Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1972/15 (A. Ć.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1972/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1972/15, rješavajući apelaciju Anela Ćemo, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anela Ćemo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 016814 14 Kž 10 od 10. februara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 016814 13 K od 26. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anel Ćemo (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi u KPZ Zenica, kojeg zastupa Kerim Čelik, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 016814 14 Kž 10 od 10. februara 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 016814 13 K od 26. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 4. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 11. i 20. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 016814 13 K od 26. maja 2014. godine apelant je oglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tački jedan izreke presude počinio krivično djelo ubojstvo iz člana 166. stav 2. tačka e) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a radnjama opisanim u tački dva izreke presude produženo krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: ZONDINOM). Kantonalni sud je apelantu za počinjenje navedenih krivičnih djela utvrdio pojedinačne kazne kao u izreci presude, zatim uzeo kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora prema presudi Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 340959 13 K od 21. oktobra 2013. godine, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 34 godine.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U pogledu dokaza Tužiteljstva, Kantonalni sud je naveo da je u smislu člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), iskaz svjedoka A.K. iz istrage pročitao na glavnom pretresu imajući u vidu da je taj svjedok pozivan na glavni pretres koji je bio zakazan 2. jula, 2. septembra, 9. oktobra i 24. decembra 2014. godine ali dostava nije bila uredna; da se prilikom njegovog pozivanja došlo do saznanja da se on nalazi u Kazahstanu i da je utvrđeno da je njegov dolazak značajno otežan zbog neizvjesnosti kada će se pojaviti u Bosni i Hercegovini. Prije čitanja iskaza toga svjedoka utvrđeno je da je iskaz dao pred tužiteljem, da je prije davanja iskaza propisno upozoren, da je zapisnik sa izjavom potpisao bez primjedbi, kao i da se niti jedno utvrđenje suda ne zasniva isključivo na njegovom iskazu. U vezi sa apelantovim dokaznim prijedlozima, Kantonalni sud je naveo da je u smislu člana 278. stav 2. ZKP FBiH odbio da se kao dokazi provedu: biološko vještačenje na odjevnim predmetima M.P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) i na vozilu „Škoda Fabia“; vještačenje tragova biološkog porijekla na oštećenom retrovizoru sa vozila „Renault 5“ i unutrašnjosti vozila; vještačenje mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica koji su pripadali oštećenom i apelantu; novo vještačenje tragova vatrenog oružja; i na kraju, pojašnjenje balističkim vještačenjem. Naime, predloženi dokazi u suštini se odnose na utvrđivanje tri okolnosti, i to: da li je do smrti oštećenog došlo uslijed djelovanja automatske puške, načina na koji je retrovizor na vozilu „Renault 5“ polomljen i da li se prema sadržaju poruka na mobilnom telefonu ubijenog može utvrditi da su neke druge osobe upućivale prijetnje ubijenom. U situaciji kada su činjenice sredstva izvršenja krivičnog djela i načina lomljenja retrovizora utvrđene na drugi način i u situaciji kada vještaci koji su vještačili mobitel ubijenog i analizirali SMS poruke, nisu pronašli niti jednu relevantnu poruku te vrste, izvođenje takvih dokaza ukazalo se nepotrebnim.

7. U vezi sa apelantovim prigovorima da je vještačenje proveo Federalni MUP čiji je pripadnik bio oštećeni, Kantonalni sud je istakao da, suprotno navodima odbrane, oštećeni nije bio pripadnik Federalnog MUP-a, već MUP-a Kantona Sarajevo, a Federalni MUP je samostalan i odvojen organ u odnosu na MUP Kantona Sarajevo, te da su navedeni organi ustanovljeni posebnim i odvojenim zakonima. Nadalje, u vezi sa apelantovim prigovorima da se ne radi o vještacima sa liste stalnih sudskih vještaka Kantonalni sud je istakao da činjenica da je vještačenje obavio vještak koji nije na listi stalnih sudskih vještaka predmetna vještačenja ne čini nezakonitim, obzirom da član 109. ZKP FBiH propisuje da se vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem, pa se provođenje vještačenja ne uvjetuje činjenicom da vještak mora biti na stalnoj listi sudskih vještaka.

8. U odnosu na utvrđivanje odlučne činjenice da li je apelant usmrtio oštećenog, Kantonalni sud je istakao da nije sporno da je oštećeni bio policajac MUP-a Kantona Sarajevo, koji je 30./31. decembra 2012. godine bio raspoređen da u periodu od 21,30 sati do 6,00 sati fizički osigurava vjerski objekt pravoslavnu crkvu „Hram Svetog Nikolaja“ u naselju Reljevo. Također, nije sporno da je oštećeni te večeri pogođen sa pet zrna dok se nalazio u službenom vozilu „Škoda Fabia“ i da je tom prilikom zadobio ustrijelnu ranu u vidu povrede uzlaznog dijela grudne aorte koja se smatra teškom tjelesnom ozljedom opasnom po život i zbog koje je nastupila njegova trenutna smrt, te više drugih ozljeda. Nije sporno ni da su istog dana, prije kritičnog događaja, na području naselja Sokolović Kolonija ovlaštene službene osobe MUP-a Kantona Sarajevo, Policijske stanice Ilidža, H.M., i N.Š., zaustavili putničko motorno vozilo marke „ Renault 5“, sivo-plave boje, kojim je upravljao apelant i da su mu zbog utvrđene koncentracije alkohola u krvi od 1,10 promila izdali prekršajni nalog kojim mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom zajedno sa novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM. U vezi sa spornim pitanjem da li je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu sadržaj iskaza svjedoka O.V., A.Š. i S.S. te sadržaj provedenih materijalnih dokaza, iz kojih proizlazi da je apelant u vezu sa kritičnim događajem doveden operativnim radom na terenu, na način što su na licu mjesta, nakon obavljenog očevida, među tragovima pronađeni komadi stakla i plastike za koje su nakon sastavljanja utvrdili da pripadaju vozilu marke „Renault 5“ i da se radi o vanjskom desnom retrovizoru, a zatim su uz pomoć poziva upućenog građanima došli do saznanja gdje se nalazi vozilo koje je odgovaralo opisu. Nadalje, zakonito obavljenim pretresom kuće u kojoj živi apelant pronađeno je 16 čahura i automatska puška tipa AK 47 kalašnjikov, marke „Zastava“ M 70, AB 2, kalibra 7,62 x 39 mm, tvorničkog broja 596740, kao i vozilo marke „Renault 5“ sa oštećenjima desnog retrovizora. Ta utvrđenja dovedena su u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka balističara iz kojeg proizlazi da dostavljeni dijelovi plastike, metala i ogledala koji su pronađeni na licu mjesta prilikom vršenja očevida i nakon uklapanja u cjelinu, potiču od desnog retrovizora vozila marke „Renault 5“ kojim je upravljao apelant i koji je otkinut sa suvozačevih vrata prilikom pucanja iz vozila i u kojem je vještak bio isključiv zbog linije loma. Također, iz nalaza vještaka proizlazi da 11 čahura sa lica mjesta kao i 16 čahura koje su pronađene prilikom pretresa kuće u kojoj je živio apelant, zrno koje je pronađeno na licu mjesta, zrno sa obdukcije i dva zrna koja su pronađena naknadnim pregledom vozila marke „Škoda Fabia“, potiču od metaka koji su ispaljeni iz dostavljene automatske puške tipa AK 47-kalašnjikov koja je pronađena kod apelanta prilikom pretresa. Sa nalazom i mišljenjem vještaka balističara doveden je u vezu i nalaz i mišljenje vještaka I.P. koji je konstatirao da su na apelantovim rukama i u vozilu „Renault 5“ pronađene barutne čestice.

9. Zatim, na osnovu iskaza svjedoka H.H., E.Lj., A.S., i sadržaja zapisnika o pokazivanju lica mjesta i fotodokumentacije od 11. januara 2013. godine utvrđeno je da se u jutarnjim satima 31. decembra 2012. godine oko 5,20- 5,30 sati vozilo „Renault 5“ kretalo od crkve prema Rječici, da se pored crkve obično nalazilo policijsko vozilo „Škoda Fabia“ crvene boje i da je u tom vozilu sjedio policajac, da se ujutro oko 5,30 sati začula pucnjava, a ubrzo nakon toga NN vozilo je prošlo u smjeru Reljeva. Ova utvrđenja dovedena su u vezu sa sadržajem iskaza D.Đ. i H.S. iz kojih proizlazi da je u noći 30./31. decembra 2012. godine apelant iza 23 sata boravio u Hrasnici, gdje je konzumirao pivo i zadržao se do 3,00 sata, pa nakon toga sa D.Đ. krenuo u Sokolović Koloniju u „Paneru" sa vozilom „Renault 5“; da mu je policija zbog alkohola oduzela vozačku dozvolu i pregledala vozilo u kojem nije ništa pronašla; da su nakon toga stigli u pekaru „Panera“ i da je apelant razgovarao oko vozačke, pa kada mu je S.H. rekao da mora platiti još 20 KM da podigne vozačku, apelant se naljutio, uzeo papir, zgužvao ga i stavio u džep. Nakon toga otišao je u smjeru llidže, ali ga je svjedok S.H. ponovo vidio oko 5:50 sati kako ide sa Ilidže prema Hrasnici. Najzad, cijenjen je i iskaz maloljetnog A.Ć. apelantovog brata, iz istrage. Naime, njemu je nakon što je na glavnom pretresu promijenio iskaz i naveo da apelanta nije vidio 31. decembra 2012. godine i da sa njim nije razgovarao, u smislu člana 288. ZKP FBiH prezentiran sadržaj njegovog svjedočenja u istrazi kojeg je dao u prisustvu majke i stručne osobe, i koji je uvršten kao dokaz Tužiteljstva, a iz tog iskaza proizlazi da mu je apelant na staru godinu rekao da je prethodnu noć bio u Reljevu i da je pucao, a nakon što ga je pitao zbog čega je pucao, apelant je odgovorio da je bio pijan i da mu je policija na Ilidži oduzela vozačku dozvolu i da je to bio razlog zbog čega je pucao. Nadalje, naveo je da je mu je apelant rekao da je vidio čuvara u autu i da je pucao iz automatskog oružja i da se oružje iz kojeg je pucao u naselju Reljevo u blizini crkve, nalazi u garaži.

10. Stoga, imajući u vidu utvrđenja da se vozilo „Renault 5“ nailazilo na kritičnom mjestu u kritično vrijeme, da je na osnovu tragova pronađenih na licu mjesta utvrđeno da je iz predmetne automatske puške izvršeno ispaljivanje hitaca kritične prilike, da su vozilo i automatska puška dovedeni u vezu sa apelantom, da je apelant kritične večeri upravljao predmetnim vozilom, pa ima u vidu sadržaj iskaza svjedoka E.LJ., A.S. i S.H., i to dovede u vezu sa nalazima i mišljenjima vještaka balističke struke, sudske medicine, zaključcima vještaka I.P. u pogledu tragova uzetih iz unutrašnjosti predmetnog vozila i tragova sa ruku optuženog, kao i materijalne dokaze, može se zaključiti da je apelant poduzeo krivično-pravne radnje opisane u izreci presude. U pogledu apelantove krivnje Kantonalni sud je istakao da je apelant pri izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 2. tačka e) KZ FBiH postupao sa izravnom namjerom, jer je htio i ostvario zabranjenu posljedicu lišavajući života oštećenog, svjestan da se radi o službenoj osobi koja obavlja poslove sigurnosti i dužnosti čuvanja javnog reda. Da je apelant učinio ubistvo sa izravnom namjerom i da je bio svjestan djela koje čini, ukazuju sve utvrđene i pobrojane radnje koje je poduzeo u ostvarenju svoga cilja (sredstvo izvršenja djela-automatska puška, način izvršenja-paljba iz vozila u pokretu u drugo vozilo u trenutku kada je apelant znao da se u njemu nalazi ubijeni), pri čemu je njegova mogućnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, što proizlazi iz nalaza i mišljenja tima sudskih vještaka i kazivanja sudskog vještaka dr. A.K. na glavnom pretresu.

11. U pogledu odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant u vrijeme izvršenja bio bitno smanjeno uračunljiv a da je od otežavajućih okolnosti cijenio da je apelant ranije osuđivan. Također, od ostalih otežavajućih okolnosti cijenio je sredstvo, način izvršenja krivičnog djela i okolnosti pod kojima je počinjeno, kao i motiv zbog kojeg je apelant poduzeo krivično-pravne radnje, odnosno da je usmrtio policajca samo iz razloga što je bio pripadnik MUP-a KS, da ga je usmrtio iz automatske puške čije držanje uopće nije dozvoljeno građanima, na način što je ispalio najmanje 27 hitaca u smjeru oštećenog. Sud je imao u vidu i brojnost i težinu povreda i utvrđenu činjenicu da je tom prilikom apelant nanio štetu službenom vozilu MUP-a KS i štetu na pravoslavnoj crkvi. Na kraju, sud je prihvatio kao otežavajuću okolnost i utvrđenu činjenicu da je apelant usmrtio upravo policajca kao ovlaštenu službenu osobu koja je kritične prilike obavljala poslove sigurnosti i dužnosti čuvanja javnog reda, te apelantovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela, koji je pobjegao sa lica mjesta, sakrio vozilo, čahure i automatsku pušku koju je prethodno očistio i jedno vrijeme bio u bjekstvu. U pogledu krivičnog djela pod tačkom dva izreke presude, od otežavajućih okolnosti na strani apelanta sud je cijenio da je predmetno krivično djelo počinjeno kao produljeno krivično djelo, te je cijenio i količinu streljiva koju je apelant držao i utvrđenu činjenicu da je automatskom puškom počinio krivično-pravne radnje opisane u tački jedan izreke presude. Također, sud je imao u vidu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 340959 13 K od 21. oktobra 2013. godine prema kojoj apelant nije stupio na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca pa je na osnovu člana

56. KZ FBiH, apelantu uzeo kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora i na osnovu člana 54. stav 2. tačka a) KZ FBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine adekvatna okolnostima pod kojima je apelant počinio navedena krivična djela, težini djela, stepenu krivične odgovornosti, i da se samo takvom kaznom u konkretnom slučaju može ostvariti svrha kažnjavanja, odnosno da će izrečena jedinstvenu kazna dugotrajnog zatvora odgojno djelovati kako na apelanta, tako i na ostale da ne čine ovakva krivična djela.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 016814 14 Kž 10 od 10. februara 2015. godine, apelantova žalba odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

13. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz razloga što prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog za provođenje određenih dokaza, Vrhovni sud je istakao da ne postoji obaveza suda u pogledu provođenja svih predloženih dokaza, jer takva obaveza nije propisana odredbama procesnog zakona. Prilikom donošenja odluke da li će prihvatiti prijedlog za izvođenje dokaza bilo optužbe ili odbrane, sud mora razmotriti na koje okolnosti se predlaže određeni dokaz i od kakvog bi značaja bio u pogledu činjeničnih utvrđenja. S obzirom na to, prvostepeni sud pravilno je postupio kada nije prihvatio provođenje biološkog vještačenja na odjevnim predmetima smrtno stradalog i na vozilu „Škoda Fabia“, vještačenje mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica koji su pripadali apelantu i smrtno stradalom, te vještačenje tragova vatrenog oružja. Prije svega, odbrana nije konkretizirala od kakvog bi značaja bila predložena vještačenja, odnosno šta bi se sa tim vještačenjima postiglo, posebno kada se ima u vidu da je već provedeno biološko vještačenje, balističko vještačenje kao i vještačenje mobilnih telefonskih aparata. Također, na glavnom pretresu odbrani je omogućeno da se prethodno upozna sa nalazom i mišljenjem vještaka, koji je dostavljen apelantu i njegovoj braniteljici, zatim da ispita određene vještake, tako da je postojala mogućnost iznošenja suprotnih argumenata sa njihove strane, odnosno stavljanje primjedbi, što predstavlja razloge zbog kojih se ne mogu prihvatiti tvrdnje da je postojao nejednakopravan položaj optužbe i odbrane.

14. Vrhovni sud je dalje istakao i da su neosnovani žalbeni prigovori da se pobijana presuda zasniva na nezakonitim dokazima, odnosno nalazu i mišljenju vještaka N.S., A.B. i S.B., koji nisu stalni sudski vještaci, već se uposlenici Federalnog MUP-a. Naime, odredbom člana 109. ZKP FBiH propisano je da se vještačenje određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem. To znači da ničim nije uvjetovano da vještak mora biti sa liste sudskih vještaka. Iz tih razloga, sama okolnost da su vještačenje provodili određeni vještaci koji su uposlenici Federalnog MUP-a nije od značaja jer im se ne može osporiti svojstvo vještaka. Pored toga, prilikom saslušanja ovih vještaka apelantova odbrana je tijekom dokaznog postupka imala priliku da vještake ispita i prigovara na njihov nalaz i mišljenje, na koje na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nisu imali primjedbi. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni prigovori u pogledu zakonitosti korištenja iskaza svjedoka A.K. iz istrage koji je pročitan na glavnom pretresu, jer je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude (strana 6) naveo sasvim jasne i određene razloge da su za čitanje navedenog iskaza bili ispunjeni svi potrebni uvjeti. Naime, istaknuto je da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude pravilno ukazao da odbrana nije koristila ovlaštenja iz odredbe člana 238. ZKP FBiH i tražila sudsko osiguranje dokaza, tako da okolnost da je apelant u toj fazi postupka imao drugog branitelja, ne može biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u tom pogledu. Pri tome, pobijana presuda ne zasniva se isključivo na iskazu ovog svjedoka, a pored toga žalbom se paušalno prigovara da je taj svjedok mogao razjasniti važne činjenice, bez pojašnjenja o kojim važnim činjenicama bi se radilo, a okolnost da je ovaj svjedok apelantu prodao neispravnu pušku krajem novembra 2012. godine i da ga je apelant obavijestio da je pušku popravio, prvostepeni sud je već cijenio kao relevantnu okolnost iz njegovog iskaza.

15. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao činjenicu da je kritične prilike bio na mjestu ubojstva i izvršio pucanje u policajca, te tvrdnjama da je jedini trag koji navodno povezuje apelanta sa krivičnim djelom desni retrovizor vozila „Renault 5“, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant kritične prilike učinio krivičnopravne radnje na štetu oštećenog, i usmrtio ga dok je obavljao poslove sigurnosti i dužnosti čuvanja javnog reda. Naime, za izvođenje takvog zaključka Kantonalni sud je cijenio sve izvedene dokaze, objektivne i subjektivne prirode i izvršio potrebnu analizu dokaza u smislu člana 296. stav

2. ZKP FBiH. Tako, prvostepeni sud pravilno je utvrdio da je apelant znao da se u Reljevu osigurava objekt pravoslavne crkve, jer je to osiguravanje trajalo duže vrijeme. Za izvođenje takvog zaključka prvostepenom sudu poslužili su iskazi svjedoka H.H., M.M, M.B., V.Ć., te N.P., koji su se na te okolnosti izjašnjavali, što proizlazi i iz Akcionog plana MUP Kantona Sarajevo, te činjenice da se u blizini te crkve nalazi vikendica koja je u vlasništvu oca apelanta, koju je apelant posjećivao radi hranjenja psa. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da je razbijeni desni retrovizor sa vozila marke „Renault 5“ kojim je upravljao apelant, jedini dokaz koji dovodi u vezu optuženog sa učinjenim predmetnim krivičnim djelom. Naime, na tom vozilu je utvrđeno da je polomljen desni retrovizor, što se podudara sa pronađenim dijelovima na mjestu izvršenja krivičnog djela. To je potkrijepljeno foto dokumentacijom vozila kojeg je koristio apelant, a takva utvrđenja, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, potkrijepljena su i iskazom maloljetnog svjedoka A.Ć., te nalazom vještaka balističke struke N.S. i nalazom nalaz vještaka hemijske struke I.P. koji potkrepljuju zaključak da je apelant kritične prilike pucao iz automatske puške. Pored toga, iz iskaza svjedoka A.Š. i A.H., koji su izvršili pretres porodične kuće i garaže proizlazi da su prilikom pretresa pored vozila „Renault 5“ pronašli i automatsku pušku i raznu vrstu municije, a u kućnom otpadu i 16 čahura, što je sve fotografirano i navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta.

16. U nastojanju da se ospori veza apelanta sa učinjenim ubojstvom oštećenog, apelant je ukazivao na vještačenje bioloških tragova po vještakinji A.U., koji su pored ostalog uzeti i sa dijelova retrovizora a tim vještačenjem nije pronađen ni jedan trag koji bi mogao dovesti u vezu apelanta sa učinjenim ubojstvom. Međutim, imajući u vidu potpuna utvrđenja drugih odlučnih činjenica iz kojih proizlazi da je isključivo apelant oštećenog lišio života, onda sama okolnost što to nije potkrijepljeno i biološkim vještačenjem, nije od značaja kakav se pridaje tom žalbom, niti to može dovesti do drugačijeg zaključka u odnosu na onaj koji je izveo prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude.

17. Također, u vezi sa apelantovim navodima kojima osporava da je u konkretnom slučaju postupao sa izravnom namjerom, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud imao dovoljno činjenica i okolnosti da izvede takav zaključak kako je i naveo u obrazloženju pobijane presude. U konkretnom slučaju se ne bi radilo o osveti svim policajcima već policajcu, obzirom da je jedan policajac ubijen, a na tom mjestu na kojem se nalazio policajac mogao je biti po rasporedu i neki drugi policajac, jer su se smjenjivali, što znači da nije od značaja što apelant nije poznavao oštećenog, niti imao kakav konflikt, već je od značaja što je znao da je on policajac i da je bio na dužnosti. Pored toga, uopćeni navodi iz žalbe „da nekome izdat prekršajni nalog ne znači samo po sebi i čin osvete“ ne može isključivo primijeniti na konkretnu situaciju. Naime, prvostepeni sud je pravilno prihvatio timski nalaz vještaka neuropsihijatara kojim je rukovodio vještak neuropsihijatar dr. A.K. da se apelant u vrijeme izvršenja djela nalazio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, ali radnje koje je te prilike poduzimao i to ispaljivanje 27 hitaca iz vozila kojim je upravljao, u oštećenog koji se nalazio u spomenutom vozilu na mjestu vozača, na dužnosti, te ostali slijed njegovih radnji, da je sklonio vozilo u garažu, pokupio čahure iz vozila, stavio ih u PVC vrećicu i bacio u smeće, zatim očistio pušku i sakrio u kući, na način što je umotao u deku, te nakon tih radnji u ranim jutarnjim satima izašao iz kuće i ponio sa sobom bombu, sa kojom je i pronađen u Velešićima, upućuje na opravdanost razloga i izvedenog zaključka da je apelant postupao sa izravnom namjerom. Dakle, iz prethodno navedenih radnji koje je apelant poduzimao proizlazi, da je bila ispoljena njegova volja, htjenje i svijest što je došlo do izražaja u dovoljnoj mjeri kroz sve prethodno navedene poduzete radnje, i pored okolnosti da je na njegovoj strani prihvaćena bitno smanjena uračunljivost.

18. U pogledu odluke o kazni Vrhovni sud je istakao da se neosnovano prigovara da prvostepeni sud nije cijenio ni jednu olakšavajuću okolnost na apelantovoj strani niti mišljenje vještaka, obzirom da je apelantu kao olakšavajuća okolnost cijenjena bitno smanjena uračunljivost. S druge strane, osnovano se žalbom ukazuje da sredstvo, način učinjenja i okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo ubojstva se nisu mogle vrednovati kao otežavajuće okolnosti, jer sve te okolnosti su već cijenjene kroz težinu krivičnog djela i okolnosti njegovog izvršenja. Međutim, cijeneći olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje karakteriziraju apelanta i bez prethodno navedenih otežavajućih okolnosti, na koje je pravilno žalbom ukazano, imajući u vidu težinu krivičnog djela, okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja istog, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantu pravilno odmjerio pojedinačne kazne za učinjena djela, a zatim i jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. Navedeni razlozi u pogledu težine krivičnog djela, okolnosti izvršenja, a posebno da je usmrćen policajac na dužnosti, ukazuju na opravdanost utvrđivanja kazne dugotrajnog zatvora za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH, kao teže kazne.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

20. Apelant prvenstveno smatra da je nezakonito provedena radnja pretresa kuće u kojoj je boravio, kao i da je provedeno vještačenje po vještacima N.S., A.B. i S.B. nezakonito, iz razloga što se navedene osobe ne nalaze na listi sudskih vještaka i zbog toga što se radi o uposlenicima FMUP-a što dovodi u sumnju objektivnost njihovog vještačenja. Apelant dalje smatra da nisu bili ispunjeni uvjeti da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedoka A.K., jer Tužiteljstvo nije na nedvosmislen način pokazalo da je iscrpilo sve mogućnosti za osiguravanje svjedočenja navedenog svjedoka, kao i da je Kantonalni sud paušalno odbio njegov prijedlog da se provedu dokazi: biološko vještačenje odjevnih predmeta oštećenog, tragova biološkog porijekla na retrovizoru, vještačenje telefona i vještačenje barutnih čestica i balističko vještačenje povreda oštećenog, čime mu je povrijedio pravo na odbranu.

21. Apelant također navodi da su sudovi odluku zasnovali na iskazu maloljetnog A.Ć. iz istrage koju je dao pod prinudom, a da pri tome njegova izjava nije izvedena kao dokaz na glavnom pretresu. Osim navedenog, apelant smatra da je činjenično stanje paušalno i pogrešno utvrđeno, te da se prvostepeni sud bazirao na spekulacijama i nagađanjima a ne na dokazima koji su išli u njemu u prilog, a drugostepeni sud je njegovu žalbu odbio bez stvarnog upuštanja u žalbene navode i činjenično stanje, čime mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, načelo in dubio pro reo i pravo na djelotvoran pravni lijek. U izreci presude se navodi da je apelant imao namjeru da oštećenog liši života ali se ne navodi iz kojih dokaza je zaključio da je apelant postupao sa namjerom i to još iz osvete, pa ukoliko se uzme u obzir da sud nije van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant znao da se objekt osigurava, niti da se u vozilu nalazi policajac, te ako se tome doda nesporno utvrđena činjenica da se apelant i oštećeni nisu poznavali, neosnovani su zaključci suda da je apelant zbog prekršajnog naloga odlučio kazniti sve policajce usmjeravajući na jednog policajca rafalnu paljbu od 27 hitaca.

22. Najzad, apelant smatra da redovni sudovi nisu dovoljno cijenili olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani i to njegovo poštivanje suda, starosne prilike i njegove složene porodične prilike i zdravstveno stanje, te da su otežavajuće okolnosti prestrogo cijenjene.

II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da apelacijske navode da obrazloženje presude toga suda o odbijanju apelantovih žalbenih navoda predstavlja povredu prava na pravično suđenje i da ne predstavlja savjesnu ocjenu žalbenih razloga, smatra neosnovanim što je vidljivo iz obrazloženja osporene presude. Prije svega, u prvostepenom postupku su utvrđene sve odlučne činjenice i rasvijetljena sva pitanja u vezi predmetno krivičnog djela, pa se ne može prihvatiti osnovanim navod da nije postojalo obrazloženje prvostepene presude. Također, netačan je navod da drugostepeni sud uopće nije razmotrio apelantove žalbene navode, obzirom da se u apelaciji ne navodi što iz podnesene žalbe nije razmotreno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odredba Ustava Bosne i Hercegovine niti konvencijskih odredaba na koje apelantova odbrana ukazuje.

24. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odredba Ustava Bosne i Hercegovine niti konvencijskih odredaba na koje apelantova odbrana ukazuje, te da ne stoje navodi iz predmetne apelacije zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužiteljstvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek, obzirom da je prvostepena presuda presuda izuzetno obimna, iscrpna i detaljna i u njoj su u potpunosti analizirani svi dokazi, te da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi u potpunosti obrazložio iz kojih razloga je žalba odbijena kao neosnovana, odlučujući o svim žalbenim osnovama istaknutim u apelantovoj žalbi. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo je istaklo da su osporene odluke u cijelosti pravilne i zakonite i da ne postoji kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA VI

KRIVIČN ODGOVORNOST

Član 36. st. (1) i (2) Uračunljivost (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme počinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značenje svojeg djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima, zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvitka (neuračunljivost).

(2) Počinitelj krivičnog djela čija je sposobnost shvaćanja značenja svojeg djela ili sposobnost upravljanja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).

Član 37. st. (1) i (2) Namjera (1) Krivično se djelo može počiniti s izravnom ili neizravnom namjerom.

(2) Počinitelj postupa s izravnom namjerom kada je bio svjestan svojeg djela i htio njegovo počinjenje.

XXV- GLAVA ŠESNAESTA

KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA

Član 166. stav 2. tačka e) Ubistvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

e) ko usmrti službenu ili vojnu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti ili dužnosti čuvanja javnoga reda, uhićenja počinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe kojoj je oduzeta sloboda.

27. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), u relevantnom dijelu glasi: Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 109.

Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 110. stav (2) Naredba o vještačenju (2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

Član 278. stav 2.

Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudac odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 238. stav 1.

Sudsko osiguranje dokaza (1) Kada je u interesu pravde da se svjedok sasluša kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato što postoji mogućnost da neće biti dostupan sudu za vrijeme suđenja, sudac za prethodni postupak može, na prijedlog stranaka ili branitelja, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju. Saslušanje će se provesti u skladu sa članom 277. ovog zakona.

Član 288. stav 1.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca,, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio presudu Vrhovnog suda broj 09 0 K 016814 14 Kž 10 od 10. februara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 23. februara 2015. godine, a da je podnio apelaciju 23. aprila 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

35. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ubistvo i produženog krivičnog djela iz člana

52. ZONDINOM, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su odluke redovnih sudova zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem dokazne radnje pretresanja kuće u kojoj je boravio, kao i da je vještačenje zaposlenika Federalnog MUP-a nezakonito. Pored navedenog, apelant tvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti da se na glavnom pretresu pročita iskaz svjedoka A.K., da su redovni sudovi odluku zasnovali na iskazu maloljetnog A.Ć. iz istrage koju je dao pod prinudom, a da pri tome njegova izjava nije izvedena kao dokaz na glavnom pretresu. Najzad, apelant smatra da je činjenično stanje paušalno i pogrešno utvrđeno, da mu je povrijedio načelo in dubio pro reo i da redovni sudovi prilikom donošenja odluke o kazni nisu dovoljno cijenili olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani.

37. Prvenstveno, u vezi sa apelantovim navodima da je radnja pretresa izvršena na nezakonit način i da se na takvim dokazima nisu mogle zasnivati osporene odluke, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tijekom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, isticao navedeni prigovor zakonitosti dokaza, odnosno u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom ukazivao da je prvostepeni sud presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljeni na protivzakonit način, pa se o tom prigovoru redovni sudovi nisu ni mogli ni izjasniti. Zbog toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

38. Razmatrajući apelantove navode kojima se ukazuje na nezakonitost vještačenja uposlenika Federalnog MUP-a, zatim provođenje dokaza čitanjem iskaza A.K. iz istrage, te zasnivanje presude na iskazu maloljetnog A.Ć. iz istrage, Ustavni sud zapaža da apelant ovim navodima u suštini ukazuje na pogrešnu primjenu procesnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi sa apelantovim prigovorima kojima je osporavao zakonitost vještačenja uposlenika Federalnog MUP-a i osporavao njihovu objektivnost jasno naveli da odredbama ZKP FBiH nije propisano da vještačenje moraju provesti osobe koje se nalaze na listi stalnih sudskih vještaka, kao i da činjenica da je oštećeni bio policajac, nije mogla dovesti u pitanje objektivnost njihovog nalaza i mišljenja. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi detaljno razmotrili i apelantove prigovore kojima je osporavao izvođenje dokaza čitanjem iskaza A.K. iz istrage, te su zaključili da su bili ispunjeni svi procesni uvjeti iz člana 288. stav 2. ZKP FBiH za provođenje toga dokaza, pri čemu su posebno imali u vidu okolnost da se odluka o apelantovoj krivnji ne zasniva isključivo na tome iskazu. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da su redovni sudovi odluku zasnovali na iskazu maloljetnog A.Ć. iz istrage koju je dao pod prinudom, a da pri tom njegova izjava nije izvedena kao dokaz na glavnom pretresu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je maloljetni A.Ć. prilikom saslušanja na glavnom pretresu promijenio iskaz koji je dao u istrazi, te da mu je tom prilikom prezentiran njegov iskaz iz istrage koji je uvršten u spis predmeta. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi sa apelantovim procesnim prigovorima dali jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je rezultirao osporenom presudom postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP-a, i da je zbog toga dovedena u pitanje pravičnost postupka u cjelini.

39. Nadalje, u vezi sa apelantovim prigovorima kojima ukazuje da je prvostepeni sud svoju presudu bazirao na spekulacijama i nagađanjima a ne na dokazima koji su išli njemu u prilog, a drugostepeni sud je njegovu žalbu odbio bez stvarnog upuštanja u žalbene navode i činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini osporava kvalitetu zaključaka redovnih sudova. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

40. Dovodeći u vezu navedene stavove s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio krivično djelo ubistva pobliže opisano u tački jedan izreke prvostepene presude, detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, doveo ih u vezu s nalazima i mišljenjima vještaka te dokazima apelantove odbrane koji su provedeni tokom postupka. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant poduzeo krivično-pravne radnje opisane u izreci presude, imajući u vidu da je utvrđeno da se vozilo „Renault 5“ nalazilo na kritičnom mjestu u kritično vrijeme i da je na osnovu tragova pronađenih na licu mjesta utvrđeno da je iz automatske puške izvršeno ispaljivanje hitaca kritične prilike, te da su vozilo i pronađena automatska puška dovedeni u vezu sa apelantom. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno razmotrio i druge dokaze koji se odnose na okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela, a tiču se pitanja apelantovog motiva za počinjenje navedenog krivičnog djela i stepena apelantove krivice. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno obrazloženje odluka redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer redovni sudovi nisu cijenili sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u tom dijelu dali potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o kazni uzeli u obzir sve okolnosti na strani apelanta koje su smatrali značajnim i naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je zaključeno da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra su redovni sudovi i u dijelu odluke o kazni u cijelosti poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode vezuje isključivo za ocjenu dokaza. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo ubistva koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela ubistva koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

43. Najzad, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer su redovni sudovi odbili njegove prijedloge, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

44. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama jasno i argumentirano navedeno da okolnosti zbog kojih je apelant predložio saslušanje navedenih svjedoka i provođenje vještačenja, nemaju značaj za predmet i da je izvođenje tih dokaza nepotrebno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi sa odbijanjem prijedloga ukazao da se predloženi dokazi u suštini odnose na utvrđivanje tri okolnosti, i to: da li je do smrti oštećenog došlo uslijed djelovanja automatske puške, načina na koji je retrovizor na vozilu „Renault 5“ polomljen i da li se prema sadržaju poruka na mobilnom telefonu ubijenog može utvrditi da su neke druge osobe upućivale prijetnje ubijenom. U situaciji kada su činjenice sredstva izvršenja krivičnog djela i načina lomljenja retrovizora utvrđene na drugi način i u situaciji kada vještaci koji su vještačili mobitel ubijenog i analizirali SMS poruke, nisu pronašli niti jednu relevantnu poruku te vrste, izvođenje takvih dokaza ukazalo se nepotrebnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o dijelu apelantove žalbe kojom je osporavao navedenu odluku Kantonalnog suda, istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio provođenje navedenih dokaza, obzirom da odbrana nije konkretizirala od kakvog bi značaja bila predložena vještačenja, odnosno šta bi se sa tim vještačenjima postiglo, posebno kada se imaju u vidu da je već provedeno biološko vještačenje, balističko vještačenje kao i vještačenje mobilnih telefonskih aparata. Također, na glavnom pretresu odbrani je omogućeno da se prethodno upozna sa nalazom i mišljenjem vještaka, koji je dostavljen apelantu i njegovoj braniteljici, zatim da ispita određene vještake, tako da je postojala mogućnost iznošenja kontraargumenata sa njihove strane. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne provode dokazi koje je apelant izričito zahtijevao, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da osporenim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.

45. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. toč. d) Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacijski navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2. i 3. tač. d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, te da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

48. Ustavni sud također zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1972/15 (A. Ć.) | Sudska praksa | Aktio