta, tako što institucije Distrikta još uvijek različito primjenjuju pojedine zakone Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne odnosno druge strane nekadašnje međuentitetske granice;
Pored toga imajući u vidu da u mnogim oblastima u kojima entitetski zakoni i dalje važe u Distriktu, ne postoji potreba, ili ne postoji prijeka potreba, za zakonima, i da ti entitetski zakoni, bar za sada, mogu biti ukinuti bez posljedica a da ne budu zamijenjeni odgovarajućim zakonima Distrikta;
Smatrajući da su, sve dok ne budu doneseni novi zakoni Distrikta kojima će biti zamijenjeni ukinuti entitetski zakoni, postojeći zakoni Distrikta, države i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koji se primjenjuju u Distriktu, dovoljni da na adekvatan način regulišu oblasti djelovanja obuhvaćene entitetskim zakonima koje ovaj nalog ukida;
Ovim nalažem sljedeće:
1. U zavisnosti od onoga što slijedi u narednim stavovima ovog naloga, svi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (“entiteta”), i svih institucija koje su sastavni dio bilo kog entiteta, odmah prestaju da imaju pravno dejstvo u bilo kom dijelu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U mjeri u kojoj su isti na snazi u Brčko distriktu, svi takvi zakoni se ukidaju danom izdavanja ovog naloga supervizora.
[...]
3. Shodno stavu 39 Konačne odluke, međuentitetska granica prestaje da ima pravni značaj na području Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
[...]
7. Ništa iz ovog naloga supervizora neće imati uticaja na zakone i propise koji su na snazi u Brčko distriktu na dan izdavanja ovog naloga supervizora a koji se odnose na:
[...]
8. Ovaj nalog supervizora stupa na snagu odmah i biće bez odlaganja objavljen u Službenom glasniku Brčko distrikta. Vlada i Skupština Brčko distrikta preduzeće sve potrebne mjere da osiguraju implementaciju istog.
16. Dopuna naloga supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 4. avgusta 2006. godine od 17. januara 2008. godine U skladu sa stavovima 8, 11, 13, 37 i 39 Konačne odluke za Brčko od 05. marta 1999. godine koju je donio Arbitražni tribunal za spor oko međuentitetske linije razgraničenja u oblasti Brčkog, kojima su supervizoru za Brčko data ovlaštenja da vrši mandat propisan Konačnom odlukom;
Podsjećajući da su Nalogom supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 04. avgusta 2006. godine (u daljem tekstu, Nalog supervizora) ukinuti entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašen prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu;
Izražavajući zabrinutost zbog toga što su osnivanje osiguravajućih društava, nadzor, poslovanje i upravljanje osiguravajućim društvima kao i obavezno osiguranje neregulisani zbog nepostojanja zakonodavstva Brčko distrikta;
Konstatujući da osiguravajuća društva ne mogu obavljati svoju djelatnost ukoliko nisu registrovana i nadzirana od strane agencije za osiguranje, ali da bi osnivanje agencije za osiguranje u Distriktu moglo dovesti do nepotrebnog i neproporcionalnog opterećenja za Distrikt;
Ističući da Nalog supervizora od 04. avgusta 2006. godine kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu ostaje na snazi;
Ovim nalažem sljedeće:
1. U stavu 7. Naloga supervizora od 04. avgusta 2006. godine dodaje se nova tačka “g” koja glasi:
„(g) oblast osiguranja, uključujući, ali ne ograničavajući se na osnivanje, nadzor, poslovanje i upravljanje osiguravajućim društvima kao i obavezna osiguranja”.
2. Filijale osiguravajućih društava koje obavljaju svoju djelatnost u Brčko distriktu će biti nadzirane od strane entitetske agencije za osiguranje koja je registrovala ta društva, tj. prema sjedištu osiguravajućeg društva.
3. Osiguravajuća društva sa sjedištem u Brčko distriktu će biti slobodna da odaberu entitetsku agenciju za osiguranje kod koje žele da se registruju. Kada se registruju, nadzor nad njihovim poslovanjem će vršiti ta entitetska agencija za osiguranje.
4. Institucije Brčko distrikta će preduzeti sve neophodne mjere kako bi osigurale sprovođenje ovog naloga.
5. Ovaj nalog stupa na snagu odmah bez daljih proceduralnih radnji.
6. Ovaj nalog supervizora će biti objavljen u Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH na engleskom i zvaničnim jezicima Bosne i Hercegovine. U slučaju neusklađenosti, verzija na engleskom jeziku će biti mjerodavna za sve namjene.
17. Zakon o Agenciji za osiguranje u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 12/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom regulira se oblast osiguranja u Bosni i Hercegovini na način da se osigura neophodna koordinacija zakona o osiguranju u oba entiteta, u entitetima i Bosni i Hercegovini; poslovi osiguranja koji se obavljaju u Bosni i Hercegovini; osnivanje, sjedište, sastav, status, djelatnost, rukovođenje, ovlaštenja, obaveze i finansiranje Agencije za osiguranje u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Agencija).
Član 2.
Cilj ovog zakona je da Agencija, slijedeći opće ciljeve i načela, osigura:
a) jedinstvenu primjenu zakona o osiguranju između entiteta, kao i postojanje nesmetane i djelotvorne saradnje između agencija za nadzor osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, te da osigura da se entitetski zakoni primjenjuju i tumače na pravičnoj i jedinstvenoj osnovi;
b) da zakonodavstvo o osiguranju, koje je na snazi u entitetima, u potpunosti bude usaglašeno u namjeri da osigura jednak i ravnopravan odnos prema svim društvima za osiguranje u oba entiteta i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko distrikt) i da osigura jednaku pravnu zaštitu kako za ugovarače osiguranja, tako i za treću stranu – podnosioce odštetnih zahtjeva na teritoriji Bosne i Hercegovine;
c) Agencija ima obavezu osigurati da zakonodavstvo o osiguranju u Bosni i Hercegovini bude i ostane usaglašeno sa zakonodavstvom Evropske unije, koje se primjenjuje na oblast osiguranja;
d) Agencija koordinirano predstavlja i zastupa Bosnu i Hercegovinu u organizacijama koje se bave osiguranjem na međunarodnom nivou, te obavlja s njima kontinuiranu saradnju;
e) Agencija, uz kontinuiranu saradnju s agencijama za nadzor osiguranja entiteta i Brčko distrikta, rješava sporove izmedu agencija za nadzor osiguranja u pogledu jedinstvenog tumačenja i primjene zakonodavstva o osiguranju na nivou entiteta i Brčko distrikta i izdaje pismene odluke i mišljenja kojima se osigurava jedinstvena primjena zakonodavstva o osiguranju;
f) Agencija osigurava i vodi sve relevantne podatke o sveukupnom tržištu osiguranja u Bosni i Hercegovini.
18. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Svako lice koje ima u posjedu ili u vlasništvu vozilo koje se u Federaciji kreće po cestama ili u oblastima koje su dostupne javnosti, obavezno je da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima upotrebom motornog vozila (osiguranje od autoodgovornosti) u skladu sa odredbama ovog Zakona.
Minimalno teritorijalno važenje polise osiguranja od autoodgovornosti prema trećim stranama izdate u BiH, prema ovom Zakonu ili prema Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim odredbama o obaveznom osiguranju od odgovornosti RS, jeste teritorija BiH.
Registracija motornih vozila, produžavanje registracije i izdavanje probnih registarskih tablica može se obavljati tek po podnošenju važeće polise ili potvrde o osiguranju od autoodgovornosti prema trećim stranama, ovlaštenim organima koji su nadležni za registriranje ili izdavanje probnih registarskih tablica.
Uz važeću polisu ili potvrdu o osiguranju prema trećim stranama mora postojati ovjerena uplatnica banke ili pošte o plaćenoj premiji, odnosno ovjerena numerisana priznanica izdata od društva o plaćenoj premiji osiguranja Član 16. stav 1. alineja 2.
Zaštitni fond je obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu za slučajeve smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:
-je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovog Zakona;
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Apelacionog suda BDBiH broj 96 0 P 056073 14 Rev od 10. februara 2015. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Apelacionog suda BDBiH broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18. septembra 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu.
22. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4973/14 koja je odbačena kao preuranjena. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda BDBiH broj 96 0 P 056073 14 Gž od 18. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2014. godine, a apelacija broj AP 4973/14 je podnesena 22. novembra 2014. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. S obzirom na to da je u predmetnom apelacijom apelant pravno lice koje je u svojoj pravnoj naravi nosilac javno-pravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Apelacionog suda BDBiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava tužiteljice na naknadu nematerijalne štete od apelanta, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član II/3.e) Ustava BiH primjenjiv na taj postupak.
28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbe član 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. Ističe da stav drugostepenog suda nema uporište ni u jednoj normi materijalnog prava u BDBiH, pa smatra da su sudovi izašli van svoje nadležnosti na način što su stvorili neosnovanu obavezu za apelanta. Ističe, da se propuštanje zakonodavne vlasti BDBiH da donese odgovarajući propis iz ove oblasti i da na taj način omogući svim građanima Distrikta da u istoj ili sličnoj situaciji ostvare zaštitu svojih prava ne može staviti na teret njemu.
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud BDBiH dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku u pogledu primjene odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila u smislu obavezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete tužiteljici. Naime, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je Apelacioni sud BDBiH zaključio da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan shodno navedenoj odredbi citiranog zakona kojom je propisano da je apelant obavezan oštećenim stranama plaćati odštetu, između ostalog, „u slučaju kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. tog zakona“. Dovodeći navedenu zakonsku odredbu u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je tužiteljica prijavila svoje potraživanje apelantu u vidu nadoknade prouzrokovane štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i straha, obrazlažući svoje navode okolnostima jer je štetnik u momentu prouzrokovane saobraćajne nezgode upravljao vozilom koje je registrirano u stranoj zemlji, bez isprave o osiguranju od automobilske odgovornosti koja važi na području BiH (zeleni karton), te jer je on prije uspostavljanja Distrikta imao prebivalište u mjestu Donja Skakava, koje je bilo u sastavu FBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, budući da Zaštitni fond ne postoji u BDBiH, te s obzirom na činjenicu da je štetnik prije uspostavljanja Distrikta imao prebivalište u mjestu Donja Skakava, koje je prije uspostavljanja Distrikta bilo u sastavu FBiH, Apelacioni sud BD je ukazao da postoji prava praznina jer zakonom BDBiH nije donesen odgovarajući propis kojim bi apelantici i ostalim građanima Distrikta bilo omogućeno da u ovakvim slučajevima ostvare zaštitu svojih prava.
32. Međutim, Ustavni sud smatra da je propust nadležnih zakonodavnih vlasti BDBiH u pogledu donošenja zakona radi ostvarivanja prava apelantice i ostalih građana BDBiH u istim ili sličnim slučajevima premošten Nalogom supervizora za BDBiH od 4. augusta 2006. godine i dopunom tog naloga od 17. januara 2008. godine. Tim aktima je supervizor za BDBiH, nakon prestanka pravnog značaja entitetskih granica u Distriktu, prvenstveno odredio: „Ništa iz ovog naloga supervizora neće imati utjecaja na zakone i propise koji su na snazi u Brčko distriktu na dan izdavanja ovog naloga supervizora, a koji se odnose na: (g) oblast osiguranja, uključujući, ali ne ograničavajući se na osnivanje, nadzor, poslovanje i upravljanje osiguravajućim društvima, kao i obavezna osiguranja.” Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu Zakona o Agenciji za osiguranje u BiH kojim se, kako je to navedeno u članu 1, „regulira oblast osiguranja u Bosni i Hercegovini“, dakle radi se o državnom zakonu koji važi na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Članom 2. tog zakona je regulirana uloga Agencije, između ostalog, da vrši kontinuiranu saradnju s agencijama za nadzor osiguranja entiteta i BDBiH, kao i da rješava sporove između agencija za nadzor osiguranja u pogledu jedinstvenog tumačenja i primjene zakonodavstva o osiguranju na nivou entiteta i BDBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odredbe člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila kada je Apelacioni sud preinačio presudu prvostepenog suda tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice, te obavezao apelanta da tužiteljici naknadi štetu.
33. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje na odredbe dopune naloga supervizora za BDBiH u kojim je eksplicitno izražena zabrinutost „zbog toga što su osnivanje osiguravajućih društava, nadzor, poslovanje i upravljanje osiguravajućim društvima, kao i obavezno osiguranje neregulirani zbog nepostojanja zakonodavstva Brčko distrikta“. Osim toga, iz odredbi Zakona o Agenciji za osiguranje (član 2), između ostalog, proizlazi da je cilj tog zakona „da zakonodavstvo o osiguranju, koje je na snazi u entitetima, u potpunosti bude usaglašeno u namjeri da osigura jednak i ravnopravan odnos prema svim društvima za osiguranje u oba entiteta i Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko distrikt) i da osigura jednaku pravnu zaštitu kako za ugovarače osiguranja tako i za treću stranu – podnosioce odštetnih zahtjeva na teritoriji Bosne i Hercegovine“. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu odredbe navedenih propisa iz kojih proizlazi namjera zakonodavca da, dakle, „osigura jednaku pravnu zaštitu i za treću stranu – podnosioce odštetnih zahtjeva na teritoriji Bosne i Hercegovine“, u kojoj poziciji je tužiteljica, u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Suprotno postupanje bi upravo tužiteljicu, u smislu naprijed navedene odredbe, onemogućilo u jednakoj pravnoj zaštiti u odnosu na druge podnosioce odštetnih zahtjeva i stavilo na nju pretjeran teret da istražuje koje je pravno lice odgovorno za naknadu štete u njenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Apelacionog suda BDBiH jasno i argumentirano i da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su iz tog razloga apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
35. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Apelacioni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na to da je cilj da zakonodavstvo o osiguranju osigura jednaku pravnu zaštitu za podnosioce odštetnih zahtjeva na teritoriji Bosne i Hercegovine, ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman