Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3350/17 (M. M. i M. V.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3350/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3350/17, rješavajući apelacije Marinka Martinovića i Marine Vidović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marinko Martinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042760 15 Rev od 15.
maja 2017. godine i Marina Vidović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 041883 15 Rev od 18. maja 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3350/17
1. Marinko Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 4. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 042760 15 Rev od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tužena da mu isplati razliku plaća za period od 1. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine, sa zahtjevom za isplatu regresa za 2005. godinu i naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za period od 21. maja do 8. septembra 2005. godine.
AP-3351/17
2. Marina Vidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 4. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 041883 15 Rev od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantičin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od 1. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine, sa zahtjevom za isplatu regresa za 2005. godinu i naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za period od 1. januara do 8. septembra 2005. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3350/17.
4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U konkretnim predmetima, u obrazloženjima osporenih odluka (kako Vrhovnog, tako i drugostepenog suda) je navedeno, između ostalog, da se u odnosu na predmetna potraživanja apelanata za koja su odbijeni tužbeni zahtjevi, nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU/00), iz razloga što je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud F BiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU/00 u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da prije donošenja odluke Ustavnog suda F BiH o predmetnim potraživanjima apelanata nije bilo pravosnažno riješeno, te da odluke Ustavnog suda po pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, zbog čega se odluka Ustavnog suda F BiH primjenjuje u konkretnim predmetima. Osim toga, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da se nisu mogle primijeniti niti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, iz razloga što je članom 7. navedenog ugovora propisano, da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja. S tim u vezi, ukazano je da navedenim ugovorom nije utvrđen koeficijent za obračun osnovne plaće, te da shodno tome obračun plaća nije moguć kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata iz razloga što oba parametra moraju biti regulisani istim pravnim osnovom. Isto tako, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da se nisu mogle primijeniti niti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine jer se prema odredbama člana 1. primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, dok tužena (tuženi) nije preduzeće, već javna ustanova koja se finansira iz budžeta.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman