Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3566/17 (I. H., B. R., M. Đ., F. S. i N. C.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3566/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3566/17, rješavajući apelacije Izudina Habibovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Izudin Habibović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 049038 17 Rev od 6. juna 2017.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049038 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, Borica Rabić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 026620 17 Rev od 8. juna 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 026620 13 Rsž od 13.

oktobra 2016. godine, Mirsad Đedović, Fahrudin Sarajkić i Nedžad Cakor protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 016668 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016668 14 Rsž od 26. oktobra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3566/17

1. Izudin Habibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 22. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 049038 17 Rev od 6. juna 2017. godine (koje je ispravljeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049038 17 Rev od 7. septembra 2017. godine), kojim je rješenjem odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 049038 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4597/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja i smisla odredbe člana 2. Zakona o policijskim službenicima TK slijedi da su policijski službenici pripadnici policijskog organa koji su zaposleni u Upravi policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona i koji su ovlašteni da primjenjuju policijska ovlaštenja propisana tim zakonom i postupaju kao ovlaštena službena lica prema Zakonima o krivičnom postupku u BiH. Kantonalni sud je istakao da je apelant, na kome je bio teret dokazivanja u smislu člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. ZPP, propustio dokazati da ima status policijskog službenika u smislu člana 2. navedenog zakona, a od koje činjenice i zavisi da li mu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, koje je utvrđeno odredbom člana 94. stav 1. tačka i) navedenog zakona. Kantonalni sud je pojasnio da iz apelantovog zahtjeva slijedi da je apelant zaposlen kao „službenik PU Živinice", a iz čega se ne može sa sigurnošću zaključiti da apelant ima status policijskog službenika u smislu navedenog člana 2. Zakona o policijskim službenicima TK, a posebno kada se ima u vidu sadržaj Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika, kao i sadržaj izmjena ove Uredbe, u kojima su kao policijski službenici označeni generalni inspektor policije, glavni inspektor, samostalni inspektor, viši inspektor, inspektor, mlađi inspektor, stariji narednik, narednik, stariji policajac i policajac. Kantonalni sud je istakao da čak i u situaciji da je apelant dokazao da mu u smislu naprijed navedenih zakonskih i podzakonskih odredbi pripada pravo na isplatu tražene jubilarne nagrade, ni tada tuženi, u skladu sa odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, ne bi bio u obavezi isplatiti predmetnu naknadu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 28. stav 1. navedenog Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to za navršenih 20 godina neprekidnog staža u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. iste zakonske odredbe regulisano da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Kantonalni sud je konstatovao da kako iz podataka spisa proizlazi da je tuženi tokom prvostepenog postupka istakao da je, kao poslodavac apelanta, u godini koja je prethodila ostvarivanju uslova za isplatu predmetne jubilarne nagrade, poslovao sa deficitom u budžetu, te da je tuženi i u 2012.godini poslovao sa gubitkom, a koje činjenice apelant nije osporavao, a što uostalom proizlazi i iz podataka o izvršenju budžeta TK za 2011. godinu, kao i iz Odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu, te da shodno odredbi člana 28. navedenog Kolektivnog ugovora, tuženi ne bi bio ni u obavezi da apelantu isplati predmetnu naknadu za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.

AP-3567/17

3. Borica Rabić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 22. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 026620 17 Rev od 8. juna 2017. godine, kojim je rješenjem odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026620 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao uslov dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP, te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da joj na ime manje isplaćene naknade plaća i to naknada za prekovremeni rad, noćni rad i za rad u dane državnih i vjerskih praznika za određeni period isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da su prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK, koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje i naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad, koji može trajati do četiri časa dnevno, a ne više od 20 časova sedmično. Kantonalni sud je istakao da kako apelantica tokom prvostepenog postupka, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja naknade za prekovremeni rad, nije dokazala da su za iskazane sate prekovremenog rada u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke bile izdate naredbe i nalozi od strane njenog pretpostavljenog, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a niti na postojanje tih naredbi upućuje i sadržina nalaza vještaka ekonomske struke, te da stoga apelantici, na kojoj je bio teret dokazivanja, a po članu 126. u vezi sa članom 123. ZPP, ne pripada ta tražena naknada. Kantonalni sud je ocijenio da se nije mogao prihvatiti osnovan ni dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se ticao potraživanih naknada za noćni rad, radu u dane sedmičnog odmora i za rad u dane državnih i vjerskih praznika, jer se shodno odredbi člana 99. stav

2. Zakona o policijskim službenicima TK taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uslovima za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog Zakona koji iznosi do 30 % osnovne plaće, a da iz nalaza vještaka ekonomske struke slijedi da je tuženi apelantici obračun plaća i vršio po uvećanom koeficijentu za 30 %, te da je tuženi čak isplaćivao apelantici i naknadu za rad u dane državnih praznika sa uvećanjem od 50%. Kantonalni sud je konstatovao da to znači da je u utuženom periodu apelantici ukupna naknada isplaćivana u daleko većim iznosima no što bi joj i pripadala.

AP-3988/17

5. Mirsad Đedović, Fahrudin Sarajkić i Nedžad Cakor (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016668 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine, kojim je rješenjem odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016668 14 Rsž od 26. oktobra 2016. godine, uz obrazloženje da nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP, te da nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4598/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime manje obračunate i isplaćene plaće – naknade plaće za prekovremeni rad i noćni rad za određeni period isplati određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prema odredbi člana 99. Zakona o policijskim službenicima TK, policijski službenik obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršavanje zadataka policijskog organa, a posebnim uslovima smatraju se: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Kantonalni sud je dalje naveo da za te poslove, policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a na prijedlog policijskog komesara, ministar će podzakonskim aktima utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. Kantonalni sud je naglasio da za sve te uslove posebnog rada policijskim službenicima pripada dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji iznosi do 30% od osnovne plaće. Kantonalni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju apelanti, tokom prvostepenog postupka, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se ticao potraživanja naknade za prekovremeni rad, nisu dokazali da su za iskazanu visinu prekovremenog rada u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke bile izdate naredbe i nalozi od strane njihovog pretpostavljenog, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu (u smislu odredbi člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima TK), a niti na postojanje tih naredbi upućuje sadržina nalaza vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je ocijenio da zato apelantima, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s odredbom člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. ZPP, i ne pripada ta tražena naknada. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da se nije mogao prihvatiti osnovan ni dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na potraživanje naknade za noćni rad, jer se u skladu s odredbom člana 99. stav 2. Zakona o policijskim službenicima TK taj rad ima smatrati kao rad u posebnim uslovima, za koji je propisano pravo na dodatak za posebne uslove rada u smislu odredbe člana 87. istog zakona, koji dodatak iznosi do 30% osnovne plaće, a iz nalaza vještaka finansijske struke slijedi da je tuženi apelantima obračun plaća i vršio po uvećanom koeficijentu za 30%, te da je tuženi čak isplaćivao apelantima i naknadu za rad u dane državnih praznika. Kantonalni sud je zaključio da to znači da je u utuženom periodu apelantima ukupna naknada isplaćivana u daleko većim iznosima nego što bi im i pripadala, jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da je iznos po osnovu uvećanja plaće za 30% viši od iznosa obračunate naknade na ime noćnog rada i prekovremenog rada, pa slijedi da je prvostepeni sud, dosuđenjem potraživanih iznosa apelantima, neosnovano predmetne naknade u suštini dva puta uvećao.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3566/17.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud trebao dopustiti revizije u konkretnim slučajevima jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zloupotreba prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-487/12 od 27. februara 2014. godine (AP-2912/12) i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju da je Vrhovni sud, odbacujući njihove revizije protiv drugostepenih presuda, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3566/17 (I. H., B. R., M. Đ., F. S. i N. C.) | Sudska praksa | Aktio