Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/17 (D. B., „Fabrika pekarskih proizvoda“ ad Lopare, N. G., "Prima-inter" p.o. Travnik)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2330/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2330/17, rješavajući apelacije Daniela Balića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Daniel Balić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 055282 16 Gž od 10. marta 2017. godine;

„Fabrika pekarskih proizvoda“ a.d. Lopare protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 199735 13 Pž od 18.

aprila 2017. godine;

Nedeljko Gavrić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 019551 17 Gž 2 od 31. marta 2017. godine i "Prima-inter" p.o. Travnik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 061821 16 Rev od 15.

juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2330/17

1. Daniel Balić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 055282 16 Gž od 10. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „DIP-Co“ d.o.o. Prijedor na ime duga isplati iznos od 27.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tužitelj po osnovu izvršene kompenzacije sa preduzećem „Auto Max“ d.o.o. Prijedor postao vlasnik putničkog motornog vozila, kojeg je prodao apelantu u augustu mjesecu 2009. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog vozila za kupoprodajnu cijenu od 27.000,00 KM, nakon čega je apelant preuzeo vozilo, te da je tužitelj apelantu izdao račun, na temelju kog računa potražuje isplatu kupoprodajne cijene po predmetnoj tužbi. U vezi sa navedenim, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavač da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da plati cijenu. Imajući u vidu elemente ugovora o prodaji, koje propisuje navedena zakonska odredba, Okružni sud je zaključio da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o prodaji i da je tužitelj kao prodavač izvršio svoju obavezu, kako to propisuje odredba člana 467. stav 2. ZOO, jer je apelantu prodatu stvar predao u posjed, te mu je predao i ispravu (račun) na osnovu kojeg je apelant kao kupac i vlasnik vozila izvršio obavezu registracije vozila na svoje ime. Okružni sud je, dakle, zaključio da je apelant kao kupac u svojinu pribavio pokretnu stvar, ali da nije platio cijenu na način kako to propisuje odredba ZOO. Nadalje, Okružni sud je istakao da apelantovi navodi da je prodaja predmetnog vozila tužitelju od strane preduzeća Auto Max d.o.o. izvršena na osnovu fiktivnog ugovora i da isti ovom preduzeću kao prethodnom vlasniku nije platio kupoprodajnu cijenu nisu pravno relevantni na nastali obligaciono pravni odnos između tužitelja i apelanta. Osim toga, Okružni sud je zaključio da predmetno potraživanje, suprotno apelantovim navodima, nije zastarjelo, jer na predmetni ugovor se ima primijeniti opšti zastari rok iz člana 371. ZOO, koji propisuje da potraživanja zastarijevaju za 10 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, a budući da je u konkretnom slučaju ugovor o prodaji zaključen između tužitelja i apelanta 2009. godine, a tužba podnesena 3. decembra 2013.godine, to nije protekao desetogodišnji rok zastare. Pored toga, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je dug tužitelju platila njegova majka J.B. na način da je novac predala B.B. (za kojeg je utvrđeno da u to vrijeme nije bio ovlaštena osoba za zastupanje tužitelja), jer plaćanje predmetne cijene trećem može biti samo predmet posebnog obligacionog odnosa J.B. i B.B., a nikako dokaz o izmirenju obaveze apelanta prema tužitelju. Prema stavu Okružnog suda, iz svega navedenog slijedi zaključak da se apelant uz sve istaknute prigovore ne može osloboditi obaveze plaćanja cijene iz ugovora o prodaji (član 17. i 326. ZOO), zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

AP-2331/17

3. „Fabrika pekarskih proizvoda“ ad Lopare (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 199735 13 Pž od 18. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju apelant je obavezan da tužitelju „Štampa PTT“ d.o.o. Sarajevo na ime duga isplati iznos od 772,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su parnične stranke 1999. godine zaključile ugovor čiji predmet je bila narudžba jednog PTT Imenika Bosne i Hercegovine, te da je ugovor osnov za pretplatu za narednih 10 godina, te da je izdavač dužan naručiocu fakturisati iznos iz ugovora za svaku od narednih 10 godina. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj, u skladu sa odredbama ugovora, apelantu fakturisao jedan primjerak pomenutog imenika PTT i troškovima PDV-a, sve u ukupnom iznosi 772,20 KM, te da je tužitelj dana 14. januara 2009. godine predao pomenutu pošiljku na poštu i to preporučeno pošiljku naslovljenu na apelanta, ali da je apelant nakon prijema fakture izvršio povrat iste tužitelju iz razloga što je smatrao da je predmetni ugovor neprihvatljiv i štetan za njega kao naručioca, te je predložio storniranje istog. S tim u vezi, a cijeneći prigovore apelanta koji se odnose na ništavost ugovora, Kantonalni sud je zaključio da su isti neosnovani iz razloga što su parnične stranke postigle saglasnost o predmetu i cijeni kao bitnim sastojcima ugovora, odnosno da su parnične stranke ugovorile da će tužitelj za apelanta odštampati jedan primjerak PTT Imenika cjelovite BiH u kojem će biti sadržan memorandum apelanta. Nadalje, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Kantonalni sud je isti odbio kao neosnovan, iz razloga što se predmetno potraživanje odnosi na plaćanje po fakturi od 27. maja 2008. godine sa rokom plaćanja od 7 dana, odnosno da je potraživanje dospjelo na naplatu dana 3. juna 2008. godine, a kako je tužitelj tužbu podnio 2. juna 2011. godine, dakle u okviru trogodišnjeg roka propisan odredbom člana 374. ZOO, to je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovor da se sud nije bavio odredbama spornog ugovora koji određuje samo obavezu apelanta, da je ugovor bio zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, da se nejasne odredbe ugovora tumače u korist druge strane, te da je apelant u toku postupka ukazivao na ništavost ugovora. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, zaključenjem ugovora stranke su postigle saglasnost izjava volja o svim njegovim bitnim sastojcima, a u konkretnom slučaju se radi o ugovoru u privredi u smislu člana 25. ZOO, pa ugovarači prilikom zaključenja ugovora u privredi moraju postupati sa većim standardom pažnje, što svakako uključuje čitanje svih odredaba ponuđenog ugovora. Kantonalni sud je, također, naveo da budući da je nesporno utvrđeno da je tužitelj predajom na poštu naručenog PTT Imenika ispunio svoju ugovornu obavezu, a da apelant nije dokazao da je izmirio svoju ugovornu obavezu, u skladu sa odredbama člana 17. i 262. stav 1. ZOO-a, ovaj sud je obavezao apelanta na plaćanje predmetnog duga.

AP-2489/17

5. Nedeljko Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Mal 019551 17 Gž 2 od 31. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Star Prom“ d.o.o. Teslić na ime duga isplati ukupni iznos od 529,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.625,00 KM.

6. Okružni sud je naveo da je apelant u februaru 2007. godine sa M.M. zaključio Ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje prodajnog mjesta, a čiji je predmet kupoprodaja prodajnog mjesta-boksa koji se nalazi u sklopu Tržnice u Tesliću i regulisanje prava i obaveza po osnovu udruživanja sredstava. Okružni sud je, također, naveo da se istim ugovorom apelant kao kupac između ostalog obavezao da na prodajnom mjestu obavlja registrovanu djelatnost u skladu sa Zakonom o trgovini, te učestvuje u plaćanju zajedničkih troškova prema određenim kriterijima svih subjekata tržnice. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelant koristio prodajni prostor, te da mu je tužilac, koji je od strane Opštine Teslić ovlašten za osnivanje i obavljanje poslova tržnice i naplatu naknada za korištenje prodajnog mjesta na tržnici, isporučivao fakture za svoje usluge, koje se odnose na naknade za čišćenje i tekuće održavanje zajedničkih prostora, naknadu za utrošenu električnu energiju, naknadu na ime premije osiguranja objekta, opreme i uređaja, naknadu za čuvanje i sl. u ukupnom iznosu od po 23,00 KM mjesečno. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da predmetni ugovor o kupoprodaji prodajnog mjesta na tržnici nije više na snazi, niti da je tražio njegovo poništenje, a kako tužilac ispunjava sve uslove za obavljanje tržničke djelatnosti i da je kao pravno lice u skladu sa rješenjem o registraciji i registrovan za njeno obavljanje, stoji obaveza apelanta na plaćanje utuženog iznosa koji tužilac potražuje svojom tužbom na ime naknada za korištenje prodajnog mjesta za period od 15. maja 2013. do 15. aprila 2015. godine. Nadalje, u vezi sa troškovima postupka, iz prvostepene presude (koju je u cjelosti potvrdio Kantonalni sud), proizilazi da je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka na ime sastava tužbe u iznosu od 80 bodova, naknade za zastupanje na dva pripremna ročišta u iznosu od 160 bodova, naknade za zastupanje na dvije glavne rasprave u iznosu od 160 bodova, naknade za vrijeme od 150 bodova i paušal u iznosu od 162,5 bodova, što sveukupno iznosi 812,5 bodova, odnosno 1.625,00 KM.

AP-3872/17

7. "Prima-inter" p.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Azem Mehonić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 061821 16 Rev od 15. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da mu na ime duga isplati iznos od 127.330,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelant i tužena bili u poslovnom odnosu na način da je apelant tuženoj, odnosno Federalnom ministarstvu odbrane sve do njegovog gašenja, isporučivao različite vrste roba i obavljao za njega različite vrste poslova, a što proizilazi iz računa, narudžbenica i otpremnica. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant tuženoj u toku 1996. i 1997. godine isporučio robu koja nije plaćena, te da su apelant i tužena 2005. godine popisali Zapisnik o izvršenom usaglašavanju obaveza kojim je utvrđena obaveza Federalnog ministarstva odbrane prema apelantu za 1996. i 1997. godinu u ukupnom iznosu od 127.330,60 KM. Vrhovni sud je zaključio da, budući da su predmetne obaveze nastale u periodu od septembra 1996. zaključno sa februarom 1997. godine, dok je apelant tužbu sudu podnio 23. oktobra 2008. godine, tj. nakon proteka roka od tri godine koji je propisan odredbom člana 374. ZOO, pravilan stav nižestepenih sudova da je osnovan prigovor zastare potraživanja u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim tvrdnjama, pomenuti Zapisnik o izvršenom usaglašavanju obaveza iz 2005. godine ne predstavlja priznanje duga, koje u skladu sa odredbom člana 387. stav 1. ZOO dovodi do prekida zastarijevanja, jer samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarjelosti. Vrhovni sud je istako da priznanje duga mora biti takvo da se na nesumnjiv način izražava volja dužnika da prizna dug i volja da taj dug plati onako kako on glasi. Međutim, prema utvrđenju Vrhovnog suda, iz sadržine spornog zapisnika proizilazi da je isti sačinjen u cilju prikupljanja podataka o uspostavljanju evidencije o zaostalim neizmirenim obavezama Federacije Bosne i Hercegovine, što se ne može smatrati nikakvim priznanjem duga.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2330/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2330/17 (D. B., „Fabrika pekarskih… | Sudska praksa | Aktio