Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/17 (Opština Vlasenica)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2749/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2749/17, rješavajući apelacije Opštine Vlasenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Opština Vlasenica protiv:

- Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 043729 17 Gž 2 od 12. maja 2017. godine,

- Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 043730 17 Gž 2 od 27. aprila 2017. godine,

- Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 044699 17 Gž 2 od 25. maja 2017. godine i

- Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 V 043728 17 Gž 2 od 27. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2749/17

1. Opština Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Vlasenica, podnijela je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 V 043729 17 Gž 2 od 12. maj 2017. godine. AP-3398/17

2. Apelantkinja, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Vlasenica, podnijela je 7. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 92 0 V 043730 17 Gž 2 od 27. aprila 2017. godine.

AP-3399/17

3. Apelantkinja, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Vlasenica, podnijela je 7. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 92 0 V 044699 17 Gž 2 od 25. maja 2017. godine.

AP-3400/17

4. Apelantkinja, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Vlasenica, podnijela je 7. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 92 0 V 043728 17 Gž 2 od 27. aprila 2017. godine.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2749/17.

6. U konkretnim slučajevima, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbe apelantkinje (protivnik predlagača) podnesene protiv rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojima je utvrđeno da je tržišna cijena za građevinska zemljišta (preciznije označena u izrekama prvostepenih rješenja), na kojima je rješenjima utvrđeno pravo svojine u korist predlagača (J. V., R. L., B. K. i M. S.), iznos od 16,60 KM/m , te je određeno da nakon plaćanja ukupnog iznosa predlagači stiču pravo na upis prava svojine na predmetnom zemljištu.

7. U obrazloženjima rješenja Osnovnog suda je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 330a. stav 3. Zakona o stvarnim pravima propisano da je graditelj bespravno izgrađenog objekta dužan vlasniku zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta da plati tržišnu cijenu, dok je stavom 4. istog člana propisano da se tržišna cijena određuje sporazumno pred organom uprave nadležnim za imovinsko pravne poslove, a ukoliko se sporazum ne postigne, cijena se određuje pred nadležnim sudom u vanparničnom postupku. Osnovni sud je naveo da je sporna činjenica da li cijenu u konkretnom slučaju predstavlja iznos od 50,05 KM/m utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinsko-arhitektonske struke Ž. Č. u upravnom postupku ili iznos od 16,60 KM/m kako je to određeno Odlukom Skupštine opštine Vlasenica o visini vrijednosti nepokretnosti po zonama na području Opštine Vlasenica na dan 31. decembar 2015. godine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je vještak primijenio metodu rezidualne vrijednosti za određivanje tržišne cijene vrijednosti zemljišta na kom je već izgrađen objekat, gdje na vrijednost zemljišta utiče cijena poslovnih prostora u zoni gradnje, te da primjenom ove metode vještak očekivanu tržišnu vrijednost gotovog proizvoda (objekta) umanjuje za sve troškove osim zemljišta, uključivši i dobit investitora. Osnovni sud je naveo da se u predmetnim vanparničnim postupcima ne utvrđuje vrijednost objekta koji je bespravno izgrađen na zemljištu, već se utvrđuje vrijednost zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekata, a ona iznosi 16,60 KM/ . Takođe, Osnovni sud je naveo da bi u slučaju prihvatanja nalaza vještaka, graditelji došli u situaciju da svojim sredstvima, gradeći poslovni prostor na neizgrađenom građevinskom zemljištu, uvećaju vrijednost građevinskog zemljišta i da za tako uvećanu vrijednost zemljišta plate naknadu u vidu vrijednosti zemljišta uvećane njihovim sredstvima i njihovim radom, a što po mišljenu Osnovnog suda nije bila namjera zakonodavca izražena u odredbama člana 330a. Zakona o stvarnim pravima.

8. Pored toga, Okružni sud je naveo da se odluka o visini naknade za građevinsko zemljište, odnosno tržišna cijena koju plaća predlagač u postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta, u skladu sa odredbama člana 330a. stav 3. Zakona o stvarnim pravima određuje prema tržišnoj cijeni predmetnog zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke. Okružni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je tržišnu cijenu predmetnog zemljišta odredio u iznosu od 16,60 KM/m na osnovu Odluke Skupštine opštine Vlasenica, pri čemu je u stavu II odluke navedeno da se pod nepokretnostima podrazumijeva zemljište sa svim onim što je trajno spojeno sa njim ili što je izgrađeno na površini zemljišta, iznad ili ispod zemljišta, pa je visinu vrijednosti nepokretnosti vrednovala posebno za zemljište, a posebno za objekte. Okružni sud je ukazao da apelant nije predlagao provođenje dokaza saslušanjem vještaka građevinsko-arhitektonske struke, odnosno dopunu njegovog nalaza, kako bi se vještak izjasnio na okolnosti koje utiču na tržišnu cijenu predmetnog zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Apelacioni navodi

9. U svim navedenim apelacijama apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da utvrđena vrijednost ne predstavlja tržišnu vrijednost, odnosno tržišnu cijenu predmetnog zemljišta. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u činjenici da nije "cijenjen" nalaz i mišljenje vještaka građevinsko-arhitektonske struke. Apelantkinja u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelantkinja nosilac javne vlasti Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja poziva u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega nisu prihvatili nalaz vještaka građevinsko-arhitektonske struke, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/17 (Opština Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio