Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/17 (F. K., M.A. i J. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1463/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1463/17, rješavajući apelacije Fadila Karadarevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fadil Karadarević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 062505 16 Gž od 3. marta 2017. godine;

M. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 055931 15 Rev od 9. marta 2017. godine i Josipa Barišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 011767 15 Rev od 29. juna 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1463/17

1. Fadil Karadarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 062505 16 Gž od 3. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice S.K., te je utvrđeno da su tužiteljica i apelant, tokom trajanja bračne zajednice stekli zajedničku imovinu – nekretnine u Bijeljini, te da udio tužiteljice u sticanju navedenih nekretnina, iznosi 1/4, a apelantov udio 3/4, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica na navedenim nekretninama uknjiži sa dijelom od 1/4, na račun vlasničkog dijela apelanta, dok je u preostalom dijelu, preko utvrđenog suvlasničkog dijela tužiteljice, a do dijela ½, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su parnične stranke zaključile brak 2002. godine, te da je brak je razveden pravomoćnom presudom suda iz 2014. godine. Okružni sud je, također, naveo da su apelant i tužiteljica tokom trajanja bračne zajednice stekli predmetne nekretnine čija ukupna vrijednost prema procjeni vještaka građevinske struke iznosi 67.900.00 KM. Okružni sud je istakao da je tužiteljica u predmetnom postupku dokazala da je sporni stambeni objekat stečen tokom trajanja bračne zajednice, a apelant je dokazao da je njegov doprinos u sticanju navedene imovine očigledno veći od doprinosa tužiteljice. Pored toga, Okružni sud je istakao da je apelant dokazao da se njegov doprinos sastoji ne samo u posebnoj imovini odnosno zemljištu na kome je izgrađen stambeni objekat, koje zemljište je apelant stekao na osnovu nasljeđa prije zasnivanja bračne zajednice sa tužiteljicom, nego i u znatno većem angažovanju u cilju obezbjeđenja sredstava za gradnju tog objekta kao i u radu Agrotržnom centru u Bijeljini, dok je tužiteljica dokazala da je nakon zasnivanja bračne zajednice obavljala poslove domaćice u kući i doprinosila u gradnji stambenog objekta, te je ostvarila određenu ušteđevinu na osnovu koje je sa apelantom pristupila gradnji stambenog objekta. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da sama činjenica da je apelant unio u ovu zajednicu i nekretninu-plac na kome je sagrađena predmetna stambena zgrada, kao i uzimajući u obzir vrijednost predmetne zgrade sa placem, ukazuje na to da je u svakom slučaju doprinos apelanta u sticanju ovih nekretnina očigledno veći od ½ i da nikako ne može biti doprinos tužiteljice ½ u sticanju ove nekretnine. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenjujući relevantne odredbe Porodičnog zakona, te člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Okružni sud je zaključio da je tužiteljica stekla suvlasnički dio od 1/4 na predmetnom stambenom objektu i pravo vlasništva na zemljištu koje je neophodno potrebno za upotrebu tog građevinskog objekta.

AP-2407/17

3. M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) sa boravištem u Saveznoj Republici Njemačkoj, kojeg zastupa ZOU Jurišić i Ćulanić iz Mostara, podnio je 14. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 055931 15 Rev od 9. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice Z.A. kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta čine nekretnine u Potocima, te da tužiteljici pripada udio od ½ na navedenim nekretninama, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu čine i pokretne stvari bliže opisane u izreci presude.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je apelant zaključio brak sa tužiteljicom 1996. godine, da su tokom 1998. godine kupili nekretninu za gradnju kuće, koju su potpuno završili 2006. godine i u kojoj su živjeli do 2008. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su u vrijeme kupovine nekretnine apelant i tužiteljica živjeli i radili u SR Njemačkoj, te da su oboje bili zaposleni, s tim da je tužiteljica imala prekide zbog bolesti, trudnoće i porodiljskog odsustva za koje vrijeme je primala novčanu naknadu na ime nezaposlenosti odnosno naknadu iz zdravstvenog osiguranja za vrijeme bolovanja. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nesumnjivo proizlazi da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka tužiteljice i apelanta, pri čemu apelant nije dokazao da je stambeni objekat nastao kao rezultat isključivo njegovog ulaganja i njegove porodice, a s druge strane tužiteljica je dokazala da je zajedničkom izgradnjom i radom u bračnoj zajednici, vođenjem zajedničkog kućanstva i podizanjem djece, doprinijela stjecanju sporne stambene zgrade za vrijeme postojanja faktičke bračne zajednice. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 250. i člana 251. st. 1. Porodičnog zakona F BiH, prema kojima bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu, a bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na sporne nekretninu. U odnosu na apelantove navode da je spornu kuću gradio i financirao svojim radom i novcem njegov brat M.A., Vrhovni sud je zaključio da to ne proizlazi iz materijalnih dokaza koji su provedeni, a prvenstveno Rješenja Općine Mostar Sjever, Općinske službe za stambene poslove, konstrukciju i katastar nekretnina iz 2003. godine kojim rješenjem se apelantu odobrava gradnja navedenog stambenog objekta na kupljenom građevinskom zemljištu, niti iz priloženih računa za vodu i struju koji glase na apelantovo ime i sl. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su, suprotno tvrdnjama revizije, nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno ocijenili sve izvedene dokaze po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdali uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužiteljica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te da su uzimali u obzir sve pravno relevantne prigovore apelanta.

AP-2674/17

5. Josipa Barišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnijela je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 53 0 P 011767 15 Rev od 29. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu faktičke zajednice života tj. zajedničkog življenja i zajedničkog ulaganja sa tuženim, M.F. stekla pravo vlasništva sa 1/2 dijela na nekretnini, tj. stambeno-poslovnom objektu, te da je tuženi slijedom prednjeg utvrđenja dužan trpjeti i priznati prednje pravo apelantici ili će u protivnom to priznanje zamijeniti ova pravomoćna presuda, uz nadoknadu troškova postupka, kao i da joj je tuženi dužan naknaditi na ime zajedničkog ulaganja u stambeno-poslovni objekat iznos od 55.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, za koja je vezan ovaj revizijski sud, apelantica i tuženi nisu živjeli u vanbračnoj zajednici nego su imali ljubavnu vezu, jer je tuženi sve vrijeme trajanja veze (14 godina) bio u zakonitom braku sa suprugom Lj. F. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je za predmetni stambeno porodični objekat tuženi od nadležnih organa Općine Stolac na svoje lično ime dobio odobrenje za gradnju, te da su svi priloženi računi izdati na njegovo ime, kao i da je tuženi platio i naknadu za građevinsko zemljište i urbanističku suglasnost, dok je apelantica u spornom periodu radila samo jednu godinu, a nakon toga povremene sezonske poslove. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, u vezi sa apelantičinim navodima da je sud mogao i bez utvrđivanja da li formalno postoji izvanbračna zajednica utvrditi da je apelantica suvlasnica sa tuženim na predmetnoj kući, pri čemu je dala svoj doprinos radom i pomaganjem, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz izvedenih dokaza nesumnjivo slijedi da je tuženi isključivo svojim ličnim sredstvima izgradio predmetni stambeno porodični objekat, a da apelantica nije dokazala da je sa tuženim eventualno dogovorila zajedničko sticanje imovine iako je teret dokazivanja bio na njoj. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelantičini navodi da se u konkretnom slučaju radi o klasičnom ortačkom ugovoru, jer Zakon o obligacionim odnosima, a ni drugi zakonski propisi ne regulišu ovaj ugovorni odnos, pa se primjenjuju pravila Općeg građanskog zakonika prema kojima je ugovor o ortakluku konsenzualni ugovor koji nastaje momentom saglasnosti o njegovim bitnim elementima (o cilju ugovora koji se zajedničkim ulaganjem namjerava postići, o veličini pojedinačnih ortačkih dijelova i o vremenskom trajanju ugovora o ortakluku koji obično zavisi od vremenskog ostvarivanja namjeravanog cilja). Naime, Vrhovni sud je zaključio da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je sa tuženim unaprijed ugovorila bilo kakvu zajedničku izgradnju i ulaganja u objekat, te da su, stoga, bez osnova navodi revizije da se odnos između nje i tuženog mogao smatrati klasičnim ugovorom o ortakluku. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantičini prigovori provedeni dokazi od strane nižestepenih sudova nisu cijenjeni u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da obrazloženje pobijane presude ne sadrži pravilnu ocjenu provedenih dokaza, jer je protivno ovim navodima, drugostepeni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i pri tome izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP i da nisu davali uporište za usvajanje tužbenog zahtjeva. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1463/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi cijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava na predmetne situacije, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/17 (F. K., M.A. i J. B.) | Sudska praksa | Aktio