Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/15 (B. M.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Protek roka
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Diskreciono pravo suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2276/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2276/15, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Božane Martinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 020544 13 Rev od 20. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 020544 10 Gž od 4.

septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 020544 09 P od 26. maja 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Martinović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 020544 13 R od 11. jula 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0R-09-000018 od 23.

marta 2009. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev 942/04 od 7. juna 2005. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), koja je privremeno nastanjena u Italiji, podnijela je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 020544 13 Rev od 20. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 020544 10 Gž od 11. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 020544 09 P od 26. maja 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. augusta 2017. godine i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 53 0 P 020544 13 R od 11. jula 2013. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 007-0R-09-000018 od 23. marta 2009. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj Rev 942/04 od 7. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstva pravosuđa i uprave Mostar, koje zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. oktobra 2017. godine, Kantonalni sud 13. oktobra 2017. godine, Vrhovni sud 6. oktobra 2017. godine, a tuženi 16. oktobra 2017. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 020544 09 P od 26. maja 2010. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 68.082,54 KM u zakonskom roku i pod prijetnjom izvršenja, i to na apelanticin žiroračun, kao i parnične troškove od 4.241,46 KM u zakonskom roku i pod prijetnjom izvršenja.

5. Kako navodi Općinski sud, apelantica u tužbi navodi da je Osnovnom sudu u Mostar podnijela prijedlog za utvrđenje nosioca stanarskog prava na stanu u Ulici kralja Tomislava broj 69 u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) u predmetu broj R-46/01. Rješenjem Vrhovnog suda FBiH Rev broj 942/04 od 7. juna 2005. godine usvojena je revizija predloženika u vanparničnom postupku R. 46/01 i prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava odbijen uz obrazloženje da su „članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa 6. decembrom 2000. godine prestali (su) važiti svi ugovori o korištenju stanova zaključeni u skladu sa ZSO, pa se nakon toga datuma ne mogu određivati ni nosioci stanarskog prava“. Imajući u vidu citirani stav Vrhovnog suda FBiH, apelantica je 8. aprila 2008. godine podnijela uređenu tužbu za naknadu štete zbog toga što Osnovni sud u Mostaru u predmetu broj R. 46/01 prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava nije odbio još kod ispitivanja podnesenog prijedloga i kod priprema za raspravu prije slanja prijedloga na odgovor predloženiku. Ona smatra da je taj vanparnični postupak Osnovni sud u Mostaru trebalo da prekine i da uputi na parnicu za diobu bračne stečevine učesnike ovog postupka, jer se iz samog prijedloga vidjelo da postoji spor među strankama, te da sudije tog suda nisu vodile računa o ekonomičnosti postupka, da su raspravu odgađale bez valjanih razloga i da su takvim radom prouzrokovani nepotrebni troškovi postupka i nanesena materijalna šteta apelantici.

6. Među strankama nije sporno da su Općinski i Kantonalni sud odredili apelanticu da ostaje isključivi nosilac stanarskog prava, ali da su Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-942/04 od 7. juna 2005. godine rješenja nižestepenih sudova preinačena i apelanticin prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava odbijen. Navedeno je da je Općinski sud utvrdio da apelantica nije posebno dokazala o kakvoj se šteti radi, tj. da je uopće pretrpjela štetu, a posebno nije dokazala da joj je šteta nanesena nezakonitim ili nepravilnim radom sudije ili suda, te da je to učinjeno namjerno ili iz grube nepažnje, jer je postupak za utvrđivanje nosioca stanarskog prava pokrenula upravo apelantica pred Općinskim sudom, a ne sud ex officio. Kako dalje navodi Općinski sud, pravni osnov tužbenog zahtjeva razmatran je u okviru odredaba Zakona o sudovima u FBiH i Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Općinski sud smatra da apelantica ničim nije dokazala odgovornost suda i sudije u smislu relevantnih zakonskih odredaba. Sve i da su tačne apelanticine tvrdnje da se radilo o nezakonitom radu tuženih, tj. suda i sudije, po ocjeni Općinskog suda, čak i pogrešno zauzet pravni stav u obavljanju službene dužnosti u ovom slučaju ne čini rad ovog organa tuženog - Općinskog suda nepravilnim ili nezakonitim.

8. Kako navodi Općinski sud, nepravilnim radom smatra se postupanje suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke. U konkretnom slučaju, postupajući u okviru svoje nadležnosti, organ tuženog, odlučujući o apelanticinom prijedlogu, zaključio je da joj pripada pravo da bude nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Mostaru (dakle, udovoljio je u cijelosti zahtjevu - apelanticinom prijedlogu). Pogrešno zauzet pravni stav u obavljanju službene dužnosti u ovome konkretnom slučaju ne čini rad ovog organa nepravilnim, a s obzirom na izloženo, slijedi da drugačiji pravni stav suda u odnosu na pravni stav instanciono višeg organa - Vrhovnog suda ne može se smatrati nezakonitim radom. Ovakva odluka suda je bazirana i na stavu sudske prakse prema kojoj, za razliku od pravne teorije, široko je prihvaćen stav po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Smatra se da je pogrešno tumačenje propisa moguće u redovnom toku stvari u postupanju sudije pri vršenju sudijske dužnosti i da stoga ne postoji osnov za odgovornost kada je u pitanju obična nepažnja (Presuda Vrhovnog suda FBiH Rev broj 00172S od 20. januara 2009. godine).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 020544 10 Gž od 4. septembra 2013. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio navodeći da, prema odredbi člana 172. ZOO, pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju i vršenjem svojih funkcija. Da bi se ova naknada mogla da ostvari od tuženog, potrebno je da postoji uzročna veza između greške organa tuženog i prouzrokovane štete. Prema općim principima odgovornosti za štetu pređviđenim čl. 154. i 158. ZOO, pretpostavke odgovornosti za štetu, koju nezakonitim i nepravilnim radom pričini službeno lice u vršenju ovlaštenja u skladu sa ovim zakonskim odredbama su: 1. nezakonit ili nepravilan rad lica ili organa koji vrši službu, odnosno djelatnost i 2. pričinjena šteta u vezi sa vršenjem službe ili druge djelatnosti. Nepravilnim radom smatra se postupanje suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke ili propuštanje primjene zakonskih odredaba s namjerom ili voljom da se trećem licu nanese šteta.

11. Navodi se da je, u konkretnom slučaju Općinski sud, u okviru svoje nadležnosti u vanparničnom postupku, rješavajući po prijedlogu apelantice ko će od bivših bračnih drugova ostati nosilac stanarskog prava, primjenjujući odredbe člana 19. stav 2. i člana 20. Zakona o stambenim odnosima kao lex specialisu, apelanticu odredio kao nosioca stanarskog prava. Ovaj pogrešno zauzet pravni stav, po mišljenju i Kantonalnog suda, ne čini rad suda nezakonitim zbog kojeg bi postojala odgovornost tuženog da joj naknadi štetu koju potražuje tužbom. U tom pravcu prvostepeni sud dao je detaljno obrazloženje koje i Kantonalni sud u cijelosti prihvaća. Pošto je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, to su bez značaja navodi apelanticine žalbe da se ne radi o njenom zastarjelom potraživanju i da je prvostepeni sud u odbijajućem dijelu svoje odluke propustio da označi da apelantica potražuje zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 020544 13 Rev od 20. januara 2015. godine apelanticina revizija je odbijena.

13. Vrhovni sud smatra da je, suprotno apelanticinom prigovoru, drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Pri tome Kantonalni sud je dao dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, te da odgovori na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, čime se daje garancija stranci da je sud razmotrio njene navode i dokaze koje je istakla u postupku. Navedeno je da obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su drugostepenom sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni.

14. Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju drugostepeni sud je pravilno ocijenio da prvostepeni sud nije učinio povredu odredaba parničnog postupka prilikom uzimanja u razmatranje odgovora na tužbu, jer je tuženi u roku iz člana 70. stav 1. ZPP dostavio odgovor na tužbu (odgovor na tužbu od 13. marta 2009. godine po poslanoj tužbi od 23. februara 2009. godine), a nisu učinjene ni druge povrede parničnog postupka koje bi bile od utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene presude. Pored toga, prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za donošenje odluke o odštetnoj odgovornosti tuženog, kao i pravni zaključak o nepostojanju odštetne odgovornosti, koji je prihvatio drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, dajući pravilne i potpune razloge za zaključak o odsustvu odštetne odgovornosti tuženog u ovoj pravnoj stvari. Time nije ostvaren revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP.

15. Vrhovni sud smatra da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravno je neutemeljen apelanticin prigovor da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 172. ZOO kada je zaključio da pravno lice odgovara za štetu zbog nepravilnog ili nezakonitog rada sudije samo ukoliko je šteta prouzrokovana namjerno ili iz krajnje nepažnje. Nezakonit rad sudije sudska praksa je odredila kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, i to sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, tako da to postupanje ima obilježje namjere ili grube nepažnje. Nepravilan rad sudije ogleda se u činjenju ili nečinjenju protivnom propisanom načinu obavljanja sudijske funkcije, ali uz volju i pristanak da se time oštete pravo i interes trećeg. U sudskoj praksi je prihvaćen stav po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku uslijed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud. Naime, odgovornost za štetu koju prouzrokuje sudija neraskidivo je povezana sa načelom sudijske nezavisnosti, a ovo načelo predviđa da je sudija samostalan i nezavisan u svom radu i ovlašćen da nezavisno i samostalno tumači i primjenjuje materijalno pravo.

16. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, Vrhovni sud ocjenjuje da nema osnova za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o teškom kršenju sudijske dužnosti pri interpretaciji pravnih pravila. Pri tome Vrhovni sud ima u vidu da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda jasno proizlazi da je Općinski sud od pokretanja postupka po prijedlogu za utvrđenje nosioca stanarskog prava pa do donošenja Rješenja broj R 46/01 od 17. maja 2004. godine preduzeo zakonom propisane radnje, te da nema osnova za zaključak o nesavjesnom postupanju uredujućeg sudije koji bi omogućio zasnivanje odštetne odgovornosti zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda. Vrhovni sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom ili nepravilnom radu suda, kao osnovu za odštetnu odgovornost pravnog lica, ni sa stanovišta sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, koji je u pogledu odgovornosti za štetu uslijed rada zakonodavnih, sudskih i izvšnih vlasti postavio sljedeće uvjete: a) da se radi o kršenju pravnog pravila koje pojedincu dodjeljuje subjektivno pravo, b) da postoji uzročna veza između povrede i štete koju je pretrpio pojedinac i c) da je povreda „dovoljno ozbiljna”. Vrhovni sud je zaključio da se pogrešna primjena prava ili neadekvatna ocjena dokaza pod uvjetom da je savjesno obavljana sudijska dužnost, u pravilu, može i treba sankcionirati jedino podnošenjem pravnih lijekova, a ne podnošenjem tužbi za naknadu štete. Pošto nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP Vrhovni sud reviziju odbio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

18. Apelantica smatra da postoji kršenje prava na pravičan postupak, jer obrazloženje sudskih presuda nije dovoljno jasno i argumentirano i direktna je posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U konkretnom slučaju je došlo i do različitog ponašanja suda koje je dovelo do diskriminacije u postupanju bez razumnog opravdanja. Apelantica prigovara i načinu na koji su provođeni dokazi u konkretnom postupku, jer je sud propustio da opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Apelantica smatra da je tuženi odgovoran, jer nije dokazao da šteta potječe od drugih uzroka i da tuženi te uzroke nije mogao izbjeći, te pošto postoji veza između tuženog i nastale štete, tuženi je odgovoran i treba naknaditi štetu načinjenu apelantici. Navodi da je sud načinio i povredu postupka, jer drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode, niti je Vrhovni sud odlučivao o svim zahtjevima iz revizije. Smatra da je postupak koji je trajao pretjerano dugo za ovakav jednostavan postupak koji je vođen pred sudovima. Apelantica zaključuje da obrazloženje osporenih presuda nije dovoljno jasno i argumentirano, da dokazni postupak nije pravilno proveden, da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i da je postupak trajao dugo. S obzirom na to da je apelacija utemeljena zbog nepravilnog i nezakonitog rada suda u predmetu, apelantica smatra da joj je pričinjena šteta zbog rada suda, te predlaže da joj se utvrdi kako materijalna, tako i nematerijalna šteta, a Vrhovnom sudu naloži da donese novu i zakonitu odluku u što kraćem roku.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud smatra da ni u jednom segmentu nisu ugrožena apelanticina prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabranu diskriminacije.

20. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabranu diskriminacije, niti je primjena prava u drugostepenoj odluci s tim u vezi bila proizvoljna.

21. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i, suprotno apelanticinom stavu, smatra da nisu povrijeđena njena prava na pravično suđenje, na imovinu i zabranu diskriminacije, niti je primjena prava u revizijskoj odluci s tim u vezi bila proizvoljna.

22. Tuženi navodi da su osporenim presudama navedeni razlozi zašto je odbijen apelanticin navod u pogledu povrede prava na imovinu. Nadalje, tuženi smatra da se aktivnostima suda u ovom predmetu nije postupalo suprotno zakonskim propisima, te da nema odgovornosti za dužinu trajanja ovog postupka. Naprotiv, podsjeća Ustavni sud da su dužini trajanja ovog postupka doprinijele i sljedeće činjenice: a) apelantica živi u Italiji a njena opunomoćenica za prijem pismena je u toku postupka mijenjala adresu prijema pošiljki, b) apelantica je tokom postupka tražila odgađanje pripremnog ročišta, tražila je i izuzeće Kantonalnog suda, o čemu je odlučio Vrhovni sud i c) navedene činjenice i veliki broj izvedenih dokaza u postupku ukazuju da se radi o „složenom predmetu“ i da su one doprinijele dužini trajanja postupka.

23. Što se tiče apelanticinih navoda u pogledu povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku i traženja naknade nematerijalne i materijalne štete utemeljene na nepravilnom i nezakonitom radu suda u predmetu kao cjelini za naknadu štete, te odgovornosti tuženog, tuženi navodi da o odgovornosti sudija, odnosno odgovornog pravnog lica za nepravilan rad sudija odlučuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće kao tijelo u čijoj je nadležnosti odgovornost sudija. Zbog svega navedenog, tuženi predlaže da Ustavni sud ovu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Odgovornost drugih lica Član 171.

(1) Odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.

(2) Lice koje je oštećeniku naknadilo štetu koju je radnik prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćenog iznosa. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Protek roka za podnošenje apelacije

27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

28. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu.

29. Apelantica je u dopuni apelacije navela da su u vezi sa predmetom njena ustavna prava povrijeđena i Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 P 020544 13 R od 11. jula 2013. godine, Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0R-09-000018 od 23. marta 2009. godine i Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev 942/04 od 7. juna 2005. godine. Međutim, iz dostupne dokumentacije i odgovora suda proistječe da je apelantici 30. augusta 2005. godine uručeno Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-942/04 od 7. juna 2005. godine, zatim, da je apelantica 23. marta 2009. godine primila Rješenje Kantonalnog suda broj 007-0R-09-000018 od 23. marta 2009. godine i, najzad, da je apelantici 18. jula 2013. godine dostavljeno Rješenje Vrhovnog suda broj 53 0 P 020544 13 R od 11. jula 2013. godine. Dopuna apelacije kojom apelantica osporava ova rješenja je podnesena Ustavnom sudu 14. augusta 2017. godine, pa proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporena rješenja.

30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Osporene presude

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 020544 13 Rev od 20. januara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena, također, 11. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila naknadu štete koja joj je pričinjena, navodno, nezakonitim radom suda, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da obrazloženja osporenih presuda nisu dovoljno jasno i argumentirano obrazložena, da dokazni postupak nije pravilno proveden, da su osporene presude donesene na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i da je postupak trajao dugo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

38. Ustavni sud zapaža da je apelantica na tri sudske instance vodila parnični postupak koji je rezultirao osporenim presudama koje su dovoljno jasno i argumentirano obrazložene. Naime, Općinski sud smatra da apelantica ničim nije dokazala odgovornost suda i sudije u smislu odredaba ZOO. Općinski sud je takvu odluku donio polazeći i od, između ostalog, sudske prakse prema kojoj je široko prihvaćeno stajalište po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, te da je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, jer je sud razmotrio žalbene navode i dokaze koje je apelantica istakla u postupku. Obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su drugostepenom sudu poslužile kao pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni. U tom smislu drugostepeni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije učinio povredu odredaba parničnog postupka prilikom razmatranja odgovora na tužbu, jer je tuženi u roku iz člana 70. stav 1. ZPP dostavio odgovor na tužbu, a nisu učinjene ni druge povrede parničnog postupka koje bi bile od utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene presude.

39. U pogledu dokaznog postupka, Ustavni sud nalazi da su apelanticini prigovori paušalni, jer je Općinski sud izvršio uvid u pismenu dokumentaciju koju su stranke priložile (potvrda o mjestu boravka, ugovor o kupoprodaji stana, potvrde o troškovima prevoda dokumentacije, vozne karte i dr.), te je apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke. Ocjenjujući sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 8. ZPP, sud je donio odluku kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud u vezi s ovim apelanticinim navodima zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu neosnovanosti njenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Ustavni sud naglašava da ocjena dokaza, prema načelu slobodne ocjene, podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporene presude nisu zasnovane na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da, u tom segmentu, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

40. U pogledu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud ovaj apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ocijenio kao pravno neutemeljen, jer se sud pozvao na obligacionopravna načela utvrđivanja odgovornosti zbog nepravilnog ili nezakonitog rada sudije. Nezakonit rad sudije sudska praksa je odredila kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, i to sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta, tako da to postupanje ima obilježje namjere ili grube nepažnje. Nepravilan rad sudije ogleda se u činjenju ili nečinjenju protivno propisanom načinu obavljanja sudijske funkcije, ali uz volju i pristanak da se time oštete pravo i interes trećeg. U sudskoj praksi je prihvaćen stav po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku uslijed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud. Naime, odgovornost za štetu koju prouzrokuje sudija neraskidivo je povezana sa načelom sudijske nezavisnosti i ovo načelo predviđa da je sudija samostalan i nezavisan u svom radu, ovlašćen da nezavisno i samostalno tumači i primjenjuje materijalno pravo. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti slučaja, Ustavni sud zapaža da je redovni sud ocijenio da nema osnova za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o teškom kršenju sudijske dužnosti pri interpretaciji pravnih pravila, niti da postoji osnova za zaključak o nesavjesnom postupanju uredujućeg sudije koje bi bile temelj za zasnivanje odštetne odgovornosti tuženog zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda.

41. I, konačno, u pogledu apelanticinog prigovora o dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju presudu po apelanticinoj tužbi od 5. aprila 2008. godine donio 26. maja 2010. godine, Kantonalni sud 4. septembra 2013. godine, a Vrhovni sud 20. januara 2015. godine iz čega proizlazi da je postupak trajao šest godina i devet mjeseci. Međutim, iz odgovora tuženog proizlazi da apelantica živi u Italiji a njena opunomoćenica za prijem pismena u toku postupka mijenjala je adresu prijema pošiljki, što je presudno utjecalo na dužinu postupka. Pošto je apelantica u toku postupka tražila odgađanje pripremnog ročišta i izuzeće Kantonalnog suda, o čemu je odlučio Vrhovni sud, navedene činjenice i velik broj izvedenih dokaza u postupku ukazuju da se radi o složenom predmetu, i one su doprinijele dužini trajanja postupka. S druge strane, ne može se zaključiti da je sud odugovlačio postupak, niti preduzimao pravne radnje koje nisu u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da je postupak trajao u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

42. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO i ZPP, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava koje su redovni sudovi primijenili u toku postupka. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

43. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila tome sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa navedenim pravima, tj. neutemeljenosti tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neutemeljeni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

Ostali navodi

44. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivala apelantica, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.

46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/15 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio