Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1884/15 (M. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Krivično djelo
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 171
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1884/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1884/15, rješavajući apelaciju Marija Matića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Marija Matića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25. veljače 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 026560 11 Gž od 11. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 026560 09 P od 10. ožujka 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mario Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 18. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25. veljače 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 026560 11 Gž od 11. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 026560 09 P od 10. ožujka 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Sanela Nezirića, pravnog zastupnika tužitelja, zatraženo je 24. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Općinski sud je 23. kolovoza 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 15. kolovoza 2017. godine, a Vrhovni sud 27. srpnja 2017. godine, dok pravni zastupnik tužitelja nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 026560 09 P od 10. ožujka 2011. godine je utvrđeno da su prvotužena Federacija BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelant dužni solidarno isplatiti tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti Ismeta Kovačevića sljedeće iznose: Džaferu Kovačeviću, ocu ubijenog, iznos od 20.000,00 KM, Mejremi Kovačević, majci ubijenog, iznos od 20.000,00 KM, Elviri Kovačević, supruzi ubijenog, iznos od 20.000,00 KM, Elvini Kovačević, kćerci ubijenog, iznos od 20.000,00 KM, Dini Kovačević, sinu ubijenog, iznos od 20.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. listopada 2009. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavkom II. iste presude u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im prvotužena i apelant solidarno isplate na ime naknade materijalne štete za pretrpljene duševne bolove u iznosima iz stavka I. ove odluke, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. listopada 2009. godine pa do isplate, sve u roku 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I, konačno, stavkom III. iste presude prvotužena i apelant dužni su solidarno isplatiti tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.384,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
5. Prema navodima iz tužbe, 18. travnja 1993. godine u prijepodnevnim satima u mjestu Zabrđe, općina Konjic, u vrijeme oružanog sukoba u BiH, kršeći odredbe članka 3. stavak 1. toč. 1. a. i c. i članka 147. IV. Ženevske konvencije, koje zabranjuju da se prema zaštićenim osobama vrše ubojstva i nečovječna postupanja, drugotuženi u svojstvu pripadnika Vojne policije HVO-a, obučen u vojnu uniformu i naoružan automatskom puškom, nečovječno je postupao prema civilima. Tom prilikom je u zatvorenika - civila Ismeta Kovačevića, sina, muža i oca tužitelja, bez bilo kakvog povoda od oštećenog, sa udaljenosti od oko tri metra, iz automatske puške ispalio jedan metak usljed čega je on pao na koljena i zapomagao, a potom je, pucajući u leđa, ispalio rafal i usmrtio ga, dakle, izvršio hladnokrvno ubojstvo, čime je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. stavak 1. preuzetog KZSFRJ, zbog čega ga je Kantonalni sud u Mostaru osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a Vrhovni sud Presudom broj Kž-382/04 od 1. prosinca 2005. godine povećao je kaznu na sedam godina zatvora.
6. Općinski sud navodi da je među parničnim strankama nesporno da je apelant proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora zbog počinjenog kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva u svezi sa događajem od 18. travnja 1993. godine, kada je smrtno stradao Ismet Kovačević. Sporni su stvarna i mjesna nadležnost suda, pasivna legitimacija tuženih, utemeljenost tužbenog zahtjeva obzirom na istaknuti prigovor zastare, te osnova i visina tužbenog zahtjeva.
7. Kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu Općinski sud je, prije svega, ocijenio utemeljenost prigovora procesne i materijalnopravne prirode koje su istakli tuženi. Prigovor prvotužene o nenadležnosti suda da odlučuje o ovom tužbenom zahtjevu, te navode da je za eventualno ostvarivanje ovih prava nadležno odgovarajuće tijelo uprave, a da su tužitelji ova prava trebali ostvariti u upravnom postupku, u okviru Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom, sud je ocijenio neutemeljenim, jer oni nemaju uporište u odredbama članka 8. Aneksa 6. Daytonskog sporazuma, niti u Zakonu o utvrđivanju potraživanja nastalih u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službene novine FBiH“ broj 43/01). Pošto se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na naknadu štete, to je, sukladno odredbama članka 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP) i članka 27. Zakona o sudovima FBiH, po mišljenju Općinskog suda, odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu u nadležnosti suda. Pošto tužitelji zahtijevaju naknadu štete koja se vezuje za događaj koji se desio na području općine Konjic, primjenom odredaba članka 32. stavak 1. ZPP za suđenje je mjesno nadležan Općinski sud, pa je prigovor mjesne nenadležnosti koji je istaknuo apelant neutemeljen. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene je neutemeljen zbog toga što je, prema odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u isključivoj nadležnosti Federacije BiH organiziranje i vođenje obrane Federacije BiH, uključujući ustanovljenje zajedničke Komande armijskih snaga Federacije, nadzor nad vojnom proizvodnjom i zaključivanje vojnih sporazuma, a Parlament Federacije je odgovoran za financiranje Vojske Federacije.
8. Kako navodi Općinski sud, prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo apelant nije utemeljen zbog toga što on snosi odgovornost za ovaj događaj kao izravni počinitelj, što je dokazano pravomoćnom sudskom odlukom. Nadalje, sud navodi da prvotužena odgovara po principu objektivne odgovornosti, odnosno odgovornosti za drugog, jer je drugotuženi u momentu kada je počinio ubojstvo bio pripadnik Vojne policije HVO-a, koji je bio sastavni dio Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (OSBiH), pa je njihova odgovornost solidarna u smislu čl. 171. i 172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare potraživanja koji su istaknuli tuženi sud smatra neutemeljenim sukladno odredbama članka 377. ZOO. Šteta koju tužitelji potražuju nastala je izvršenjem kaznenog djela iz skupine kaznenih djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva. Prema odredbama članka 100. Kaznenog zakona SFRJ, kazneno gonjenje i izvršenje kazne za ova djela ne zastarijevaju, pa primjenom odredaba članka 377. ZOO nije zastarjelo ni pravo tužitelja da potražuju štetu nastalu ubojstvom člana uže obitelji. Sukladno odredbama članka 201. stavak 1. ZOO, pravična novčana naknada za duševne bolove zbog smrti bliske osobe može se dosuditi bračnom drugu, djeci i roditeljima.
9. Odlučujući o utemeljenosti tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na nematerijalnu štetu, Općinski sud je pošao od Presude Vrhovnog suda broj Kž 382/04 od 1. prosinca 2005. godine i Presude Kantonalnog suda broj K. 28/03 od 6. srpnja 2004. godine iz kojih nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. stavak 2. preuzetog KZSFRJ zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Pošto su tužitelji ovim dokazali da je apelant kao pripadnik postrojbe HVO-a izvršio ubojstvo Ismeta Kovačevića, sina, muža i oca tužitelja, bez ikakvog povoda od ubijenog, sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete utemeljen sukladno odredbama članka
200. ZOO.
10. Općinski sud je zaključio da su duševne boli zbog gubitka člana uže obitelji neprocjenjive i da u tom pravcu ne postoji naknada kojom bi se one kompenzirale, posebice ako se imaju u vidu vrijeme i okolnosti pod kojima je smrt nastupila. Međutim, sukladno orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koju su tužitelji pretrpjeli ili uslijed smrti bliskog srodnika, tužiteljima Džaferu Kovačeviću i Mejremi Kovačević zbog gubitka sina, tužiteljici Elviri Kovačević zbog smrti bračnog druga i tužiteljima Elvini Kovačević i Dini Kovačeviću zbog smrti oca sud je dosudio iznos od po 20.000,00 KM. Kako zaključuje Općinski sud, primjenom odredaba članka 277. ZOO i čl. 1. i 2. Zakona o visini stope zatezne kamate tužiteljima pripada pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata počev od 5. listopada 2009. godine kao dana podnošenja tužbe. Zbog svega navedenog, prvotužena na temelju odredaba članka 180. ZOO, a apelant na temelju odredaba članka 154. stavak 1, članka 155. i članka 158. ZOO, a sukladno odredbama članka 206. ZOO, obvezani su da tužiteljima solidarno naknade nastalu štetu kako je to navedeno u izreci presude.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 026560 11 Gž od 11. rujna 2012. godine prizivi parničnih stranaka su odbijeni i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
12. Kantonalni sud smatra da prizivi parničnih stranaka nisu utemeljeni. Žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na odbijeni tužbeni zahtjev tužitelja kojima su potraživali naknadu materijalne štete uslijed izgubljenog izdržavanja zbog pogibije sina, supruga i oca tužitelja Ismeta Kovačevića su neutemeljeni. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu članka 194. ZOO u svezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP, kada je odbio ovaj tužbeni zahtjev tužitelja kao neutemeljen. Naime, odredbom članka 194. ZOO propisano je da bi tužitelji imali pravo na izgubljenu dobit samo u vidu razlike iznosa kojeg su primali i kojeg primaju po osnovi mirovine koju ostvaruju tužitelji iza umrlog Ismeta Kovačevića i plaće koju bi umrli, da je ostao u životu, ostvarivao da je bio uposlen i u radnom odnosu.
13. Također, Kantonalni sud je istaknuo da je potrebno naglasiti da naknada izgubljene dobiti nikada ne može biti veća od onoga što bi tužitelji kao oštećeni dobijali od poginulog da je ostao u životu i da je ostvarivao određena financijska sredstva u vidu plaće i drugih primanja po osnovi rada. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelji u tijeku parničnog postupka sudu nisu predložili provođenje dokaza o visini ostvarenih prihoda po osnovi mirovine za koje razdoblje je obuhvaćen tužbom obzirom na to da iz iskaza Elvire Kovačević, supruge ubijenog, proizlazi da ona prima tu mirovinu. Dakle, obzirom na to da tužitelji, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, nisu dokazali i sudu prezentirali činjenice o visini mirovine koju prima njegova supruga Elvira Kovačević, jer bi samo na taj način, njezinom usporedbom sa eventualnim primanjima koja bi poginuli ostvarivao da je ostao u životu, te razlike između tih primanja i mirovine, moglo biti udovoljeno ovom tužbenom zahtjevu, te dosuđena naknada materijalne štete tužiteljima na ime izgubljenog izdržavanja.
14. Po mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljeni su prizivni navodi prvotužene da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja obzirom na to da predmetna šteta proistječe iz kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva, a prema odredbi članka 100. KZSFRJ, kazneno gonjenje i izvršenje kazne za ova djela ne zastarijevaju, pa samim tim, sukladno odredbi članka 377. ZOO, nije zastarjelo ni pravo tužitelja da potražuju naknadu nematerijalne i materijalne štete. Nadalje, neutemeljeni su prizivni navodi prvotužene i apelanta da su dosuđeni iznosi nematerijalne štete previsoko utvrđeni obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 200. ZOO, kada je dosudio tužiteljima iznose od po 20.000,00 KM, a što je i ustaljena praksa dosuđivanja ovog vida naknade nematerijalne štete na području Federacije BiH, te sukladno orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda FBiH. Također, Kantonalni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi da on ne bi bio pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari obzirom da je upravo on izravni izvršitelj kaznenog djela, da je on osoba koja je prouzročila štetu tužiteljima i osoba koja je odgovorna za ovo djelo, pa su i ovi apelantovi prizivni navodi odbijeni kao neutemeljeni.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25. veljače 2015. godine revizija prvotužene je uvažena i pobijana presuda preinačena na način da je priziv prvotužene uvažen, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u odnosu na prvotuženu za solidarnu isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti Ismeta Kovačevića sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Revizija drugotuženog apelanta je odbijena.
16. U apelantovoj reviziji se ukazuje na to da drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu prizivnih prigovora, da prvostupanjska odluka nema pravnu osnovu, tj. materijalno pravo na kojem se zasniva odluka. Međutim, kako navodi Vrhovni sud, iz navoda priziva se vidi da apelant nije naveo na koje konkretno odredbe povreda postupka pred prvostupanjskim sudom se ukazuje, a da drugostupanjski sud o njima nije odlučio, niti se u reviziji ukazuje na koje prizivne prigovore nije odgovoreno, kao i da nisu utemeljeni ni ostali prigovori, jer u svom prizivu drugotuženi nije ni ukazivao na nedostatke pravne osnove presude. Stoga, ni apelantovi prigovori da je drugostupanjski sud učinio povrede postupka u svojoj odluci nisu utemeljeni.
17. Vrhovni sud navodi da je pravomoćnom presudom udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu nematerijalne štete, koji se pobija revizijama, dok je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, jer tužitelji nisu dokazali svoj zahtjev i u tom dijelu presuda je pravomoćna i nije pobijana revizijom. Ocjenjujući apelantovu reviziju, Vrhovni sud nalazi da ona nije utemeljena, jer ukazuje, prije svega, na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete. Člankom 201. ZOO propisano je da u slučaju smrti neke osobe, sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. U tom smislu je, kako zaključuje Vrhovni sud, pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na apelanta da tužiteljima nadoknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog smrti sina, supruga i oca Ismeta Kovačevića u visini od po 20.000,00 KM.
18. Ne ulazeći u ostale navode revizije prvotužene, Vrhovni sud nalazi da je trebalo preispitati, prije svega, odluku o prigovoru zastare potraživanja. Člankom 377. stavak 1. ZOO je propisan „privilegirani rok zastarijevanja“ u slučaju kada je šteta nastala izvršenjem kaznenog djela, na način da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme za zastarjelost kaznenog gonjenja. Stoga je, kako navodi Vrhovni sud, drugostupanjski sud pravilno ocijenio da za kaznena djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. preuzetog KZSFRJ, po članku
100. KZSFRJ koja spadaju u skupinu kaznenih djela (čl. 141. do 145. KZSFRJ), kaznena gonjenja i izvršenja kaznene sankcije ne zastarijevaju, pa time ni zahtjevi za naknadu štete.
19. Međutim, Vrhovni sud smatra da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je navedena odredba primijenjena u odnosu na prvotuženu, jer ona nije osoba odgovorna za izvršenje kaznenog djela iz kojeg je nastala predmetna šteta. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda je 20. studenog 2014. godine zauzeo pravni stav u svezi sa ovim pravnim pitanjem prema kojem se „privilegirani rok zastare“ potraživanja iz navedenog članka primjenjuje samo na učinitelja kaznenog djela, a ne i u odnosu na treće osobe koje su odgovorne za njegove radnje. Dakle, kako navodi Vrhovni sud, budući da prvotužena nije učinitelj kaznenog djela, već treća osoba, to se na potraživanja naknade štete u odnosu na nju primjenjuje rok iz članka 376. ZOO prema kojem potraživanja naknade prouzročene štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Budući da se štetni događaj iz koje osnove tužitelji potražuju naknadu štete desio 18. travnja 1993. godine, a da je tužba u predmetnom postupku podnesena 5. listopada 2009. godine, proizlazilo bi da je protekao i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete u odnosu na prvotuženu.
20. Stoga je, kako zaključuje Vrhovni sud, utemeljen revizijski prigovor prvotužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na njezinu solidarnu obvezu, jer je potraživanje u odnosu na nju zastarjelo, zbog čega je revizija u odnosu na prvotuženu uvažena i pobijana presuda drugostupanjskog suda preinačena primjenom članka 250. stavak 1. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. Apelant smatra da su sve nižestupanjske presude neutemeljene na zakonu i da su one rezultat svih povreda istaknutih u prizivu i reviziji, iz cijelog tijeka postupka, te pogotovo presude Vrhovnog suda. Apelant smatra da nije bio jednaka stranka u postupku i da nije jasno po osnovi čega je on u obvezi tužiteljima naknaditi štetu, te troškove postupka. Naime, apelant navodi da ni u kojem slučaju ni na koji način nižestupanjski sudovi nisu mogli obvezati apelanta na naknadu štete, jer on nije i ne može biti pasivno legitimirana strana u postupku. Sve navedeno je isticano i za vrijeme postupka, a također su isticani i svi drugi prigovori, i to posebice prigovor na visinu tužbenog zahtjeva, kao i zastare potraživanja, što je više nego jasno, budući da je tužbeni zahtjev tužitelja zastario, pa ga je i zbog toga valjalo odbiti. Apelant navodi da posebice posljednja presuda donesena u predmetu ukazuje na potpunu nejednakost apelanta u postupku kao stranke, a što je vidljivo iz obrazloženja navedene presude. Naime, jedino je mogao biti slučaj da eventualno presuda Vrhovnog suda bude drugačija, te da sud u odnosu na apelanta odbije tužbeni zahtjev, a obveže prvotuženu, što bi bilo ne samo logično i normalno već i na zakonu utemeljeno. Zbog svega navedenog, smatra da je apelacija utemeljena.
b) Odgovor na apelaciju
23. Općinski sud navodi da je apelantova tvrdnja da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, koje izravno utječe na njegova prava zagarantirana Ustavom i Europskom konvencijom, neutemeljena i proizvoljna zbog toga što je tužiteljima i njihovom traženju udovoljeno u granicama zakona. Imajući u vidu navedeno, predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Kantonalni sud navodi da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba kaznenog postupka, dajući za tu odluku razloge navedene u pobijanoj presudi. Sud nije izvršio povredu prava na pravično sudenje iz članka II/3.(e) Ustava BiH u svezi sa odredbom članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa se, prema svemu navedenom, predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neutemeljena.
25. Vrhovni sud ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje presude i, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u konkretnoj odluci bila proizvoljna.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (...)
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost drugih lica Član 171.
(1) Odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.
(2) Lice koje je oštećeniku naknadilo štetu koju je radnik prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćenog iznosa. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201.
(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
(2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. (....)
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 026560 13 Rev od 25. veljače 2015. godine. Potom, osporenu presudu apelant je primio 27. ožujka 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. travnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U konkretnom slučaju se radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su tužitelji od apelanta tražili naknadu štete proizročene kaznenim djelom, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je revizija prvotužene utemeljena, pa je pobijanu presudu preinačio na način da je priziv prvotužene uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev tužitelja odbio u odnosu na prvotuženu za solidarnu isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe, dok je apelantovu reviziju odbio, jer ona ukazuje, prije svega, na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primijenio odgovarajuće odredbe ZOO koje se odnose na naknadu nematerijalne štete u slučaju smrti neke osobe, koje sud dosuđuje članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), utvrđujući pravo na pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud pozvao na članak 377. stavak 1. ZOO kojim je, naime, propisan „privilegirani rok zastarijevanja“ u slučaju kada je šteta nastala izvršenjem kaznenog djela, na način da zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme za zastarjelost kaznenog gonjenja. Stoga je, kako navodi Vrhovni sud, drugostupanjski sud pravilno ocijenio da za kaznena djela ratni zločin protiv civilnog pučanstva iz članka 142. preuzetog KZSFRJ, po članku 100. KZSFRJ koja spadaju u skupinu kaznenih djela (čl. 141. do 145. KZSFRJ), kaznena gonjenja i izvršenja kaznene sankcije „ne zastarijevaju“, pa time ni zahtjevi za naknadu štete. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je navedena odredba primijenjena u odnosu na prvotuženu (Federacija BiH), jer ona nije odgovorna osoba za izvršenje kaznenog djela iz kojeg je nastala predmetna šteta. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda koje je 20. studenog 2014. godine zauzelo pravno stajalište u svezi sa ovim pravnim pitanjem, prema kojem se „privilegirani rok zastare potraživanja iz navedenog članka primjenjuje samo na učinitelja kaznenog djela, a ne i u odnosu na treće osobe koje su odgovorne za njegove radnje“.
37. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude utvrdio da prvotužena nije učinitelj kaznenog djela, već treća osoba, pa se, stoga, na potraživanja naknade štete u odnosu na nju primjenjuje rok iz članka 376. ZOO, prema kojem potraživanja naknade prouzročene štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Budući da se štetni događaj iz koje osnove tužitelji potražuju naknadu štete desio 18. travnja 1993. godine, a da je tužba u predmetnom postupku podnesena 5. listopada 2009. godine, proizlazilo bi da je protekao i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete u odnosu na prvotuženu.
38. Dovodeći navedeno u kontekst apelantovih navoda da je Vrhovni sud nepravilno tumačio odredbe materijalnog prava koje se odnose na naknadu štete i zastarjelost u odnosu na apelanta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoje odluke kada je u parničnom postupku prilikom ocjene prigovora zastarjelosti potraživanja u odnosu na prvotuženu primijenio odgovarajuće odredbe članka 376. ZOO i utvrdio da je šteta zastarjela u odnosu na prvotuženu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Navedeno stajalište Vrhovnog suda u svezi s primjenom „privilegiranih rokova“ iz članka
377. ZOO sukladno je i sa standardnom praksom Ustavnog suda. Naime, u više svojih odluka Ustavni sud je naglasio da se članak 377. ZOO primjenjuje samo na izravnog učinitelja kaznenog djela, a ne i na treću osobu koja za štetu odgovara umjesto faktičkog učinitelja. U predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud se upravo bavio navedenim pitanjem. U navedenoj odluci, točka 29, Ustavni sud je ukazao: „U svezi sa odredbama članka 377. ZOO na kojima je apelant tijekom postupka inzistirao, redoviti sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redoviti sudovi su u svezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan člankom 377. ZOO, može primijeniti ako je kazneno djelo utvrđeno u kaznenom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a iznimno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovitih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dano obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebice naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovitih sudova u stajalištu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja kaznenog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe članka 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba članka 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju kaznenog djela koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja kaznenog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stajalište identično onom koje je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, sukladno odredbama članka 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe članka 377. ZOO“ (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti broj AP 1179/17 od 18. srpnja 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao argumentirane i jasne razloge.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman