Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3924/17 (E. B. iz Sarajeva)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Legitiman cilj
- Nesrazmjerno veliki teret
- Sloboda kretanja
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3924/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3924/17, rješavajući apelaciju Edina Banovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Edina Banovića.
Utvrđuje se da je Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Banović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džemo Hadžiomeragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. septembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 26. septembra 2017. godine, a Kantonalno tužilaštvo 25. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud – sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine apelantu, E. K., te još šestorici osumnjičenih odredio mjere zabrane. Apelantu su mjere zabrane određene zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je određena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 140c. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a to je apelantova prijavljena adresa, te je određena granica van koje se ne smije udaljavati na teritoriji Kantona Sarajevo. Uz ovu mjeru apelantu je izdata i naredba da se javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, i to svakih sedam dana, u skladu sa članom 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKPFBiH. Nadalje, u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c) ZKPFBiH apelantu i ostalim osumnjičenim je određena mjera zabrane njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu. Apelantu je određena i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) i zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, i to zabrana posjećivanja pravnog lica My Bosnia Green Land d.o.o. Sarajevo.
6. U izreci rješenja je konstatirano da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još potrebne.
7. Kantonalni sud je u vijeću Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine žalbu apelanta i ostalih osumnjičenih odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. Apelant i osumnjičeni E. K. su 28. februara 2017. godine podnijeli zahtjev za ukidanje izrečenih mjera zabrane navodeći kao razlog da sudija za prethodni postupak nije preispitao potrebu daljnjeg postojanja mjera zabrane.
9. Kantonalni sud – sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine odbio apelantov i prijedlog E. K. za ukidanje mjera zabrane izrečenih rješenjem od 24. novembra 2016. godine.
10. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je Kantonalni sud 10. maja 2017. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine kojom je djelimično usvojena apelacija E. K. i Kantonalnom sudu naloženo da odmah u odnosu na E. K. ispita daljnju potrebu mjera zabrane.
11. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da se apelant osnovano sumnjiči da je kao odgovorno lice-direktor u My Bosnia Green Land d.o.o. Sarajevo primio, raspolagao i koristio u privrednom i drugom poslovanju bliže označenu imovinu iako je znao da je tako stečena imovina pribavljena izvršenjem krivičnog djela.
12. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da su se stekli uvjeti za ukidanje mjera zabrane jer sudija za prethodni postupak nije postupio u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da činjenica da svaka dva mjeseca nisu preispitane mjere zabrane nema za posljedicu njihovo ukidanje jer to citirana odredba ne propisuje.
13. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključeno da su izrečene mjere zabrane još potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 24. novembra 2016. godine kojim su mjere zabrane određene nisu promijenile okolnosti i da i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su mjere izrečene, te je ukazano na razloge i obrazloženja iz navedenog rješenja. Najzad, zaključeno je da izrečene mjere zabrane trebaju ostati na snazi s ciljem osiguranja prisustva apelanta i ostalih osumnjičenih i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
14. Kantonalni sud je u vijeću Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu osumnjičenog E. K., koje su izjavljene protiv rješenja od 12. maja 2017. godine.
15. Kantonalni sud je zaključio da je sudija za prethodni postupak, odlučujući o prijedlozima apelanta i osumnjičenog E. K. za ukidanje izrečenih mjera zabrane, a postupajući po nalogu Ustavnog suda BiH, nakon prijema Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine preispitao da li su izrečene mjere zabrane još potrebne u smislu člana 140b. stav 6. ZKPFBiH. Nadalje, ukazano je da je preispitujući mjere zabrane sudija za prethodni postupak ocijenio da su izrečene mjere zabrane prema apelantu i osumnjičenom E. K. još potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine, kojim su izrečene mjere, nisu promijenile okolnosti, a koje dovode u pitanje njihovo dalje egzistiranje, tj. i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere i izrečene, a koje su obrazložene u rješenju Kantonalnog suda o određivanju mjera zabrane. Kantonalni sud se saglasio i sa stavom iz osporenog prvostepenog rješenja da zahtjevi apelanta i osumnjičenog E. H. za ukidanje mjera zabrane nisu osnovani jer okolnost da sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca nije preispitivao da li su mjere još potrebne nema za posljedicu njihovo ukidanje s obzirom na to da to nije propisano članom 140b. stav 6 ZKPFBiH.
16. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeno rješenje ne sadrži samo taksativno navođenje izrečenih mjera zabrane s obzirom na to da su navedeni nepromijenjeni razlozi kojim se sud rukovodio pri izricanju navedenih mjera, a koji su decidirano obrazloženi u rješenju kojim su izrečene mjere zabrane, kao i sasvim jasno obrazloženje u odnosu na koji pritvorski razlog se izriču navedene mjere.
17. Kantonalni sud je zaključio da je u skladu sa članom 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH sudija za prethodni postupak apelantu i ostalim „osumnjičenim izrekao“ mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, odnosno zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti, i to apelantu, kao odgovornom licu-direktoru My Bosnia Green Land d.o.o. Sarajevo, „s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njihovih redovnih poslova u svojstvu odgovornih i službenih lica“. U vezi s tim je ukazano da su „svi osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na kojim su bili u mogućnosti da zloupotrebom istih preduzmu radnje počinjenja djela koje im se stavljaju na teret“, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti bili bi u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak.
18. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja kojom je osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. S tim u vezi je ukazano da su u prvostepenom rješenju citirani i detaljno obrazloženi dokazi (na strani 2-7 rješenja), na osnovu kojih je zaključeno da su apelant i ostali osumnjičeni svjesno učestvovali u radnjama koje čine obilježja krivičnih djela za koja su osumnjičeni, uz napomenu da u ovoj fazi postupka, pri odlučivanju o mjerama zabrane, nije potrebno utvrđivati apsolutnu dokazanost činjenica, kao što je to potrebno pri donošenju presude. Stoga su ovi žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim jer je sudija za prethodni postupak, na osnovu dokaza koje je dovoljno obrazložio, pravilno utvrdio da postoji osnovana sumnja da su navedeni osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete, i to apelant krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
20. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud propustio da postupi u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH jer od dana donošenja rješenja o određivanju mjera zabrane, tj. 14. novembra 2016. godine, niti jednom nije izvršio dužnost ispitivanja daljnje potrebe primjene izrečenih mjera. Apelant ističe da se 28. februara 2017. godine obratio Kantonalnom sudu tražeći da postupi u skladu s obavezom iz člana 140b. stav 6. ZKPFBiH, da je ovaj njegov prijedlog odbijen rješenjem od 12. maja 2017. godine, kao i da je odbijena njegova žalba na ovo rješenje 7. jula 2017. godine. Apelant smatra da mu je na ovaj način prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer ni nakon deset mjeseci Kantonalni sud nije preispitao mjere zabrane.
21. Nadalje, apelant tvrdi da, kad je u pitanju mjera zabrane iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, nije jasno vršenje kojih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti mu je zabranjeno izrečenom mjerom. S tim u vezi ukazuje da je zakonom određeno da se može odrediti zabrana samo određenih poslovnih aktivnosti ili dužnosti, ali da zakon ne određuje zabranu svih poslovnih aktivnosti i dužnosti. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na to da mu je zabranjen dolazak na posao, to znači da su mu zabranjene sve poslovne aktivnosti i dužnosti suprotno ZKPFBiH. Prema njegovom mišljenju, cilj navedene mjere nije ostavljanje nekog bez egzistencije i uskraćivanje prava na rad. Stoga smatra da izrečena mjera zabrane ustvari ima učinak sankcije u smislu člana 76. KZBiH i kao takva krši i pretpostavku nevinosti jer se sankcija iz citiranog člana može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela. U prilog navedenom apelant ukazuje da se u obrazloženju osporenih rješenja u vezi s izrečenom mjerom navodi: „ (…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njihovih poslova (…)“ , te na „(…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno od strane navedenih lica (…)“, a iz čega, po njegovom mišljenju, proizlazi da je osuđen i prije suđenja, a zbog čega mu se izriče mjera potpune zabrane obavljanja svog posla, a koja može biti izrečena samo uz osuđujuću presudu. Pri tome, apelant ukazuje i da deset mjeseci nakon otvaranja istrage optužnica nije ni podignuta. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke nevinosti apelant se pozvao i na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije.
22. Nadalje, apelant osporava i sam osnov za izricanje mjera zabrane. Prema njegovom mišljenju, zaključak suda je zasnovan na pretpostavkama i stereotipnim konstrukcijama da bi njegovo eventualno kriminogeno ponašanje bilo moguće. Stoga smatra da je prekršen i član 5. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja ističući, pored ostalog, da je u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za ukidanje mjera zabrane, a u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1003/17 preispitana daljnja opravdanost mjera zabrane, te da se s razlozima i obrazloženjima iz ovog rješenja u cjelini saglasio i ovaj sud.
24. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apelant, nezadovoljan odlukama sudova, neosnovano istrajava na povredi prava garantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom, a koja su poštovana i ničim nisu narušena.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 72.
Svrha sigurnosnih mjera Svrha sigurnosnih mjera jeste otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu uticati da učinitelj ubuduće učini krivična djela.
Član 73.
Izricanje sigurnosnih mjera Sud može učinitelju krivičnog djela izreći jednu ili više sigurnosnih mjera kad postoje uvjeti za njihovo izricanje propisani ovim zakonom.
Član 76.
Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije (1) Sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može se izreći počinitelju koji je počinio krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo poticajno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, djelatnost ili dužnost.
(2) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od deset godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
(…)
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(…) Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i (…) (2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1)Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(…) (4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(3) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udaljenost ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.
(6) U rješenju kojim izriče mjeru privremenog oduzimanja vozačke dozvole sud će navesti kategorije za koje će vozačka dozvola biti suspendirana. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a, prema potrebi, može sadržavati i ostale podatke.
Član 140d.
Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (1) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da komunicira sa svojim braniteljem u Bosni i Hercegovini.
(2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
Član 140e.
Izvršenje mjera zabrane (1) Rješenje kojim se izriče mjera zabrane napuštanja boravišta dostavlja se i organu koji izvršava mjeru.
(2) Rješenje kojim se izriče mjera zabrane putovanja dostavlja se i graničnoj policiji, a privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice unijet će se u Glavni centar za obradu podataka.
(3) Mjere zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane sastajanja sa određenim osobama i privremenog oduzimanja vozačke dozvole izvršava policijski organ.
(4) Mjeru obaveze osumnjičenog ili optuženog da se povremeno javlja određenom organu izvršava policijski organ ili organ kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati.
Član 140f.
Provjera mjera zabrane i obaveza obavještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan bez odlaganja izvještaj dostaviti sudu.
(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantov branilac je primio 21. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršena prava iz člana II/3.
d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
32. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da apelant osporava odluku redovnog suda koja se odnosi na mjere zabrane: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabrana sastajanja s određenim licima, naredba da se redovno javlja određenom državnom tijelu. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je cilj izrečenih mjera osiguranje prisustva apelanta i efikasnog vođenja krivičnog postupka. Navedene mjere, prema stavu Evropskog suda, predstavljaju mjere ograničenja u smislu člana 2. Protokola broj 4, ali ne i lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, Odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3120/16 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 22, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
34. Slijedom navedenog, imajući u vidu suštinu apelantovih navoda: da je izostala kontrola opravdanosti izrečenih mjera zabrane, da su mjere izrečene u fazi istrage koja traje već deset mjeseci, da nije određeno koje poslovne aktivnosti ili službene dužnosti su mu zabranjene, pa da tako izrečena mjera ima učinak sankcije iako krivični postupak nije okončan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u kontekstu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
36. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
37. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001- V).
38. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanje, kojim mu je zabranjeno napuštanja prijavljene adrese stanovanja, te udaljavanje van teritorije Kantona Sarajevo. Uz ovu mjeru apelantu je naloženo i da se svakih sedam dana javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Apelantu je određena i zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabrana sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u konkretnom krivičnom predmetu. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom, ali uz naprijed navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, de Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
39. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).
40. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu de Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
41. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKPFBiH, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Kantonalni sud nije poštovao proceduru propisanu članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, prema kojem je obavezan preispitati osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca.
42. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ispitujući navode apelanta koji je po profesiji advokat i kojem je izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, zaključio (vidi tačku 47) da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna u skladu s odredbama člana 140b. stav (6) ZKP-a, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 51 dan od isteka roka propisanoga odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a. Ustavni sud je također zaključio (vidi tačku 48) i da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
43. Osim toga, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 715/17 od 22. marta 2017. godine (vidi tačku 39, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je, zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelanticina sloboda kretanja i dalje potrebna, apelantica lišena mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom.
44. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), ispitujući navode apelanta koji je po profesiji advokat i kojem je izrečena mjera zabrane obavljanja advokatske djelatnosti, zaključio (vidi tačku 46) da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna u skladu s odredbama člana 140b. stav (6) ZKP-a, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 48 dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a. Ustavni sud je također zaključio (vidi tačku 47) da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
45. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju, za razliku od situacije koja je razmatrana u citiranim predmetima Ustavnog suda, sudija za prethodni postupak rješenjem od 12. maja 2017. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 7. jula 2017. godine, preispitao daljnju opravdanost izrečenih mjera apelantu. Donošenju osporenih rješenja prethodio je apelantov zahtjev od 28. februara 2017. godine da mjere zabrane budu ukinute te, kako proizlazi iz oba rješenja Kantonalnog suda, dostavljanje Kantonalnom sudu citirane Odluke Ustavnog suda broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine. Slijedom navedenog, i pored činjenice da je donošenje osporenog rješenja od 12. maja 2017. godine uslijedilo nakon navedenih okolnosti i, očigledno, mimo zakonom utvrđene obaveze – kontrole opravdanosti mjera zabrane svaka dva mjeseca, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, za razliku od citiranih predmeta, može prihvatiti da je daljnja opravdanost izrečenih mjera zabrane preispitana iako ne u zakonom propisanom roku, te da apelantu nije uskraćena mogućnost i da žalbom tu odluku preispita. Stoga, Ustavni sud smatra, da se, ipak, može prihvatiti da je u apelantovom slučaju zadovoljen zahtjev zakonitosti u smislu da je preispitana daljnja opravdanost mjera zabrane.
46. Nadalje, iz obrazloženja oba rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
47. Najzad, potrebno je ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane zaista neophodne u demokratskom društvu. Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja određena zbog opravdane bojazni da bi apelant mogao pobjeći. Zaključak o opravdanoj bojazni da bi apelant mogao pobjeći zasnovan je na težini krivičnog djela za koje se sumnjiči i visini zaprijećene kazne. Nadalje, mjera zabrane sastajanja sa svjedocima, saučesnicima i „svim ostalim licima koja imaju saznanja o konkretnom predmetu“ apelantu je određena zbog činjenice da se jedan broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, da postoje dokazi o potencijalnim saučesnicima i svjedocima koji još uvijek nisu identificirani (naznačeno je saslušanje u svojstvu svjedoka oštećenih u predmetima nezakonitog stjecanja i prenosa vlasništva, otkrivanje i saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih i dr.), pa da apelant, sada kada je osumnjičen, može stupiti u kontakt kako bi utjecao na ova lica da ne daju iskaz ili da ga promijene, pa tako spriječio identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika. Najzad, apelantu je mjera zabrane preduzimanja određenih aktivnosti i službenih dužnosti, te mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta (mjesta rada) određena „jer je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio“ u vezi s obavljanjem redovnih poslova u svojstvu službenog i odgovornog lica, pa da bi nastavkom rada bio u prilici da utječe na svjedoke koje će Tužilaštvo saslušati u toku istrage, da ponovi krivično djelo, te da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak.
48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su pobrojani razlozi postojali u vrijeme određivanja mjera zabrane apelantu, te da se oni nisu promijenili ni nakon deset mjeseci od izricanja mjera zabrane, kada je po prvi put preispitivana njihova daljnja opravdanost. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane postojale okolnosti koje su onemogućile vođenje krivične istrage u konkretnom predmetu, prije svega, u pogledu saslušanja svjedoka koje je Tužilaštvo najavilo da će saslušati, da su postojale nesavladive prepreke zbog kojih nije bilo moguće razotkriti eventualne saučesnike i pomagače, te potencijalne svjedoke, čiji identitet nije bio utvrđen u vrijeme kada su mjere zabrane apelantu određene. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su postojale poteškoće i neotklonjive prepreke u prikupljanju eventualnih materijalnih dokaza. U tom smislu, samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su oni i nakon deset mjeseci nepromijenjeni, uz nespornu činjenicu da redovni sud u istom periodu nije postupao u skladu sa zakonskom obavezom dvomjesečne kontrole daljnje opravdanosti mjera zabrane, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera onako kako je proklamiran u oba rješenja Kantonalnog suda - osiguranje apelantovog prisustva i efikasno vođenje krivičnog postupka.
49. S obzirom na naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bose i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
50. Najzad, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, u situaciji kada utvrdi da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, već trebala uslijediti dvomjesečna kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
51. Apelant tvrdi i da mu je prekršena pretpostavka nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
53. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
[…] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
[…]
54. U prilog tvrdnji o povredi pretpostavke nevinosti apelant je istakao da je izrečena mjera zabrane obavljanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti u kombinaciji s mjerom zabrane posjećivanja mjesta rada u njegovom slučaju poprimila karakter sankcije u smislu člana 76. KZFBiH (zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije), koja može biti izrečena samo presudom kojom je utvrđeno da je krivično djelo počinjeno obavljanjem određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti. Također ukazuje i na dijelove obrazloženja iz osporenog rješenja u vezi s izrečenom mjerom zabrane u kojem je konstatirano: „(…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njihovih poslova (…)“, „(…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno od strane navedenih lica (…)“. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da je osuđen i prije suđenja, posebno ističući da istraga u ovom predmetu traje već deset mjeseci i da optužnica još uvijek nije podignuta. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije.
55. Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 25-41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
56. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njena krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od strane samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30, § 56; op. cit. Minelli protiv Švajcarske, st. 27, 30. i 37; Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35-36 i Karakas i Yesilirmak protiv Turske broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
57. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 19. septembra 2006. godine, dostupna na http://www.zastupnik.gov.rs/images/matijasevic_p_23037-04_ser_cir.pdf) utvrdio povredu aplikantovog prava na pretpostavku nevinost jer je u prvostepenom rješenju o produženju pritvora aplikantu nakon podizanja optužnice konstatirano da je „počinio krivična dela koja su predmet ove optužbe“, a drugostepeni sud se, odlučujući o aplikantovoj žalbi u kojoj je tvrdio da mu je tako povrijeđena pretpostavka nevinosti, uopće nije izjasnio o tom navodu. Evropski sud je zaključio (vidi stav 47) da je prvostepeni sud aplikanta proglasio krivim prije nego što je to dokazano po zakonu, a da je drugostepeni sud, odlučujući o aplikantovoj žalbi, propustio ovu „grešku“ otkloniti. Najzad, Evropski sud je istaknuo (vidi stav 48) da: „Treba napraviti suštinsku razliku između izjave da je neko samo osumnjičen da je izvršio krivično delo i jasne sudske objave, u odsustvu pravosnažne presude da je pojedinac izvršio krivično delo u pitanju.“
58. Rukovodeći se naprijed citiranim stavom Evropskog suda, Ustavni sud je u predmetu broj AP 20/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U citiranom predmetu, Ustavni sud je zaključio da konstatacija u rješenjima redovnih sudova kojim je odlučeno o produženju pritvora apelantu koji je imao svojstvo optuženog, „da je optuženi krivično djelo počinio u toku dana kada je mogao biti uočen od strane većeg broja građana i uhvaćen na licu mjesta, što upućuje na odlučnost u činjenju djela“ ima učinak jasne sudske objave, u odsustvu pravomoćne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju, te da prerano iznošenje ovakvih izjava od strane suda nema opravdanje ni kada su dati jasni i određeni razlozi za zaključak o postojanju osnovane sumnje (vidi tačku 30).
59. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama apelantovog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je: „U smislu člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH sudija za prethodni postupak izrekao osumnjičenim licima (…) Banović Edinu (…), mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službene dužnosti i to za (…) Banović Edina kao odgovorno lice direktora My Bosnia Green Land doo Sarajevo, (…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njihovih redovnih poslova u svojstvu odgovornih i službenih lica (…).“ Nadalje, u obrazloženju je konstatirano: „U smislu člana 140a. stav 1. tačka b) ZKPFBiH sudija za prethodni postupak je osumnjičenim licima (…) Banović Edinu (…) izrekao mjeru zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, i to (…) za osumnjičenog Banović Edina zabranu posjećivanja pravnog lica My Bosnia Green Land doo Sarajevo (…) s obzirom da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno od strane navedenih lica na radnom mjestu.“
60. Imajući u vidu naprijed citirani stav Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da konstatacija iz osporenog rješenja Kantonalnog suda „da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno“ ima učinak jasne sudske objave u odsustvu pravomoćne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju.
61. Ustavni sud stoga smatra da sporna konstatacija predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“ prije nego što je ona i dokazana u skladu sa zakonom, te zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
62. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati i apelantove navode da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena i zbog činjenice da je izrečena mjera zabrane obavljanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti u kombinaciji s mjerom zabrane posjećivanja mjesta rada u njegovom slučaju poprimila karakter krivične sankcije u smislu člana 76. KZFBiH, pa da je osuđen i prije nego što je donesena odluka o njegovoj krivici.
63. Najzad, u vezi s utvrđenom povredom apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije koja po svojoj prirodi u okolnostima apelantovog slučaja ima deklaratorni karakter, Ustavni sud ukazuje na obavezu redovnih sudova da u daljnjem toku postupka protiv apelanta vode računa da se suzdrže od konstatacija koje mogu dovesti u pitanje garancije iz naprijed citiranog člana.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovog ustavnog prava.
65. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada konstatacija u rješenju o preispitivanju daljnje opravdanosti mjera zabrane izrečenih u toku istrage koja se vodi protiv apelanta i koja još uvijek nije okončana predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“ prije nego što je ona i dokazana.
66. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman