Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/17 (Republika Srpska)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Oduzimanje imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2099/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2099/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 121405 16 Rev 2 od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banjaluka, podnijela je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 121405 16 Rev 2 od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju M.B. isplati iznos od 29.800,00 KM i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 13.329,00 KM, sve sa kamatom od presuđenja do isplate.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su 14. oktobra 1993. godine pripadnici Vojne policije Lake pješadijske brigade Kozarska Dubica prilikom pretresa u kući apelanta pronašli i privremeno oduzeli iznos od 29.800 DM, o čemu je sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Vrhovni sud je napomenuo da je tužitelj u ovom sporu tražio povrat novca koji mu je privremeno oduzet u smislu odredaba člana 211. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku SFRJ, prema kojem je apelantica bila ovlaštena da oduzme predmete (uključujući i novac) koji mogu poslužiti kao dokaz ukoliko postoji sumnja da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. U takvom slučaju predmeti se privremeno oduzimaju i predaju na čuvanje sudu ili se na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje, a za oduzete predmete izdaje se potvrda. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da shodno odredbama člana 215. pomenutog zakona, privremeno oduzete stvari će se vratiti vlasniku odnosno držaocu u slučaju da se postupak protiv njega obustavi, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je protiv tužitelja vođen krivični ili neki drugi postupak, niti postoji pravosnažno rješenje nadležnog organa o trajnom oduzimanju navedenog novca. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, stekli su se uslovi za vraćanje privremeno oduzetog novca tužitelju. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da zahtjev za povraćaj novca zastarijeva u opštem roku od 10 godina (čl. 371. Zakona o obligacionim odnosima: u daljnjem: ZOO), pa je neosnovan apelantičin prigovor da je predmetno potraživanje zastarjelo. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 14. oktobra 1993. godine javna isprava u smislu člana 132. Zakona o parničnom postupku, a koja u konkretnom slučaju dokazuje da je navedenog dana tužitelju privremeno oduzet sporni novčani iznos. S tim u vezi, Vrhovni sud je napomenuo da su osnovna obilježja javne isprave to da je izdata od strane nadležnog organa u granicama njegove nadležnosti ili od strane pravnog lica koje vrši javna ovlaštenja, a koja su mu povjerena zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu i da je izdata u propisanom obliku, te da je javna isprava dokaz o onome što se u njoj potvrđuje ili određuje. Prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju sporna potvrda je validan dokaz na osnovu kojeg se izvodi zaključak da su 1993. godine ovlaštena službena lica Vojne policije pri Lakoj pješadijskoj brigadi Kozarska Dubica izvršila pretres kuće tužitelja i tom prilikom pronašla iznos od 29.800,00 DM, koji je privremeno oduzet tužitelju uz izdavanje odgovarajuće isprave. Budući da u to vrijeme na području Kozarske Dubice nije bilo drugih vojnih formacija i organa osim Vojske Republike Srpske i Ministarstva odbrane, nesporno je da su lica koja su od tužitelja privremeno oduzela novac bila pripadnici Vojske Republike Srpske, a ne neke druge vojne formacije, kako apelantica tvrdi, a na apelantici je bio teret dokazivanja da tu radnju nisu izvršili pripadnici Vojske Republike Srpske, što ona u ovom sporu to nije dokazala. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da okolnost da je potvrda koju su ta lica izdala tužitelju ovjerena pečatom koji više nije bio u upotrebi nema takav značaj da bi zbog toga ta potvrda izgubila validnost, niti tužitelj treba snositi posljedice zbog činjenice da je na potvrdu stavljen stari umjesto novog pečata. U vezi sa navodima apelantice da je sporna potvrda falsifikovana, Vrhovni sud je zaključio da su isti neosnovani, jer to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da su bez utemeljenja apelantičini navodi da predmetni novac nije u njenom posjedu pa da se stoga ona ne može obavezati na vraćanje istoga, jer se ovdje radi o generičkoj obligaciji (član 355. stav 1. ZOO) kod koje predmet nije individualno određen, pa je irelevantno da li se oduzeti novac nalazi kod apelantice ili ne. Apelacioni navodi
3. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je sporna potvrda na osnovu koje je zasnovana odluka suda falsifikat, jer je ovjerena pečatom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji pečat je nevažeći, zbog čega smatra da je osnovan njen prigovor nedostatka pasivne legitimacije u konkretnom slučaju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud u svojoj odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman