Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2975/17 (Č. B., M. B., D. B., maloljetna A. B. i S. B.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2975/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2975/17, rješavajući apelaciju Č. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Č. B., M. B., D. B., maloljetna A. B. i S. B. protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 005333 17 Gž od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Č. B., M. B., D. B., maloljetna A. B. i S. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnijeli su 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 005333 17 Gž od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda u dijelu u kojem su apelantima dosuđeni troškovi postupka na način da su isti umanjeni, dok je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je obavezan tuženi („UNIQA“ osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete radi duševnog bola zbog smrti bliskog srodnika M. B. isplati određene novčane iznose, te da prvo, drugo, treće i petoapelantu naknadi troškove nastale kupovinom crnine u određenom iznosu, kao i da naknadi trećeapelantici za izgradnju nadgrobnog spomenika određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenih iznosa odbijen tužbeni zahtjev apelanata.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom (200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 201. ZOO propisano da u slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove (st. 1.), da se takva naknada može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih postojala trajnija zajednica života (st. 2). Okružni sud je konstatovao da se duševni bolovi zbog smrti bliskog lica ne mogu nadoknaditi, da se oni mogu samo platiti u vidu satisfakcije. Okružni sud je ocijenio da je neosnovana žalba apelanata da je prvostepeni sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete "preko dosuđenog iznosa", jer je prema mišljenju apelanata bilo opravdano dosuditi tužiocima iznos od po 20.000,00 KM (radi duševnog bola zbog smrti bliskog lica), a što je u skladu sa praksom sudova. Okružni sud je istakao da dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete apelantima u bitnom ne odstupaju od dosadašnje sudske prakse u Republici Srpskoj, te da se osim toga, naknada nematerijalne štete ne može "tarifirati" (dosuđeno im je prvo, drugo, treće i četvrtoapelantu – kao roditeljima, supruzi i mldb. kćerki pokojnog M. B. po 15.000,00 KM, te petoapelantu bratu pokojnog M. B. iznos od 8.000,00 KM). Okružni sud je naglasio da nije od značaja navod u žalbi apelanata da je "neosporna činjenica da osiguravajuća društva u Federaciji BiH isplaćuju u vansudskom postupku nematerijalnu štetu iz ovog osnova roditeljima, supruzi i djeci po 20.000,00 KM". Okružni sud je ocijenio da je neosnovan i žalbeni navod apelanata da su "pogrešni navodi" prvostepenog suda da se radi o spomeniku namijenjenom za više grobnih mjesta, jer je prvostepeni sud uzeo u obzir dimenzije grobne ploče koja je navedena u fakturi preduzeća "Mineral" (na osnovu kojih dimenzija je prvostepeni sud zaključio da se radi o spomeniku za više grobnih mjesta). Okružni sud je ukazao da u uobičajene troškove sahrane po članu 193. stav 1. ZOO spadaju i troškovi podizanja nadrobnog spomenika, ali onog koji je uobičajen u sredini u kojoj je pokojnik živio. Okružni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud dosudio apelantima i ukupan iznos od 1.000,00 KM za troškove nabavke odjeće žalosti ("crnine"), pozivajući se na uobičajene mjesne prilike i prosječne troškove za kupovinu takve odjeće. Okružni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda o dosudi troškova postupka apelantima nije pravilna. Okružni sud je istakao da se osnovano u žalbi tuženog ukazuje da su u konkretnoj parnici održana samo dva ročišta, pa je pogrešno prvostepeni sud dosudio troškove postupka za, kako navodi u obrazloženju pobijane presude, tri održane rasprave i jednu odloženu. Okružni sud je zaključio da je neosnovan navod u žalbi apelanata da im je kao troškove postupka trebalo priznati i pet podnesaka koje je njihov punomoćnik dostavio sudu. Okružni sud je naglasio da je tim podnescima punomoćnik apelanata požurivao prvostepeni sud da zakaže raspravu u konkretnoj parnici, te da ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju trebali apelantima dosuditi veće naknade koje su potraživali svojim tužbenim zahtjevom, a u skladu sa praksom sudova u Federaciji BiH, kao i veće troškove postupka. Apelanti se također u predmetnoj apelaciji žale zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, pa traže naknadu štete u iznosu od po 1.000,00 KM. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), a te navode su zasnovali na istim tvrdnjama, gore već navedenim.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od dvije godine i deset mjeseci (tužba podnesena 2. juna 2014. godine, a osporena konačna odluka donesena 4. aprila 2017. godine), u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, kao i činjenicu da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog parničnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman