Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2094/15 (D.D. za osiguranje „CAMELIJA“ Bihać)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2094/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2094/15, rješavajući apelaciju DD za osiguranje „Camelija“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DD za osiguranje „Camelija“ Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27.
januara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 006981 14 Pž 2 od 14. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DD za osiguranje „Camelija“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 006981 14 Pž2 od 14. jula 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za „izdavanje privremene mjere“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Ustavni sud je 17. juna 2015. godine donio odluku kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Zavoda za zdravstveno osiguranje Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2017. godine, Kantonalni sud 19. juna 2017. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 006981 06 Ps od 23. septembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 006981 11 Pž od 25. septembra 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati iznos od 186.604,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 8. septembra 2006. godine, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud iz provedenih dokaza utvrdio da je u saobraćajnoj nesreći koja se desila 1. jula 2002. godine, a koju je prouzrokovao vozač Z.J. upravljajući motornim vozilom, došlo do povređivanja mldb. H.M., te da je u trenutku nastanka saobraćajne nezgode to motorno vozilo bilo osigurano kod apelanta prema polisi osiguranja po kojoj je osigurana suma za lica iznosila 275.000,00 KM, a za stvari 165.000,00 KM. Općinski sud je dalje utvrdio da je Z.J. zbog prouzrokovane saobraćajne nezgode pravomoćnom presudom tog suda proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ugrožavanje javnog prometa. Također, utvrdio je da su H.M., ali i drugi oštećeni predmetnom saobraćajnom nezgodom podnijeli tužbu protiv apelanta radi naknade materijalne i nematerijalne štete, po kojoj je Općinski sud donio Presudu broj P-411/05 od 11. aprila 2007. godine.
7. Stavom 1. navedene presude je naloženo apelantu da na ime naknade štete oštećenim predmetnom saobraćajnom nezgodom isplati: tužitelju mldb. M.H. na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos 10.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos 6.000,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na prednje iznose od 4. jula 2005. godine do isplate, u roku 30 dana, također, da na ime naknade materijalne štete plaća novčanu rentu doživotno u iznosu od 473,00 KM, počev od 1. jula 2002. sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele mjesečne obroke tekuće od 1. jula 2002. godine do isplate dospjelih obroka, a buduće dospijevajuće obroke da plaća mjesečno unaprijed za tekući mjesec, te da na ime naknade materijalne štete u vidu troškova za tuđu pomoć i njegu plaća doživotno iznos od 473,00 KM mjesečno, i to plaćanjem unaprijed za tekući mjesec. Istom presudom odbijen je višak tužbenog zahtjeva ovog tužitelja za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 124.000,00 KM i višak tužbenog zahtjeva u iznosu od 327,00 KM mjesečno za naknadu materijalne štete plaćanjem novčane rente, te višak tužbenog zahtjeva u iznosu od 127,00 KM mjesečno za naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu. Stavom II iste presude apelant je obavezan da tužitelju M. F. kao roditelju na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog naročito teškog invaliditeta njegovog djeteta, isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. jula 2005. godine do isplate, u roku 30 dana, dok je višak tužbenog zahtjeva u iznosu 30.000,00 KM odbijen. Stavom III iste presude apelant je obavezan da isplati tužiteljici M. A., kao roditelju, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove, zbog naročito teškog invaliditeta njenog djeteta, iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. jula 2005. do isplate, u roku 30 dana, dok je višak tužbenog zahtjeva u iznosu od 30.000,00 KM odbijen. Apelantu je naloženo da tužiteljima solidarno naknadi parnične troškove u ukupnom iznosu u roku 30 dana. Tužitelji se oslobađaju obaveze plaćanja sudskih taksi na tužbu i presudu. Istom presudom je obavezan apelant da snosi troškove postupka na ime sudskih taksi i to plaćanjem sudske takse na tužbu u iznosu 4.080,00 KM i sudske takse na presudu u iznosu 4.080,00 KM, koje je dužan platiti prema dostavljenom nalogu za plaćanje sudskih taksi.
8. Nakon toga, 7. maja 2007. godine, oštećeni su sa apelantom zaključili sporazum o vansudskom poravnanju. Općinski sud je konstatirao da su se predmetnim sporazumom oštećeni odrekli prinudnog izvršenja obaveza navedene presude, a apelant se obavezao da će im isplatiti iznos od 200.000,00 KM, od čega iznos od 165.000,00 KM na ime naknade materijalne štete (doživotna renta, naknada za tuđu njegu i pomoć i svi eventualno drugi vidovi materijalne štete), te iznos od 35.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, kao i iznos od 3.058,00 KM na ime troškova postupka iz navedene presude.
9. Općinski sud je konstatirao da je apelant ispunio ugovorenu obavezu iz navedenog sporazuma i na račun oštećenog H.M. uplatio ukupan iznos od 203.058,00 KM. Shodno tome, zaključio je da je apelant na taj način isplatio limit osigurane sume za štetu na stvarima od 165.000,00 KM, koji je važio u vrijeme štetnog događaja u skladu sa Odlukom o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje automobilske odgovornosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 7/95). Općinski sud je, pored toga, utvrdio da je oštećeni mldb. H.M, zbog zadobijenih povreda u predmetnoj saobraćajnoj nesreći, liječen na klinici u Njemačkoj, te da je njegovo liječenje obavljeno uz sva potrebna odobrenja, odnosno u skladu sa međudržavnim sporazumima, kao i da je troškove njegovog liječenja u iznosu od 186.604,05 KM platio tužitelj (Zavod za zdravstveno osiguranje USK).
10. Međutim, Općinski sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev zaključivši da je osnovan apelantov prigovor limita osigurane sume koja je važila u vrijeme nastanka štetnog događaja. U vezi sa tim, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 897, 902. i 941. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 76. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica. Naime, dovodeći u kontekst navedenih zakonskih odredaba Odluku o određivanju iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od automobilske odgovornosti, prema kojem ugovorena suma za osiguranje lica iznosi 275.000,00 KM, a za stvari 165.000,00 KM, te predmetnu polisu osiguranja u kojoj je osigurana suma usklađena sa tom odlukom i zaključeni sporazum o vansudskom poravnanju, Općinski sud je zaključio da proizlazi da je osigurana suma za stvari u cijelosti isplaćena, a u koju spadaju i troškovi liječenja oštećenog H.M. u Njemačkoj, budući da oni čine materijalnu štetu.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 006981 11 Pž od 25. septembra 2012. godine u cijelosti potvrdio presudu Općinskog suda pretežno se pozivajući na razloge iz obrazloženja prvostepene presude.
12. Odlučujući o reviziji koju je tužitelj izjavio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 17 0 Ps 006981 13 Rev od 11. marta 2014. godine, kojim je usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu, te predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev jer je apelant izvršenim isplatama u cijelosti ispunio limit osiguranja od automobilske odgovornosti koji je na dan štetnog događaja iznosio za lica 275.000,00 KM, a za stvari 165.000,00 KM. Vrhovni sud je zaključio da je ovakav zaključak nižestepenih sudova pogrešan, jer na osnovu samog obima pokrića za štetu i izvršenih isplata po pravosnažnoj presudi, sudovi nisu mogli raspraviti, niti ocijeniti pitanje ispunjenosti ugovorene sume osiguranja. To stoga zato što se o osnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju rješava primjenom odredbe člana 76. Zakona o osiguranju imovine i lica („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja 1. jula 2002. godine. Prema odredbi člana 76. stav 1. citiranog zakona, obaveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa koji na prijedlog Ureda za nadzor utvrdi Vlada Federacije, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Stavom 3. iste odredbe je propisano da, ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuje. Obaveza zajednice osiguranja po osnovu ugovora o osiguranju korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima ocjenjuje se prema ugovorenoj sumi. Limit obaveze zajednice osiguranja utvrđuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju bez obzira na broj oštećenih. Iznos štete prema kojem se utvrđuje obim odgovornosti zajednice osiguranja obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna i nematerijalna šteta se utvrđuju prema cijenama, odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja, budući da i obaveza zajednice osiguranja nastaje u momentu kada je šteta nastala. Ukoliko tako utvrđen iznos štete ne prelazi iznos osigurane sume, zajednica osiguranja dužna je da potpuno naknadi štetu. Međutim, ako je iznos štete veći od osigurane sume, zajednica osiguranja dužna je da naknadi dio štete prema srazmjeri između osigurane sume i utvrđenog iznosa štete.
14. Dalje se navodi da se naknada za materijalnu novčanu štetu određuje u obliku novčane rente i troškova za tuđu pomoć i njegu (a iz stanja spisa proizlazi da bi se renta i tuđa pomoć i njega mjesečno isplaćivali) i uzima u iznosu u kome je nastala. Međutim, radi ocjene u kojem dijelu ona obuhvata osiguranu sumu, potrebno je tu štetu kapitalizirati po računu kapitalizacije u kom pravcu treba konsultirati vještaka. Tako utvrđena novčana šteta, koja će se isplaćivati i ubuduće u vidu rente i naknade za tuđu pomoć i njegu, uz utvrđenje koliko je isplaćeno na ime nematerijalne štete po pravosnažnoj presudi, te da je u štetnom događaju materijalnu štetu imao i tužitelj (troškovi liječenja), tada će se dobiti iznos koji predstavlja iznos štete koji se stavlja u odnos prema osiguranoj sumi.
15. S obzirom na to da nižestepeni sudovi nisu utvrdili visinu štete prema cijenama i kriterijima koji su bili u vrijeme štetnog događaja, Vrhovni sud zaključuje da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Pri tome se posebno naglašava da je mldb. oštećenom i članovima njegove porodice dosuđena nematerijalna šteta po pravosnažnoj presudi u iznosu od 136.000,00 KM (a ne 35.000,00 KM), te da je mldb. oštećenom dosuđena materijalna šteta u vidu novčane rente i troškova za tuđu pomoć i njegu u mjesečnim iznosima po 473,00 KM. Budući da navedene činjenice u postupku pred nižestepenim sudovima nisu utvrđivane, to je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Zbog tih razloga je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučeno kao u izreci.
16. Kako zaključuje Vrhovni sud, u ponovnom postupku drugostepeni sud će raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazano ovom revizijskom odlukom, nakon čega će ponovno ocijeniti pitanje ispunjenosti ugovorene sume osiguranja, te odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
Osporene presude
17. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 006981 14 Pž 2 od 14. jula 2014. godine kojom je djelimično uvažio žalbu koju je tužilac podnio protiv prvostepene presude Općinskog suda, te je preinačio tu presudu tako što je obavezao apelanta da plati tužitelju iznos od 101.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. juna 2006. godine, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.443,27 KM. U preostalom dijelu, odnosno za iznos od 85.604,05 KM, Kantonalni sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.
18. U obrazloženju predmetne presude je navedeno da iz sadržaja sporazuma o vansudskom poravnanju od 7. maja 2007. godine, koji je apelant zaključio sa oštećenima mldb. H.M. i njegovim roditeljima A.M. i A.M., jasno proizlazi da su apelant i oštećeni navedeni sporazum zaključili kako bi vansudskim putem regulirali isplatu oštećenim naknade štete koja im je dosuđena pravosnažnom presudom Općinskog suda od 11. aprila 2007. godine, te da im je apelant isplatio ukupan iznos od 200.000,00 KM na ime ukupne materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli u štetnom događaju s tim da su se apelant i oštećeni tim sporazumom dogovorili da se iznos od 165.000,00 KM odnosi na isplatu materijalne štete prema polisi osiguranja. Kantonalni sud je zatim konstatirao da iz sadržaja navedene pravosnažne presude jasno proizlazi da je apelant tom presudom svim oštećenim sa kojima je zaključio sporazum o vansudskom poravnanju obavezan da plati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 136.000,00 KM. Shodno tome, zaključio je da se preostali iznos od 64.000,00 KM, koji je oštećenim isplaćen po navedenom sporazumu, odnosi na isplatu materijalne štete po navedenoj pravosnažnoj presudi i polisi osiguranja. Po ocjeni tog suda, irelevantna je činjenica što su se apelant i oštećeni u tom sporazumu sporazumjeli da se iznos od 165.000,00 KM odnosi na isplatu materijalne štete, jer je takvo postupanje apelanta u suprotnosti sa sadržajem pravosnažne Presude Općinskog suda broj 411/05 od 11. aprila 2007. godine, te u smislu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), protivno imperativnim normama čl. 76. i 77. Zakona o osiguranju imovine i lica. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelant isplatom naknade štete koja je ugovorena prema navedenom sporazumu oštećenima nije u cijelosti isplatio limitirani ugovoreni iznos na ime naknade materijalne štete za stvari prema polisi osiguranja od automobilske odgovornosti, već samo djelimično u iznosu od 64.000,00 KM. Shodno tome, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan za iznos od 101.000,00 KM, koliko iznosi preostali dio neisplaćenog limita na ime osiguranja za štetu na stvarima prema navedenoj polisi osiguranja.
19. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud Presudom broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine djelimično uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantu naložio da tužitelju isplati iznos od 75.750,00 KM (umjesto iznosa od 101.000,00 KM) i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.196,80 KM, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, konstatirao da je u vezi sa pravnom ocjenom sporazuma i utvrđenim činjenicama drugostepeni sud u svemu postupio po uputama Rješenja Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 006981 13 Rev od 11. marta 2014. godine, zbog čega nije učinjena povreda odredbe člana 253. ZPP u vezi sa članom 228. istog zakona. Dalje, konstatirao je da je pravilan stav drugostepenog suda da se sporazumom nije mogla izmijeniti visina štete u odnosu na obim u kojem je stvarno nastala. Međutim, konstatirao je da je drugostepeni sud propustio ocijeniti da predmetni događaj nije samo posljedica skrivljenog ponašanja osiguranika apelanta već da postoji i odgovornost mldb. oštećenog u omjeru od 25%, što je utvrđeno pravosnažnom presudom. Shodno tome, te imajući u vidu da apelant u skladu sa odredbama čl. 73. do 78. Zakona o osiguranju imovine i lica „odgovara samo u obimu krivice njegovog osiguranika“, Vrhovni sud je, djelimično uvažavajući reviziju, drugostepenu presudu preinačio tako što je iznos dosuđen tom presudom umanjio u omjeru odgovornosti mldb. oštećenog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi sa tim, iz navoda proizlazi da apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili da nije u cijelosti isplatio ugovoreni limitirani iznos na ime naknade materijalne štete oštećenima, odnosno da su nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili dokaze, te da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo na njegovu štetu, omogućivši na taj način tužitelju da se neosnovano obogati, kao i da su povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka, jer mu nisu omogućili da iznese dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode, niti je Kantonalni sud postupio po uputama Vrhovnog suda, a da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde iz člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud predlaže da se o apelaciji odluči prema stanju u spisu.
24. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci. Naime, smatra da je osporena odluka u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga su, po ocjeni ovog suda, apelantovi navodi neosnovani.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o osiguranju imovine i lica FBiH („Službene novine FBiH“ br. 2/95, 7/95, 14/97, i 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 76.
Obaveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Ureda za nadzor utvrdi Vlada Federacije, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos.
Iznos iz stava 1. ovog člana posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na stvarima.
Ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.
Društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znalo niti moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u obavezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz stava 1. ovog člana.
Član 77.
Kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili penzijskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i penzijsko osiguranje.
Razmjerni iznos doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu penziju.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Pojam Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Polisa i lista pokrića Član 902.
(1) U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno; premija ili doprinos, datum izdanja polise i potpisi ugovornih strana.
Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941.
(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
(2) Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promjena u pravima osiguranika, prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 006981 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužitelj od apelanta tražio isplatu novčanog iznosa iz ugovora o osiguranju od autoodgovornosti, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Apelant u suštini tvrdi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili da tužitelj nije u cijelosti isplatio ugovoreni limitirani iznos na ime naknade materijalne štete oštećenima, odnosno da su sudovi nepotpuno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili dokaze, te da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo na njegovu štetu, omogućivši na taj način tužitelju da se neosnovano obogati. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju predmetne presude Kantonalnog suda navedeno da iz sadržaja sporazuma o vansudskom poravnanju od 7. maja 2007. godine, koji je apelant zaključio sa oštećenima mldb. H.M. i njegovim roditeljima A.M. i A.M., jasno proizlazi da su apelant i oštećeni navedeni sporazum zaključili kako bi vansudskim putem regulirali isplatu oštećenim naknade štete. Također se navodi da je taj novčani iznos oštećenim dosuđen pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 411/05 od 11. aprila 2007. godine. Dalje, Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je u vezi sa pravnom ocjenom sporazuma i utvrđenih činjenica drugostepeni sud u svemu postupio po uputama revizijskog suda iz rješenja od 11. marta 2014. godine, zbog čega nije učinjena povreda odredbe člana 253. ZPP u vezi sa članom 228. istog zakona koju je navodio apelant. Dalje, utvrđeno je da je pravilan stav drugostepenog suda da se sporazumom nije mogla izmijeniti visina štete u odnosu na obim u kojem je stvarno nastala. Međutim, iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizlazi da predmetni štetni događaj nije posljedica isključivo skrivljenog ponašanja osiguranika tuženog već da postoji i suodgovornost mldb. M. H., oštećenog, u omjeru od 25%, što je utvrđeno pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Bihaću broj Ps-175/05 od 18. maja 2007. godine. Zbog tih razloga, shodno odredbama čl. 73. do 78. Zakona o osiguranju imovine i lica, tuženi odgovara samo u obimu krivice njegovog osiguranika, pa je Vrhovni sud ukupno dosuđeni iznos umanjio u omjeru odgovornosti mldb. oštećenog od 25% i dosudio 75.750,00 KM.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja, ocjeni dokaza i primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Dakle, protivno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih materijalnih odredaba Zakona o osiguranju imovine i lica, ZOO i procesnih odredaba ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. U vezi s apelantovim navodima da nije imao ravnopravan tretman u postupku pred sudom, Ustavni sud zapaža da je apelant učestvovao u svim fazama postupka, te da iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tužitelja bio drugačije tretiran. Također, apelant je imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu, kao i da odgovori na reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučivanje. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa, ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
39. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH, te ZOO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koje su redovni sudovi primijenili u toku postupka. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
40. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman