Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/17 (S. S., K.C. i D. Ć.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2352/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2352/17, rješavajući apelacije Slavka Sikirića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Sikirić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 108813 17 Rsž od 22. marta 2017. godine, K. C. protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 073392 16 Rsž od 27. decembra 2016. godine i Danilo Ćosović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 051043 17 Rsž od 27. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2352/17

1. Slavko Sikirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 108813 17 Rsž od 22. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 108813 17 Rsž od 17. oktobra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu rješenja tuženog (Zavod za zdravstveno osiguranje Srednjobosanskog kantona) od 8. jula 2015. godine i rješenja od 3. avgusta 2015. godine, kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, nezakonito prestao radni odnos apelantu, da se navedeni akti ponište i naloži tuženom da apelanta vrati na posao i da mu uspostavi radnopravni status i rasporedi na poslove i radne zadatke kod tuženog, kao i da mu tuženi na ime naknade plaće za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je Odlukom Vlade Srednjobosanskog kantona apelant imenovan za vršioca dužnosti direktora tuženog do okončanja postupka izbora direktora po javnom oglasu na šest mjeseci, zatim na po dva mjeseca, te na po 30 dana (rješenja o imenovanju preciznije navedena u obrazloženju prvostepene presude), počev od 28. decembra 2012. godine do 7. jula 2015. godine. Dalje je navedeno da je apelant u spornom periodu bio na rukovodećem mjestu i da je ugovor o radu sa apelantom kao vršiocem dužnosti direktora tuženog zaključio Upravni odbor/Vijeće Zavoda, te da se u konkretnom slučaju ne radi o zasnivanju radnog odnosa između poslodavca i zaposlenika u smislu odredaba člana 2. Zakona o radu. S obzirom da apelant nije zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženim kao poslodavcem, već sa Upravnim odborom tuženog, navedeno je da se predmetni ugovori o radu ne mogu smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 19. Zakona o radu, niti se može smatrati da je apelant u periodu od 28. decembra 2012. godine do 8. jula 2015. godine imao svojstvo zaposlenika tuženog na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 4. Zakona o radu. Osim toga, ukazano je da apelant prije imenovanja na dužnost vršioca dužnosti direktora tuženog nije bio zaposlen kod tuženog, već se nalazio na mandatornom radnom mjestu i da mu je mandat istekao 8. jula 2015. godine, a da općim propisima o radu, propisima tuženog, Pravilnikom o radu ili Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, niti Rješenjem Vlade Srednjobosanskog kantona o razrješenju apelanta dužnosti vršioca dužnosti direktora tuženog od 7. jula 2015. godine nije utvrđena obaveza tuženog da vršioca dužnosti direktora tuženog kojem prestane mandat po razrješenju dužnosti rasporedi na radno mjesto na poslove i radne zadatke unutar tuženog. Kantonalni sud je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 19. Zakona o radu na koje se poziva apelant, jer je na navedenu funkciju apelant imenovan na osnovu člana 101. Zakona o zdravstvenom osiguranju Srednjobosanskog kantona i člana 25. Statuta tuženog. S tim u vezi je ukazano da iz navedenih odredaba proizilazi da se direktor i zamjenici imenuju na mandatni period (određeno vrijeme), da je u pitanju menadžerski ugovor i da tim odredbama nije regulisano da se po isteku mandata navedena lica raspoređuju na druge poslove u stručnu službu tuženog.

AP-3084/17

3. K. C. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Radenka Kajtaz, advokat iz Bijeljine, podnijela je 19. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 073392 17 Rev od 1. juna 2017. godine, kojom je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 073392 16 Rsž od 27. decembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-836/17 od 10. maja 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-603/17, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 073392 15 Rs od 3. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog („Grad“ a.d. Bijeljina) od 2. oktobra 2015. godine o prestanku radnog odnosa apelantkinji i Zaključak Nadzornog odbora tuženog od 3. novembra 2015. godine o odbijanju prigovora apelantkinje, te da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu i da joj isplati naknadu na ime izgubljene plate.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Rješenjem tuženog o prestanku radnog odnosa od 2. oktobra 2015. godine apelantkinji, koja je bila raspoređena na poslove i radne zadatke redara, prestao radni odnos zbog ostvarivanja uslova za starosnu penziju. Okružni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je apelantkinji mogao prestati radni odnos shodno odredbama člana 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu i odredbama čl. 41. i 42. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu, koji je važio u vrijeme donošenja naprijed navedenog rješenja i zaključka, propisano da ugovor o radu prestaje kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža. Osim toga, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 41. Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, dok je odredbama člana 42. stav 1. Zakona o PIO propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantkinja u vrijeme prestanka radnog odnosa imala 40 godina penzijskog staža, te joj je u smislu odredaba člana 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu prestao radni odnos kada je navršila 40 godina penzijskog staža. Takođe, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije bitna primjena odredaba čl. 41. i 42. stav 1. Zakona o PIO i člana 178. stav 1. tačka g), na koje se pozivala apelantkinja, jer navedene odredbe ne regulišu prestanak radnog odnosa, već uslove za sticanje prava na starosnu penziju, što nije predmet spora.

AP-4057/17

5. Danilo Ćosović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Pala, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 26. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 051043 17 Rsž od 27. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Banjaluka) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 051043 16 Rs od 22. februara 2017. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantu od 1. aprila 2016. godine i rješenje tužene od 18. maja 2016. godine i da se obaveže tužena da vrati apelanta na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja navedenih rješenja, te da mu isplati naknadu na ime plata za određeni vremenski period.

6. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je nesporno da je apelant policijski službenik, te da je uvidom u matičnu evidenciju za apelanta prvostepeni sud utvrdio da je apelant u momentu prestanka radnog odnosa imao 33 godine, 6 mjeseci i 19 dana efektivnog staža i 6 godina, 8 mjeseci i 12 dana beneficiranog radnog staža, odnosno ukupno 40 godina i 2 mjeseca penzijskog staža. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima propisano da radni odnos policijskog službenika prestaje kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 42. stav 1. Zakona o PIO propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Takođe, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 42. stav 3. Zakona o PIO propisano da izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik sudske policije i pripadnik službe obezbjeđenja, policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj, kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Okružni sud je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba proizilazi da osiguraniku u svojstvu policijskog službenika, koji ispunjava uslove iz odredaba člana 42. stav 3. Zakona o PIO, tj. koji navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, radni odnos prestaje po sili zakona. Prema tome, Okružni sud je istakao da je u trenutku donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju, u skladu sa odredbama člana 42. stav 3. Zakona o PIO, koje se kao relevantni propis imaju primijeniti u konkretnom slučaju. Pored toga, Okružni sud je naveo da navedena zakonska norma nema dispozitivni karakter, niti se može tumačiti kao propisani izuzetak u smislu da omogućava prijevremeno penzionisanje osiguraniku – policijskom službeniku samo po njegovom zahtjevu, kako to smatra apelant. Okružni sud je istakao da termin „izuzetno“ treba tumačiti na način da za razliku od drugih osiguranika na koje se odnose odredbe člana 42. stav 1. Zakona o PIO, osiguranici koji imaju svojstvo policijskih službenika, stiču pravo na starosnu penziju kada navrše 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života i samo u kontekstu svojstva osiguranika (policijski službenik) treba tumačiti navedeni izuzetak. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2352/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (prije svega relevantne odredbe Zakona o radu, odnosno Zakona o PIO).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i argumentovane razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu jasna obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o PIO. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/17 (S. S., K.C. i D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio