Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3021/17 (V. K., R. H., N. R., F. Š. i A. D., M. Š. i S. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3021/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3021/17, rješavajući apelacije Vojina Konjikušića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vojin Konjikušić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 196532 16 Rev od 4. aprila 2017.
godine, Ramiza Halilović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 123135 16 Rev od 18. maja 2017. godine, Nesib Rešidović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 102643 17 Rev od 1. avgusta 2017.
godine, Florijan Šurkić i Anto Djaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019875 14 Rev od 8.
juna 2017. godine, Mario Štrbac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 079782 15 Rev od 8. juna 2017. godine i Slavko Jurić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 024454 17 Rev od 4. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3021/17
1. Vojin Konjikušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 65 0 P 196532 16 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant bio zatočen u logoru u Livnu, u periodu od 29. jula 1992. godine do 19. jula 1993. godine, da su ga za vrijeme boravka u zatočeništvu pripadnici formacija tužene fizički i psihički maltretirali. Vrhovni sud F BiH je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti privilegovani rok iz člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud F BiH je istakao da je tom odredbom propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud F BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 377. stav 1. ZOO, jer apelant nije dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, Vrhovni sud F BiH je pojasnio da zbog principa prema kojem se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, da se taj zakonski zastarni rok primjenjuje samo kuda je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim dijelom. Vrhovni sud F BiH je naglasio da se u pogledu zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom, primjenjuju pravila iz odredbe člana 377. ZOO samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Vrhovni sud F BiH je konstatovao da je u konkretnom slučaju šteta za apelanta nastala u toku rata u BiH, pa da je početak zastarjelosti trebalo računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratno opasnosti. Vrhovni sud F BiH je ocijenio da je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu, a da su svi vidovi nematerijalne štete koje je pretrpio nastali najkasnije njegovim puštanjem na slobodu 19. jula 1993. godine. Vrhovni sud F BiH je ukazao da je objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav
2. Z00 od pet godina isticao za apelanta 23. decembra 2001. godine što je bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu. Vrhovni sud F BiH je istakao da je apelant podnio tužbu 24. oktobra 2008. godine što znači da je tužba podnesena izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav
2. ZOO. Vrhovni sud F BiH je zaključio da je u činjeničnoj i pravnoj situaciji kakva je u konkretnom predmetu bez osnova apelantovo pozivanje na odredbe Ženevskih konvencija koje ukazuju na nezastarijevanje pojedinih zločina, kao i na raniju praksu Ustavnog suda BiH. AP-3416/17
3. Ramiza Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnijela je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 71 0 P 123135 16 Rev od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od toga da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, odbili apelantičin tužbeni zahtjev pozivom na odredbe člana 376. ZOO, jer je eventualna šteta nastala u periodu od 16. jula 1992. do 16. jula 1993. godine, dok su zastarni rokovi počeli teći od 19. juna 1996. godine kada je odlukom Narodne skupštine RS ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega je do podnošenja tužbe (20. jula 2011. godine) protekao i subjektivni i objektivni rok iz navedene zakonske odredbe za potraživanje štete sudskim putem. Vrhovni sud RS je istakao da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda domaćeg ili međunarodnog krivičnog suda za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan, u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je utvrđeno da je određeni izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem je apelantica pretrpjela štetu odnosno kojom je označena kao oštećeno lice. Vrhovni sud RS je istakao da se stoga apelantica u revizionim navodima neosnovano poziva na presudu Suda Bosne i Hercegovine od 30. oktobra 2009. godine. kojom je P. K. oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Vrhovni sud RS je naglasio da bi navedena apelantičina tvrdnja o primjeni odredbe člana 377. ZOO, imala svoje uporište u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca (štetnika) krivičnog djela, iz kojeg je nastala šteta, i da je u odnosu na istog pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Vrhovni sud RS je konstatovao da kako apelantica nije podnijela tužbu protiv neposrednog učinioca da nije bilo zakonske mogućnosti da se primjeni odredba člana 377. ZOO. Naime, Vrhovni sud RS je pojasnio da pomenuta presuda (pod uslovom da je predmetna šteta posljedica krivičnih djela za koja je P. K. osuđen), kako je već rečeno, bi bila relevantna samo da je zahtjev za naknadu štete usmjeren u odnosu na učinioca krivičnog djela, a ne i u odnosu na tuženu u konkretnoj parnici.
AP-3859/17
5. Nesib Rešidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda F BiH broj 32 0 P 102643 17 Rev od 1. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu nadoknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH je naveo da tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom apelant potražuje naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio kao zatvorenik u logoru na području općine Ljubuški i Široki Brijeg, Federacije BiH, u periodu od 16. marta1993. do 6. maja 1993. godine (u periodu rata u BiH). Vrhovni sud F BiH je istakao da se u odnosu na tuženu primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 376. ZOO, te da je apelant za štetu nastalu zbog lišenja slobode, zarobljavanja od strane pripadnika HVO saznao 6. maja 1993. godine, kada je bio pušten na slobodu. Vrhovni sud F BiH je konstatovao da kako je sporna šteta nastala u toku rata da se početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i od kada je apelantu bio omogućen pristup sudu. Vrhovni sud F BiH je istakao da polazeći od toga da je apelant tužbu za naknadu nematerijalne štete kao posljedicu ratnog zarobljavanja podnio nadležnom sudu 31. oktobra 2011. godine, da je nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja naknade štete, jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok od tri godine i pet godina, propisan odredbom člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud F BiH je ocijenio da se u odnosu na označenu tuženu ne može primijeniti zastarni rok propisan odredbom člana 377. ZOO, jer se odredba tog člana može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela (član 12. stav 3. ZPP), a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca.
AP-3929/17
7. Florijan Šurkić i Anto Djaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vareše, koje zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijeli su 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda F BiH broj 41 0 P 019875 14 Rev od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tužena (Federacija BiH) da apelantima nadoknadi nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima.
8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH je naveo da je za postavljeni zahtjev apelanata pasivno legitimisana označena tužena F BiH u odnosu na koju se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 376. ZOO. Vrhovni sud F BiH je istakao da su apelanti za štetu nastalu uslijed zatvaranja kao i za činjenicu ko ih je zatvorio imali saznanje kada su pušteni na slobodu (29. novembra 1993. godine), te kako je šteta nastala u toku rata da se početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 22. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, od kada je apelantima omogućen pristup sudu. Vrhovni sud F BiH je ukazao da polazeći od toga da je tužba podnijeta 24. novembra 2010. godine, da je nastupila zastarjelost prava na naknadu štete jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok (od tri i pet godina). Vrhovni sud F BiH je naglasio da se u odnosu na označenu tuženu ne može primijeniti odredba člana 377. ZOO jer se ta odredba može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela (član 12. stav 3. ZPP), a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca.
AP-3933/17
9. Mario Štrbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnio je 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda F BiH broj 43 0 P 079782 15 Rev od 8. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da mu nadoknade nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH je naveo da je apelant bio lišen slobode od strane Armije R BiH, u periodu od 23. aprila 1993. godine do 19. juna 1993. godine i držan u KPD Zenica i Muzičkoj Školi u Zenici. Vrhovni sud F BiH je dalje naveo da je članom 376. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud F BiH je istakao da je u konkretnom slučaju apelantu šteta nastala u toku 1993. godine, a da je tužba podnijeta 14. decembra 2012. godine iz čega proizlazi da su protekli i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete nastale u predmetnom događaju, čak i da je tu štetu apelant dokazao. Vrhovni sud F BiH je ocijenio da pozivanje apelanta na činjenicu postojanja pravosnažne presude Međunarodnog suda u Hagu kojom su E. H. i A. K. oglašeni krivima, između ostalog i za događaje u Muzičkoj školi, nije osnovano, jer su navedena lica odgovarali za pojedinačnu odgovornost. Vrhovni sud F BiH je naglasio da se ta činjenica ističe zbog apelantovog prijedloga da se primjeni odredba člana 377 stav 1. ZOO, prilikom odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja. Naime, Vrhovni sud F BiH je ukazao da prema toj odredbi kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarijevanje krivičnog gonjenja. Međutim, Vrhovni sud F BiH je naglasio da se navedena odredba odnosi samo na učinioce krivičnog djela, a ne i na pravna lica, pa da je zbog toga taj revizijski prigovor odbijen kao neosnovan.
AP-3959/17
11. Slavko Jurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 20. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda F BiH broj 56 0 P 024454 17 Rev od 4. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da mu nadoknade nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova i patnji, zbog povrede prava slobode i ličnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i straha, uslijed protivpravnog zatvaranja apelanta u logoru Musla SD na području općine Konjic. Vrhovni sud F BiH je istakao da se protivno apelantovom pravnom rezonovanju, odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela (koji nije obuhvaćen predmetnom tužbom), a ne i prema onom trećem koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud F BiH je konstatovao da se zbog toga na to treće lice može satno primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud F BiH je ukazao da naprijed izneseni stav u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja znači da se na tužene nije mogao primijeniti zastarni rok iz člana 377. ZOO, već zastarni rok propisan članom 376. ZOO. Vrhovni sud F BiH je naveo da kako je sporna šteta nastala u ratu da se početak roka zastarjelosti računa od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, te da je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu, a da je on doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila kada je pušten na slobodu. Vrhovni sud F BiH je ocijenio da imajući u vidu da je tužba u konkretnoj parnici predana sudu 7. maja 2009. godine, da je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo sa stanovišta člana 376. ZOO prorokom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3021/17.
14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, pravo na život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih u suštini zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.
19. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman