Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-992/15 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-992/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 992/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 007186 14 Rev od 29. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007186 13 Gž od 21. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 007186 99 P od 20. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 5. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 007186 14 Rev od 29. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 007186 13 Gž od 21. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 007186 99 P od 20. septembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od advokata Hamdije Kobiljagića kao pravnog zastupnika druge strane u postupku - tužilaca zatraženo je 7. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a odgovori od tuženih: Općine Cazin, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Cazin, Unsko-sanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, i Međunarodnog aerodroma „Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo, kojeg zastupa Bakir Karahasanović (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi ili ostali tuženi) zatraženi su 18. septembra 2017. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i trećetuženi, te pravni zastupnik tužilaca su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 14. do 19. juna 2017. godine, dok prvotužena i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužioci Nurija Šišić, Šerif Pandžić i Muhamed Abdić (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužilac i trećetužilac ili tužioci) 6. jula 1999. godine podnijeli su tužbu Općinskom sudu protiv ostalih tuženih i apelantice kao četvrtotužene radi naknade štete i predaje u posjed.
6. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 007186 99 P od 20. septembra 2013. godine obavezana je apelantica da prvotužiocu na ime naknade štete na nekretninama, pobliže označenim kao u izreci presude, za period od 1996. do 2012. godine plati ukupan iznos od 37.039,58 KM sa zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, te da prvotužiocu uspostavi ranije stanje na navedenim nekretninama na kojima je iskopano korito potoka površine 1000 m i izgrađen nasip za odbranu od poplave, ili da prvotužiocu na ime troškova uspostavljanja ranijeg stanja isplati iznos od 4.699,60 KM i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.099,12 KM. Stavom 2. izreke presude obavezana je apelantica da drugotužiocu na ime naknade štete pričinjene na nekretninama, pobliže označenim kao u izreci presude, za period od 1996. do 2012. godine isplati ukupan iznos od 78.066,20 KM sa zateznom kamatom, na način preciziran u izreci presude, te da uspostavi ranije stanje na navedenim nekretninama na kojima je iskopano novo korito, potok površine 600 m i izvršena izgradnja konstrukcije piste na površini od 1533 m , ili da drugotužiocu na ime troškova uspostavljanja ranijeg stanja isplati iznos od 17.674,25 KM i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 8.244,66 KM. Stavom 3. izreke presude obavezana je apelantica da trećetužiocu na ime naknade štete na nekretninama, označenim kao u izreci presude, isplati iznos od 72.167,98 KM sa zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, te da mu uspostavi ranije stanje na navedenoj nekretnini na kojoj je trećetužilac evidentiran kao katastarski posjednik, na kojoj je iskopano korito potoka površine 454 m , izgrađen nasip za odbranu od poplava, izvršena izgradnja konstrukcije piste površine 1.805 m , izgrađen cjevasti betonski propust, pristupni put i sl. površine 3.217 m , ili da trećetužiocu na ime troškova uspostavljanja ranijeg stanja isplati iznos od 53.592,42 KM, kao i naknadu troškova postupka od 6.685,03 KM.
7. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da im apelantica na ime izmakle koristi za period od 1992. do 1995. godine isplati precizirane iznose, svakom od tužilaca i sve sa zakonskom zateznom kamatom, zatim tužbeni zahtjev tužilaca da im apelantica na dosuđeni iznos naknade štete za period isplati zateznu kamatu počev od 3. jula 1999. godine pa do 18. februara 2013. godine, kao i na naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Također je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na ostale tužene kojim su tužioci tražili da se ti tuženi obavežu da im za period od 15. juna 1992. do 31. decembra 2012. godine solidarno isplate naknadu štete i da im navedene nekretnine dovedu u prijašnje stanje. Također je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na sve tužene kojim su tražili da im apelantica preda u posjed nekretnine pobliže označene kao u izreci presude.
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužilaca Općinski sud je na glavnoj raspravi saslušao samo tužioce jer zastupnici tuženih nisu pristupili ročištu, te nakon brojnih izvedenih materijalnih i nematerijalnih dokaza, čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju presude (str. od 7. do 12), te cijeneći nalaze i mišljenja vještaka geodetske struke iz decembra mjeseca 2012. godine, nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, utvrdio da su na nekretninama tužilaca nastale promjene radi stavljanja aerodroma u funkciju, uslijed izgradnje piste za polijetanje i slijetanje aviona, regulacije potoka Mutnica, izgradnje mosta i prilaznih puteva i učinjenih drugih građevinskih radova. Naime, Općinski sud je utvrdio da su nekretnine tužilaca prije navedenih radova bile visoke bonitetne vrijednosti, da je 1992. godine Armija BiH (kasnije Vojska FBiH) ušla u posjed predmetnih nekretnina i koristila ih za odbranu i za ostvarivanje funkcije vojske, u čijem posjedu je bila sve do 2000. godine, kada je nekretnine tužilaca napustila. Za vrijeme dok su nekretnine tužilaca bile u posjedu vojske, tužiocima je bio onemogućen pristup istim, a i nakon napuštanja 2000. godine jer su na navedenim nekretninama, nakon što ih je napustila vojska, ostali nasipi, pista, formirana nova korita za potok Mutnica, pristupni putevi, most i druge građevine, odnosno jer su bile teško dostupne mašinama zbog na njima preduzetih građevinskih radova, kao i zbog promjene travnog pokrivača, zbog čega su tražili naknadu štete i vraćanje predmetnih nekretnina u prijašnje stanje. Dakle, nakon njihovog napuštanja od strane vojske tužioci i dalje nisu mogli ostvarivati ranije prinose zbog gubitka ranijeg boniteta zemljišta, zbog čega je bilo potrebno izvršiti humusiranje navedenog zemljišta radi uspostavljanja ranijeg stanja. Općinski sud je također utvrdio da tužiocima predmetne nekretnine nisu eksproprirane, niti im je data naknada u bilo kojem obliku. Nadalje, Općinski sud je naveo da je vještak geodetske struke u decembru 2012. godine izvršio identifikaciju nekretnina tužilaca i promjena nastalih izvedenim radovima, pa je utvrđeno, kako to proizlazi iz nalaza vještaka, da su nekretnine tužilaca oštećene do te mjere da se ne mogu koristiti za svoje namjene, a vještačenjem vještaka poljoprivredne struke utvrđena je visina štete pričinjene tužiocima na predmetnim nekretninama, a objektivnost nalaza ovih vještaka parnične stranke nisu dovele u pitanje.
9. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji apelanticina odgovornost za pričinjenu štetu tužiocima, a to slijedi iz akta Armije BiH, Vojna jedinica broj 5538, od 24. juna 1997. godine, iz kojeg proizlazi da je navedena vojna jedinica predmetne nekretnine koristila od same izgradnje aerodroma. Navedeno je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka, koji su naveli da je polovinom 1992. godine vojska ušla u posjed predmetnih nekretnina tužilaca radi njihovog korištenja u svrhu izgradnje vojnog aerodroma s ciljem odbrane države, s obzirom na to da je ratno stanje proglašeno 20. juna 1992. godine, zbog čega su tužioci deposjedirani u interesu odbrane države, pri čemu se nisu protivili, iako izuzimanje nekretnina nije izvršeno u skladu s Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Međutim, Općinski sud smatra da i okolnost da se tužioci nisu suprotstavili ulasku vojske u posjed njihovih nekretnina ne znači da su pristali na nanošenje štete ili da su se odrekli prava zahtijevati naknadu štete. Imajući u vidu navedeni stav, Općinski sud je zaključio da u ovom slučaju postoji apelanticina odgovornost za štetu pričinjenu tužiocima i obaveza uspostavljanja ranijeg stanja. U vezi s tim ukazao je da je u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje povećanja imovine (izmakla korist prema odredbi člana 189. st. 1, 2. i 3. ZOO, te da stoga oštećenik ima pravo na naknadu izmakle koristi, a da se visina naknade štete određuje prema cijeni u vrijeme donošenja sudske odluke, dok se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari i posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom i propuštanjem. Općinski sud je u pogledu apelanticine odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima ukazao da je prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine u isključivoj nadležnosti apelantice organiziranje i vođenje odbrane budući da je Parlament odgovoran za finansiranje Vojske Federacije, a da su obaveze bivše RBiH prenesene na Federaciju BiH, zbog čega je odbijen kao neosnovan apelanticin prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Općinski sud je također ukazao da je odredbama Zakona o odbrani Federacije BiH, koji je stupio na pravnu snagu 15. augusta 1996. godine, propisano da se Vojska Federacije sastoji od jedinica Armije BiH i HVO-a, da apelantica u oblasti odbrane izvršava i provodi politiku u navedenoj oblasti, donosi propise o izvršavanju obaveza, davanju materijalnih sredstava za potrebe odbrane, da sredstva za finansiranje potreba vojske apelantica osigurava u svom budžetu.
10. Suprotno navedenom, Općinski sud je istakao da smatra da tužioci nisu dokazali odgovornost ostalih tuženih za pričinjenu im štetu jer, kako navodi, svi civilni organi su bili dužni da postupaju u skladu s naredbom o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji RBiH i odlukom o proglašenju ratnog stanja, a sve u skladu s potrebama oružanih snaga. Općinski sud je dalje naveo da je s ciljem izgradnje aerodroma Ćoralići za potrebe Armije BiH, odnosno odbrane države, Izvršni odbor Skupštine prvotužene, Zaključkom broj 01/01 80-306/92 od 15. augusta 1992. godine, zadužio Općinski sekretarijat za urbanizam, geodetske i imovinsko-pravne poslove da u saradnji s preduzećem „Rad“ Cazin organizira stručni tim i pristupi izradi projektne dokumentacije za izgradnju navedenog objekta-aerodroma, te izdao naredbu 18. juna 1992. godine kojom je navedenom preduzeću naredio da odmah angažira svu građevinsku i drugu mehanizaciju za izgradnju aerodromske piste sve dok se objekti u cijelosti ne završe, te donio Rješenje o određivanju nadzornog organa broj 01/I-360-192/92 od 21. oktobra 1992. godine. Nakon toga, Vijeće skupštine prvotužene je 27. maja 1993. godine donijelo odluku kojom se faktičkim vlasnicima i posjednicima zemljišta koje je privremeno zauzeto daje drugo zemljište na privremen korištenje dok se ne riješi pitanje eksproprijacije njihovih zemljišta i pitanje naknade, za šta je bio zadužen Općinski sekretarijat za urbanizam, geodetske i imovinsko-pravne poslove, da s navedenim licima zaključi sporazume o davanju drugog zemljišta na privremeno korištenje, na kojem je općina imala pravo raspolaganja, i zemljišta koje su napustili građani srpske nacionalnosti, koje zemljište tužioci na osnovu navedene odluke nisu dobili, niti su zaključili navedene sporazume. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su aktivnosti prvotužene i drugotuženog bile isključivo u izvršavanju obaveza za potrebe vojske, a s ciljem odbrane države, a ne u namjeri da se drugome nanese šteta, zbog čega je tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na ostale tužene u cijelosti odbijen kao neosnovan. Općinski sud, također, smatra da nema odgovornosti prvotužene i drugotuženog jer radnje koje su oni preduzimali i nakon 1992. godine nemaju utjecaja na odluku o utvrđenoj šteti tužiocima i odgovornosti za nju jer nisu u uzročnoj vezi s nastankom štete. Općinski sud je dalje zaključio da tužioci nisu dokazali osnov odgovornosti drugotuženog jer on, kao pravni sljednik Okruga Bihać, shodno članu 2. Zakonu o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga nije preuzeo nikakve obaveze tadašnjeg okruga u odnosu na radove izgradnje aerodroma. Također, Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da trećetuženi nije pravni sljednik Aerodroma Bihać, koji je brisan iz sudskog registra, pa nema pravnog sljednika, zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni odgovornost trećetuženog.
11. Općinski sud je dalje ukazao na odredbu čl. 155. i 189. st. 1, 2. i 3. ZOO, te istakao da smatra da tužioci imaju pravo zahtijevati naknadu štete i izmakle koristi od apelantice u visini vrijednosti izgubljenog prinosa sijena jer im je od 1992. godine onemogućeno korištenje predmetnih nekretnina. Općinski sud je usvojio apelanticin prigovor da je potraživanje tužilaca u pogledu zahtjeva za naknadu štete za period 1992, 1993, 1994. i 1995. godine djelimično zastarjelo saglasno odredbi člana 376. ZOO jer su tužioci tužbu tom sudu podnijeli 6. jula 1999. godine, tako da je rok zastare istekao prije podnošenja tužbe tužilaca. Sud je istakao da u „ostalom dijelu prigovor zastare nije osnovan jer se u ovom slučaju radi o naknadi štete koja će sukscesivno nastajati u budućnosti, koju oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za protekli period. U tom slučaju rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju se po odredbama člana 376. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan s obzirom da je odredbom člana 392. stav 3. ZOO propisano da kad je prekid zastarijevanja nastao, pored ostalog podizanjem tužbe, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način. U ovom slučaju spor za prvoutuženo potraživanja nije okončan i tužioci su u toku postupka utuživali naknadu za protekli period“. Shodno navedenom, prvostepeni sud je odlučio kao u izreci presude. Kako su tužioci u odnosu na apelanticu djelimično uspjeli u predmetnom sporu, to je apelantica na osnovu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezana tužiocima naknaditi troškove postupka razmjerno uspjehu u parnici, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka tužilaca odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 007186 13 Gž od 21. marta 2014. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude. Smatra pravilnim stav prvostepenog suda da tužioci imaju pravo na naknadu štete, uspostavljanje ranijeg stanja i naknadu izgubljene dobiti pričinjene od strane apelantice, sve u skladu s odredbom čl. 155. i 189. st. 1, 2. i 3. ZOO. Dakle, Kantonalni sud prihvaća stav prvostepenog suda da za pričinjenu štetu tužiocima postoji isključivo odgovornost apelantice (koja odgovara za Armiju BiH, kasnije Vojsku FBiH) budući da je ona 1992. godine ušla u posjed predmetnih nekretnina tužilaca i koristila ih za odbranu i za ostvarivanje funkcije vojske, u čijem posjedu je bila sve do 2000. godine kada je nekretnine tužilaca napustila. Kantonalni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da postoji solidarna odgovornost i ostalih tuženih za naknadu štete tužiocima jer cijeni da je prvostepeni sud u pogledu apelanticine odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima dao detaljne i jasne razloge u obrazloženju pobijane presude. U vezi s tim je ukazao da su drugi tuženi preduzimali radnje radi osposobljavanja aerodroma radi korištenja od strane vojske, a s ciljem odbrane države što, prema ocjeni tog suda, ne utječe na zakonitost osporene odluke u usvajajućem dijelu, niti stvara osnov za oslobađanje apelantice od odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o prigovoru zastare i kada je zaključio da je potraživanje tužilaca djelimično zastarjelo u pogledu zahtjeva za naknadu štete za period 1992, 1993, 1994. i 1995. godine jer su tužioci tužbu podnijeli 6. jula 1999. godine, pa je u ovom dijelu apelanticin prigovor usvojio primjenom odredbe člana 376. ZOO, cijeneći da je rok zastare istekao prije podnošenja tužbe tužiocima, dok je u ostalom dijelu apelanticin istaknuti prigovor zastare ocijenio neosnovanim, a što je detaljno obrazložio i u kojem dijelu je, prema shvaćanju Kantonalnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 155, 185. stav 1. i 189. st. 1. 2. i 3. ZOO kada je obavezao apelanticu za naknadu štete tužiocima zbog izgubljene dobiti koju su trpjeli u periodu od 1996. do 2012. godine, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, te da je apelantica dužna tužiocima uspostaviti ranije stanje na nekretninama preduzimanjem radova na način naveden pojedinačno za svakog tužioca kao u izreci pobijane odluke ili isplatom navedenih iznosa radi uspostavljanja ranijeg stanja na istim, odnosno uspostavljanja ranijeg visokog boniteta navedenih nekretnina, zašto smatra da je prvostepeni sud dao detaljne i opširne razloge u obrazloženju pobijane presude, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom čl. 186. i 277. ZOO odlučio o kamatama na dosuđene iznose naknade štete tako što je za naknadu štete tužiocima za period od 1996. do 1998. godine dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe (1999. godine), dok je za kasniju štetu kamata dosuđena od dana kada su se tužioci konačno opredijelili tužbenim zahtjevom. Postupajući u skladu s odredbom člana 386. ZPP, Kantonalni sud je također odlučio o apelanticinoj obavezi da tužiocima naknadi troškove postupka u skladu s njihovim uspjehom u predmetnom postupku.
14. Vrhovni suda je Presudom broj 20 0 P 007186 14 REV od 29. decembra 2014. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio kao neosnovanu.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da apelantica izjavljenom revizijom pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda preinači i u odnosu na nju tužbeni zahtjev tužilaca odbije. Zatim je Vrhovni sud ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg, pored ostalog, proizlazi „da je do decembra 2000. godine Vojska Federacije BiH koristila aerodrom na prostoru Ćoralića, nakon kojeg perioda isti više nije držala u posjedu, ali nije ni vratila u posjed ni organima ostalih tuženih, a ni tužiocima“. Vrhovni sud je istakao da apelantica, u suštini, prigovara odbijajućem dijelu presude u odnosu na ostale tužene u smislu utvrđivanja solidarne odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima, te je naveo da se sporno pitanje odnosi na postojanje pasivne legitimacije tužene apelantice, kao i solidarne odgovornosti ostalih tuženih s njom, te da li su potraživanja zastarjela. U vezi s tim Vrhovni sud je ocijenio da je pravni osnov za postojanje apelanticine odgovornosti proizlazi iz odredbe čl. 27. i 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), kao odgovornost lica koja grade objekte na tuđem zemljištu, te jer su tužioci, prema ocjeni tog suda, dokazali da je Armija RBiH 1992. godine ušla u posjed predmetnih nekretnina tužilaca.
16. Suprotno tome, Vrhovni sud je istakao da ne postoji odgovornost prvotužene za pričinjenu štetu tužiocima, cijeneći da je prvotužena samo preduzimala radnje u okviru svojih zakonskih ovlaštenja (vezane za postupak eksproprijacije i izuzimanje sredstava za potrebe korisnika Armije BiH), te da nije utvrđena nezakonitost u radu prvotužene kao osnov odgovornosti u smislu člana
172. ZOO, a kako ona nije gradila sporne objekte to nije dokazan osnov za njenu odgovornost po odredbi člana 28. ZOVPO. Također je istaknuto da drugotuženi kao pravni sljednik Okruga Bihać, shodno članu 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga, nije preuzeo nikakve obaveze tadašnjeg okruga u odnosu na radove izgradnje aerodroma Ćoralići. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazan ni osnov njegove odgovornosti u konkretnom slučaju. Vrhovni sud, također, smatra ispravnim stav nižestepenih sudova da trećetuženi JP „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ nije pravni sljednik Aerodroma Bihać, koji je bio organizaciona jedinica JP „Aerodrom BiH“. Naime, uvidom u sudski registar Vrhovni sud je utvrdio da je na osnovu Odluke o promjeni oblika organiziranja od 8. decembra 1997. godine JP „Aerodrom BiH“ promijenio oblik organiziranja u specijalizirano preduzeće „Međunarodni aerodrom Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo, koje je preuzelo prava i obaveze organizacione jedinice „Aerodromi Sarajevo“, stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne postoji odgovornost trećetuženog jer je „Aerodrom Bihać“ brisan iz sudskog registra, zbog čega nema pravnog sljednika. Iz navedenog slijedi da tužioci nisu dokazali odgovornost ostalih tuženih za zahtjev iz predmetne tužbe. Vrhovni sud je također na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je većina vlasnika nekretnina pred organom uprave prvotužene dala saglasnost za izgradnju aerodroma za potrebe Armije BiH, uz dogovor da se nakon prestanka ratnih dejstava zemljište vrati u prvobitno stanje, a njima isplati naknada. Međutim, Vrhovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da u toku postupku nije dokazao da su i tužioci dali takvu saglasnost nadležnom organu uprave, te da postupak utvrđivanja javnog interesa i postupak eksproprijacije predmetnih nekretnina tužilaca nikad nije proveden. Dakle, na prostoru koji je obuhvatio nekretnine tužilaca sagrađena je pista za slijetanje i polijetanje aviona i helikoptera, nasuta zemljom, i koja nikad nije asfaltirana i time završena. Dakle, Armija BiH je ušla u posjed nekretnina tužilaca s namjerom izgradnje aerodroma za vojne potrebe, ali je ostala u posjedu nekretnina i objekta sve do kraja decembra 2000. godine, kada ih napušta bez izvršene primopredaje. Odlučujući o apelanticinom revizionom prigovoru da nije pasivno legitimirana, revizioni sud nalazi da je osporenom odlukom pravilno primijenjeno materijalno pravo. Istaknuto je da ni ostali prigovori revizije nisu osnovani, te je ponovio pravne stavove nižestepenih sudova vezane za djelimično odbijanje prigovora zastare s obrazloženjem da se radi o sukcesivnom potraživanju naknade štete koje dospijeva godišnje, pa se za svako potraživanje primjenjuje rok od tri godine. Vrhovni sud je naveo da je, kada je u pitanju nenovčano potraživanje (da se poruše objekti i zemljište dovede u prvobitno stanje), trebalo primijeniti rok iz člana 28. stav 5. ZOVPO prema kojem vlasnik zemljišta to pravo može ostvariti u roku od tri godine od izgradnje građevinskog objekta, ali je istaknuto da u konkretnom slučaju građevinski objekt „nikada nije završen, pa proizlazi da ovaj rok nije ni počeo da teče u vrijeme podnošenja tužbe“. Osim toga istaknuto je da je u pogledu novčanog potraživanja pravilno primijenjen član 376. stav 1. koji propisuje rok zastare od tri godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica ukazuje da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbe čl. 154, 155, 189. i člana
219. ZOO. Posebno proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelantica vidi u činjenici da je odbijen kao neosnovan njen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Smatra da svi dokazi upućuju da se radi o solidarnoj odgovornosti svih tuženih, te smatra da je nejasno zašto su sudovi obavezali samo nju jer je, kako navodi, vojska navedeni aerodrom koristila do decembra 2000. godine kada je napušten bez najave nadležnim organima općine, nakon čega predmetne nekretnine niko više ne drži u posjedu. Apelantica, također, smatra da osporenim odlukama nije razjašnjeno pitanje zastare potraživanja. Smatra da sudovi nisu cijenili činjenicu da su tužioci ipak nakon tog perioda koristili predmetne nekretnine.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je, kako navodi, presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, pri čemu nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje.
19. Kantonalni sud, također, ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 21. marta 2014. godine, pa predlaže da se apelanticina apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud, također, ukazuje da presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
21. Trećetuženi smatra da je u predmetnom postupku dokazao nedostatak pasivne legitimacije, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Pravni zastupnik tužilaca u opširnom odgovoru na apelaciju ukazuje da su osporene odluke sudova donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), [...].
Član 189.
Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 376.
(1)Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2)U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
(3)Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
24. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 06/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke. Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 007186 14 Rev od 29. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica osporava odluke Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, ukazujući da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelantica organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će Ustavni sud ispitati apelacione navode o povredi ovih ustavnih prava.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Ustavni sud zapaža da se postupak koji apelantica osporava, a koji su pokrenuli tužioci, odnosio na naknadu štete i izgubljene dobiti. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelantica u okviru tog postupka obavezana na naknadu štete, pa stoga primjena standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju nije upitna.
34. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da nema odgovornosti ostalih tuženih u predmetnom postupku, a njen prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbili kao neosnovan.
35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluka redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, tj. odredbi čl. 219, 376, 154. stav 1. i 155. ZOO i čl. 27. i
28. ZOVPO.
38. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja presuda redovnih sudova u smislu prethodno navedenih standarda i načela, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelanticinih ustavnih prava. Ustavni sud podsjeća da je predmet raspravljanja u konkretnoj parnici bio zahtjev tužilaca da mu tuženi solidarno naknade pričinjenu štetu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u svojoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, jasno i argumentirano obrazložio da u okolnostima konkretnog predmeta isključiva apelanticina odgovornost za pričinjenu štetu tužiocima proizlazi iz odredbe čl. 27. i 28. ZOVPO kao lica koje je izgradilo objekte na tuđem zemljištu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su, prema ocjeni sudova, tužioci dokazali da je Armija RBiH 1992. godine ušla u posjed predmetnih nekretnina tužilaca, na kojima je izgradila aerodrom i druge prateće objekte, te ih koristila za odbranu i za ostvarivanje funkcije vojske, u čijem posjedu je bila sve do 2000. godine, kada je nekretnine tužilaca napustila. Također je provedenim dokazima utvrđeno da su navedene nekretnine tužilaca prije navedenih radova bile visoke bonitetne vrijednosti. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke (čl. 27. i 28. ZOVPO i čl. 154, 155, 189. st. 1, 2. i 3. i 219. ZOO, kao i Zakona o odbrani), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u pogledu apelanticine odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima, naknade izgubljene dobiti tužiocima, te uspostavljanja ranijeg stanja. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svoj stav dali jasno i razložno obrazloženje zasnovano na citiranim odredbama ZOO, ZOVPO i Ustavu Bosne i Hercegovine, shodno kojim je u isključivoj nadležnosti apelantice organiziranje i vođenje odbrane, da je Parlament odgovoran za finansiranje Vojske Federacije, i da su obaveze tada RBiH prenesene na Federaciju BiH, dok je odredbama Zakona o odbrani Federacije BiH, koji je stupio na pravnu snagu 15. augusta 1996. godine, propisano da apelantica u oblasti odbrane izvršava i provodi politiku, donosi propise o izvršavanju obaveza, davanju materijalnih sredstava za potrebe odbrane.
39. Ustavni sud, također, zapaža da je osporenim odlukama, suprotno apelacionim navodima, detaljno obrazloženo zašto ne postoji odgovornost ostalih tuženih, prvenstveno zato što su tokom ratnih dejstava svi civilni organi dužni postupati u skladu s naredbom o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji RBiH i u skladu s odlukom o proglašenju ratnog stanja, a u skladu s potrebama oružanih snaga. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije dokazano da je prvotužena gradila sporne objekte, te da nije utvrđena nezakonitost u radu prvotužene kao osnov odgovornosti u smislu člana 172. ZOO budući da je preduzimala radnje s ciljem potreba Armije BiH u skladu s relevantnim propisima, da drugotuženi kao pravni sljednik Okruga Bihać, shodno članu 2. Zakonu o prestanku važenja Zakona o obrazovanju i radu okruga, nije preuzeo nikakve obaveze tadašnjeg okruga u odnosu na radove izgradnje aerodroma, a da trećetuženi, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, nije pravni sljednik Aerodroma Bihać koji je brisan iz sudskog registra. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelantica nije dokazala odgovornost ostalih tuženih za pričinjenu štetu tužiocima. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim apelanticine navode da osporenim odlukama sudova nije razjašnjeno pitanje zastare potraživanja tužilaca budući da je Vrhovni sud detaljno ispitao ove apelanticine navode i dao razloge zašto je prigovor zastare samo djelimično osnovan, a imajući u vidu činjenična utvrđenja Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.
40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava odredbi ZOO i ZOVPO zato što apelantica, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Dakle, protivno apelanticinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih materijalnih odredaba ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu primjene materijalnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
42. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje ovih apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu apelanticine odgovornosti za pričinjenu štetu tužiocima, te detaljno obrazložili zašto ne postoji odgovornost ostalih tuženih, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje ovog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman