Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2644/17 (F. T.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2644/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2644/17, rješavajući apelaciju Fikreta Tufekčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Tufekčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010593 14 Uvp od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010593 14 Uvp od 12. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010593 14 U od 12. septembra 2014. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 12. marta 2014. godine. Navedenim rješenjem tuženog odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru od 22. novembra 2013. godine kojim apelantu nije priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant 22. maja 2012. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu penziju uz priloženu dokumentaciju u skladu sa odredbama člana 3a. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 3a. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima bilo propisano da pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima ostvaruju pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine iz odredaba člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III (kojim je regulisano da su pravo na starosnu penziju mogli ostvariti pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ako su otpušteni, odnosno nije im produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja u periodu od 27. avgusta 1996. godine do dana stupanja na snagu Uredbe III tj. do 30. avgusta 2007. godine), a koji su u ostvarivanju prava na starosnu penziju bili isključeni članom 8. Uredbe III, pod uslovom da su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina radnog staža, od čega tri godine muškarci i dvije godine žene efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju, bez obzira na iznos otpremnine koji su primili u vrijeme otpusta, te da u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu u radnom odnosu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama stava 2. istog člana regulisano da se prava iz prethodnog stava ostvaruju pod uslovima u postupku i na način propisan Uredbom III i ovim zakonom. Vrhovni sud je ukazao da prema dokazima u spisu predmeta proizilazi da apelant, u smislu odredaba člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III, nije bio pripadnik bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, niti je otpušten, odnosno nije mu produžen profesionalni ugovor zbog racionalizacije i smanjenja brojnog stanja u periodu od 27. avgusta 1996. godine do 30. avgusta 2007. godine, već da je prema priloženom Sporazumu o prestanku radnog odnosa u federalnom ministarstvu odbrane od 1. aprila 2002. godine, apelantu kao službeniku i namješteniku, prestao sporazumno radni odnos u bivšem federalnom ministarstvu odbrane sa 31. martom 2002. godine uz isplaćenu otpremninu u novčanom iznosu od 10.000,00 KM. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da nije ispunjen jedan od kumulativno određenih uslova (odredba člana 3a.). Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da su nadležni organi, kao i prvostepeni sud pravilno odlučili o apelantovom postavljenom zahtjevu, iz razloga što u nedostatku samo jednog od postavljenih uslova (apelant nije bio pripadnik bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine) nije mu ni moglo biti priznato pravo na starosnu penziju po citiranoj zakonskoj odredbi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da odluke koje su donesene tokom predmetnog postupka nisu zasnovane na pravilnoj ocjeni svake činjenice pojedinačno, a naročito u njihovoj međusobnoj vezi, te primjenom odgovarajućih pravnih normi na te činjenice. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na život, pravo na jednakost pred zakonom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2644/17 (F. T.) | Sudska praksa | Aktio