Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/17 (M. B., F.D., M.P. i R. A.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3250/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3250/17, rješavajući apelacije Miodraga Božića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miodrag Božić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 088206 17 Gž od 18. maja 2017. godine, F. D. protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 050728 17 Gž od 10. jula 2017. godine, M. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 134238 15 Gž od 11. jula 2017. godine i Romeo Arapović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 049805 17 Rev od 27. jula 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3250/17

1. Miodrag Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 26. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 088206 17 Gž od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Zaštitni fond Republike Srpske“) da apelantu na ime materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su sudjelovali apelant upravljajući putničkim motornim vozilom i B. R. upravljajući motociklom, bez položenog vozačkog ispita za upravljanje motociklom i bez posjedovanja odgovarajuće polise osiguranja. Apelacioni sud je istakao da je prema podacima zapisnika o saobraćajnoj nezgodi Policije Brčko distrikta do nezgode došlo na način što je B. R. otpočeo radnju preticanja, a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, da je u tom momentu apelant upravljajući vozilom skretao u lijevo, na sporedni put, uslijed čega je došlo do kontakta prednjeg dijela motocikla sa zadnjom lijevom bočnom stranom apelantovog vozila. Apelacioni sud je ukazao da je u istom zapisniku, u rubrici izjave učesnika u saobraćajnoj nezgodi, konstatovana izjava apelanta, po kojem je do nezgode došlo u momentu kada je on uključio pokazivač pravca da bi skrenuo ulijevo, kada je i osjetio udar u zadnji bočni dio njegovog vozila, i izjava B. R. koji je istakao da se putničko vozilo kretalo ispred njega, da je pokušao da ga obiđe, ali da je apelant bez uključivanja pokazivača pravca skrenuo u lijevo i presjekao mu put. Apelacioni sud je konstatovao da je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio apelantov tužbeni zahtjev uz zaključak da se iz izvedenih dokaza na pouzdan način nije mogao utvrditi uzrok saobraćajne nezgode, da je bilo potrebno putem vještaka saobraćajne struke utvrditi uzrok predmetne nezgode, da je u tu svrhu apelant predložio izvođenje dokaza, od kojeg je odustao u postupku. Apelacioni sud je ocijenio da nije tačan apelantov navod da je uzrok saobraćajne nezgode nesporan kada je tuženi već u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev osporio u cijelosti. Apelacioni sud je naglasio da zapisnik sa lica mjesta može da ima snagu vjerodostojnog dokumenta, ali da ne može imati snagu javne isprave, jer konstatovane činjenice u zapisniku su rezultat neposrednog opažanja organa koji vodi postupak, pa kada su osporene činjenice (o uzroku saobraćajne nezgode) koje su konstatovane u zapisniku, da je apelant i drugim dokaznim sredstvima morao da ih dokaže, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud. AP-3655/17

3. F. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 050728 17 Gž od 10. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Euroherc“ osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu isplati, na ime naknade materijalne štete, određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali M. C. koji je upravljao motornim vozilom koji osiguran kod tuženog i apelant koji je upravljao motociklom, da je prilikom saobraćajne nezgode došlo do oštećenja na apelantovom vozilu, te da je apelant pretrpio materijalnu štetu i da je za istu odgovoran tuženi. Okružni sud je istakao da je u toku postupka provedeno vještačenje po vještaku mašinske struke (na okolnost visine štete), koji nalaz je prvostepeni sud prihvatio kao objektivan i stručan (koji vještak je u svom nalazu i mišljenju, kao i dopuni konstatovao da je izvršio pregled predmetnog apelantovog motocikla, te da je koristio sve stručne parametre za određivanje vrijednosti štete na predmetnom motociklu, te je istakao da samim nedostatkom akata, kao i zakonskih normi da se nije mogao izjasniti o oštećenju apelantovog motocikla kao kategorije oldtimera, kako je apelant tražio, te je kod svog nalaza i mišljenja predmetni vještak ostao i provođenjem dokaza saslušanjem istog). Okružni sud je konstatovao da je visina štete koju je apelant pretrpio na svom vozilu utvrđena po vještaku, pa da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 185. i 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe člana 61. do 71. Zakona o osiguranju imovine i lica u Republici Srpskoj i djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a da je višak tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

AP-3656/17

5. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 134238 15 Gž od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („Bosna Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati, na ime naknade materijalne štete, određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari apelant od tuženog potražuje naknadu materijalne štete na svom vozilu, a koje vozilo je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je učestvovalo i vozilo koje je osigurano kod tuženog. Kantonalni sud je ocijenio da suprotno apelantovom rezonovanju u žalbi, da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio apelantov prijedlog da se uradi nalaz i mišljenje po novom vještaka saobraćajne struke. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je vještak saobraćajne struke B. Dž. dostavio potpun i jasan nalaz i mišljenje, pojašnjen u dvije dopune, te na glavnoj raspravi i nastavku iste 24. januara 2014. godine i 16. aprila 2014. godine, kada je na stručan i argumentovan način odgovorio na pitanja i primjedbe stranaka, posebno apelanta, tako da nije bilo mjesta prihvatanju prijedloga apelanta za određivanje drugog vještaka saobraćajne struke. Kantonalni sud je naveo da pravilno prihvatajući nalaz navedenog vještaka kao potpun i jasan, u kome i po ocjeni Kantonalnog suda nema nelogičnosti i nedosljednosti, da je pravilno prvostepeni sud postupio kada nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka, na osnovu kojih je i sačinjen zapisnik o saobraćajnoj nezgodi, kako to slijedi iz samog zapisnika i pisanih izjava svjedoka, tj. vozača vozila koja su u nezgodi učestvovala, pa da u iznesenoj činjeničnoj situaciji, nemaju utemeljenja ni navodi apelantove žalbe, da to što je vještak radio pored osnovnog i dva dopunska nalaza, ukazuje da je nalaz nejasan i neprecizan. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da iz nalaza vještaka, kako osnovnog, tako i dopunskog, kao i usmenih izjašnjenja vještaka na ročištima, proizlazi da je vještak decidno naveo da sve mjere koje je koristio kod izrade nalaza, kao i simulacije, su identične mjerama (pojedinačnim) navedenim u skici mjesta nezgode zapisnika policije, pa da to što je vještak naveo da u pogledu nacrtanog razdjeljnog ostrva nije unio vjerno podatke u smislu njegovog izgleda i tačnog položaja, ali da to ne mijenja dinamiku sudarnog procesa, a što je otklonio u dopuni, to je, suprotno navodima apelantove žalbe, potvrdio da razdjeljno ostrvo prikazano na način iz ranije dopune ne mijenja dinamiku sudarnog procesa koga je vještak utvrdio. Kantonalni sud je istakao da dosljedno svemu izloženom, da je prvostepeni sud u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, imao dovoljno uporišta za utvrđenje uzroka predmetne saobraćajne nezgode, odnosno postojanje uzročno posljedične veze između iste sa nastalom štetom, pa je imajući u vidu odredbe člana 154. stav 1. i člana 178. stav 1. i 2. ZOO, cijeneći propuste vozača oba vozila pravilno utvrdio njihovu podjednaku odgovornost za nastanak predmetne saobraćajne nezgode (50%:50%), pa time i obavezu tuženog da apelantu naknadi pričinjenu materijalnu štetu u omjeru u kome je doprinio istoj, za što je prvostepeni sud dao jasne i detaljne razloge, koje kao takve prihvata i Kantonalni sud. AP-3725/17

7. Romeo Arapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 5. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 049805 17 Rev od 27. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („A.S.D.“ d.o.o. Ljubuški) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete nastale na njegovom vozilu u požaru, koji je po navodima iz tužbe izazvao neispravan akumulator kupljen od tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant kupio od tuženog bateriju-akumulator za svoje vozilo, te kako je kupljeni akumulator bio neispravan da ga je apelant reklamirao i vratio tuženom, koji mu je dao zamjenski akumulator. Vrhovni sud je istakao da je nakon par dana apelant imao saobraćajnu nezgodu zbog čega je vozilo odvezao kod limara radi popravke, te da je za vrijeme dok je vozilo bilo na popravci, apelant preuzeo od tuženog popravljeni akumulator i instalirao ga u svoje vozilo, koje je još bilo kod limara. Vrhovni sud je naveo da je slijedeći dan apelant obaviješten da se njegovo vozilo zapalilo jer je iznenada došlo do eksplozije na motoru vozila uslijed čega je izbio požar koji se ubrzo proširio na vanjski dio vozila. Vrhovni sud je ukazao da je vještak mašinske struke J. P. u svom nalazu i mišljenju, izjašnjavajući se o uzroku nastanka požara, naveo da akumulator koji je bio u apelantovom zapaljenom vozilu ne odgovara akumulatoru navedenom u računu o kupovini akumulatora od tuženog, i to ne samo po jačini već i po karakteristikama, te da nema mogućnosti da se izjasni o uzroku nastanka požara jer nije bio na licu mjesta kad se požar desio, a da postoji teoretska mogućnost zapaljenja nekog vozila kada akumulator eksplodira. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, odbio apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 7. stav 1., član 123. i 126. Zakona o parničnom postupku), jer apelant nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između neispravnosti akumulatora kojeg je kupio od tuženog i štete nastale na njegovom vozilu od požara. Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant ostvario svoja prava po osnovu postojanja materijalnih nedostataka stvari, jer je izvršio reklamaciju kupljenog akumulatora, što je tuženi prihvatio i izdao mu zamjenski akumulator za vrijeme dok je otklanjao kvar na kupljenom akumulatoru. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je sporno da li je neispravnost kupljenog akumulatora od tuženog dovela do izbijanja požara na apelantovom vozilu. Vrhovni sud je naglasio da je prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu (čl. 154. i 155. ZOO) apelant imao obavezu da dokaže uzročnu povezanost protivpravne radnje i nastale štete, jer je to jedan od neophodnih uslova za postojanje odgovornosti za štetu. Vrhovni sud je zaključio da kako apelant provedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje o uzročnoj povezanost nastale štete na njegovom vozilu od požara izazvanog uslijed neispravnosti ugrađenog akumulatora kupljenog od tuženog, da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3250/17.

10. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/17 (M. B., F.D., M.P. i R. A.) | Sudska praksa | Aktio