Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1097/15 (Ž. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Razuman rok
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1097/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1097/15, rješavajući apelaciju Željka Križića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Križića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061993 14 Rev od 15. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 061993 09 Rsz od 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061993 05 P od 11. decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Križić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 061993 14 Rev od 15. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 061993 09 Rsz od 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 061993 05 P od 11. decembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju, dok su ostali učesnici odgovore dostavili u periodu od 7. do 24. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom od 31. decembra 2002. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv tužene, sa zahtjevom da se kao nezakonito poništi rješenje Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO). Kantonalni sud je 30. januara 2003. godine donio rješenje kojim se oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o tužbi i cio spis je dostavljen Vrhovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za odlučivanje o apelantovom zahtjevu iz tužbe. Vrhovni sud je 14. juna 2005. godine cio spis ustupio Općinskom sudu na daljnje postupanje i rješavanje konkretnog radnog spora prema Zakonu o sudovima Kantona Sarajevo koji je tada bio na snazi.
6. Općinski sud je po preuzimanju spisa, dopisom od 24. juna 2005. godine pozvao apelanta da uredi tužbu u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant u ostavljenim rokovima nije postupio po zahtjevu suda, zbog čega je Općinski sud formirao spis broj PR-1649/05 u kojem je 19. septembra 2005. godine doneseno rješenje prema kojem se tužba smatra povučenom. Navedeni spis je naknadno pripojen spisu broj 65 0P 061993 05 P u kojem je postupak nastavljen 5. septembra 2007. godine.
7. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 061993 05 P od 11. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant zatražio da se utvrdi da mu je kod tužene nezakonito prestao radni odnos, da se ponište rješenja tužene od 8. aprila i 27. maja 2003. godine (bliže oznake navedene u izreci presude) i da se tužena obaveže da ga vrati na radno mjesto na kojem je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa i isplati mu neisplaćene plaće za period od 9. aprila 2003. do 31. augusta 2008. godine.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, počev od 5. septembra 2007. godine kada je nastavljen postupak po njegovoj tužbi, nekoliko puta konkretizirao tužbeni zahtjev i konačno ga opredijelio podneskom od 10. novembra 2008. godine. Tužena je u odgovoru istakla prigovor neblagovremenosti tužbe ukazujući da tužba nije podnesena u roku iz člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Osim toga, tužena je ukazala da rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu ima samo deklaratoran karakter jer je prethodno doneseno rješenje o njegovom stavljanju na raspolaganje s mogućnošću da u roku od šest mjeseci bude ponovo raspoređen u službu. Kako se to nije desilo, apelantu je radni odnos prestao po sili zakona zbog smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH.
9. Imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja sporan osnov tužbenog zahtjeva, Općinski sud je proveo dokaze čitanjem pismene dokumentacije koja se odnosi na apelantov radno-pravni angažman, počev od njegovog zaposlenja 1. februara 1985. godine, kada je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, pa sve do prestanka službe kod tužene 8. aprila 2003. godine.
10. Ocjenom izvedenih dokaza utvrđeno je činjenično stanje iz kojeg, kako je u obrazloženju presude naveo Općinski sud, proizlazi da je apelantu rješenjem pravnog prednika tužene utvrđen status službenika na raspolaganju i da je zatim, zbog smanjenja brojnog stanja profesionalnih vojnika, istekom otpusnog roka iz rješenja o stavljanju na raspolaganje, apelantu prestao radni odnos. Apelant, kako je dalje obrazloženo, tužbom nije tražio poništenje rješenja kojim mu je utvrđen status službenika na raspolaganju, već samo poništenje odluka koje su uslijedile nakon isteka otpusnog roka tvrdnjom da njegovo radno mjesto nije ukinuto, već da je na isto radno mjesto primljena druga osoba. Međutim, u tom pravcu tokom glavne rasprave apelant nije proveo niti jedan dokaz, pa je Općinski sud zaključio da su rješenja, čije je poništenje zatražio, logičan i zakonit slijed događaja nakon što je apelant prethodno stavljen na raspolaganje. Stoga je zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te je kao takav odbijen u cjelini.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 061993 09 Rsz od 21. maja 2014. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda prema kojem apelant u konkretnom postupku nije tražio poništenje rješenja kojim mu je utvrđen status o stavljanju na raspolaganje, počev od 8. jula 2002. godine, niti je tražio poništenje rješenja kojim je prigovor protiv ovog rješenja odbijen, iz čega proizlazi zaključak da je pravomoćno rješenje kojim je apelantu utvrđen status o stavljanju na raspolaganje počev od 8. jula 2002. godine. Iz navedenog proizlazi da prvostepeni sud nije mogao raspravljati o zakonitosti takvog rješenja kao o prethodnom pitanju. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 118. stav 1. Zakona o radnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornih odluka, kojom je propisano da ukoliko službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave ili službu, odnosno ne zasnuje radni odnos u drugom pravnom licu, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno u službi za upravu. Imajući u vidu da je apelant rješenjem od 8. jula 2002. godine stavljen na raspolaganje na vrijeme od šest mjeseci i da je istim rješenjem određeno da mu radni odnos prestaje po isteku otkaznog roka od 90 dana ukoliko ne bude raspoređen u roku od šest mjeseci, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant nije raspoređen u okviru svoje stručne spreme u skladu sa članom 113. stav 1. Zakona o radnim odnosima i da je stoga tužena utvrdila prestanak radnog odnosa s 8. aprilom 2003. godine. Prvostepeni sud je također, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio da takvo rješenje ima deklaratorni karakter jer je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 8. aprila 2003. godine.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 061993 14 Rev od 15. januara 2015. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U pogledu neosnovanosti revizionih prigovora kojima je ukazano na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio u smislu člana 8. ZPP, da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode, pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP, zaključivši da navedeno obrazloženje sadrži dovoljne, jasne i razumljive razloge za svaki žalbeni navod. Vrhovni sud je nadalje, cijeneći revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, ponovio predmet spora, te s tim u vezi odlučne činjenice koje proizlaze iz prvostepene presude, na osnovu kojih je utvrđeno da apelantov tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl. od 112. do 120. Zakona o radnim odnosima, nije osnovan. Vrhovni sud je zaključio da je pravni stav nižestepenih sudova zakonit, ukazujući pri tome na odredbu člana 118. stav 1. Zakona o radnim odnosima koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis. S tim u vezi je prihvaćen kao pravilan stav nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva jer apelant nije u rokovima iz člana 114. navedenog zakona raspoređen u okviru svoje stručne spreme. Iz navedenog dalje proizlazi da je tužena donijela zakonito rješenje kojim je apelantu utvrđen prestanak službe, a rješenje kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter budući da mu je u smislu člana 121. navedenog zakona radni odnos prestao po sili zakona 8. aprila 2003. godine zbog neraspoređivanja na drugo radno mjesto. U pogledu irelevantnosti revizionog prigovora kojim je apelant ukazao da je na njegovo radno mjesto postavljen drugi službenik i da je prvostepeni sud imao obavezu pribaviti taj dokaz, Vrhovni sud je naveo da ni taj dokaz (sve i da je pribavljen) ne bi mogao utjecati na drugačiju odluku suda zbog svih navedenih razloga kojima je potvrđen stav nižestepenih odluka. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant nije postupio u smislu odredbe člana 135. ZPP i izričito tražio pribavljanje navedenih podataka, pa je Vrhovni sud, cijeneći da u konkretnom slučaju ne postoje revizioni razlozi, primjenom odredbe iz člana 248. ZPP reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo izvođenjem nezakonitih zaključaka prema kojima prethodno nije tražio poništenje rješenja o stavljanju na raspolaganje. Apelant se ne slaže sa stavovima redovnih sudova prema kojima nije dokazao da je na njegovo radno mjesto primljena druga osoba jer je u postupku sudovima ukazao na tu činjenicu, ali zbog okolnosti da je u pitanju „vojna tajna - strogo povjerljivo“ nije bio u mogućnosti dostaviti dokaze. Međutim, smatra da je sud mogao sam, u skladu s relevantnim odredbama ZPP, izvesti i one dokaze koje stranke nisu predložile ako bi time pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Također smatra da je nezakonito obrazloženje presuda prema kojima rješenje kojim mu je utvrđen prestanak radnog odnosa ima deklaratoran karakter jer tužena nije na zakonit način provela postupak stavljanja na raspolaganje. Osim toga, apelant je ukazao na neažurnost Kantonalnog suda kojem je trebalo više od pet godina da odluči o žalbi.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud, suprotno apelantovom stavu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.
15. Kantonalni sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani jer je drugostepena presuda, prema mišljenju tog suda, donesena na pravilan i zakonit način.
16. Općinski sud je naveo da apelacija nije osnovana jer u postupku koji je apelant tužbom pokrenuo i iz kojeg je proistekla pobijana presuda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 112.
Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.
Član 114.
Službenici koji ne budu postavljeni na druga radna mjesta u skladu sa odredbama člana 113. ovog zakona, stavljaju se na raspolaganje, i to:
1) na vrijeme od tri mjeseca, ako nisu navršili petnaest godina radnog staža ;
2) na vrijeme od šesti mjeseci, ako imaju navršenih petnaest do dvadeset pet godina radnog staža;
3) na vrijeme od jedne godine, ako imaju navršenih preko dvadeset pet godina radnog staža.[...] Član 118.
Ako službenik na raspolaganju ne bude raspoređen u organ uprave odnosno službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u rokovima iz stava 1. člana 114. ovog zakona, i stava 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno službi za upravu.
Za službenike iz člana 114. stava 2. tačke 1. ovog zakona otkazni rok iznosi 30 dana, a za službenike iz tač. 2. i 3. stavka 1. tog člana, otkazni rok iznosi tri mjeseca.
Otkazni rok iz stava 2. ovog člana teče od isteka posljednjeg dana roka iz stava 1. člana 114. ovog zakona.
Vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom roku smatra se kao vrijeme provedeno u radnom odnosu.
Član 121.
Službeniku prestaje radni odnos u organu uprave odnosno službi za upravu, i to: [...] 4) otpustom - istekom posljednjeg dana probnog rada, ako službenik ne bude primljen u radni odnos, odnosno ako službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto odnosno položaj - istekom posljednjeg dana otkaznog roka;
[...] Član 134.
(1) Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda.
(2) Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prevod.
(3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu.
Član 135.
(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.
(2) Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje strane.
(3) U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će se primjenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.
(4) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokazi.
(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
(6) Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 061993 14 Rev od 15. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak iz kojeg su proistekle osporene presude odnosi na radno-pravni spor čiji se ishod ticao apelantovih građanskih prava i obaveza, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja u pogledu ocjene dokaza.
28. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, a navedeno korespondira i relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelacije odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prilikom ocjene dokazne građe, zaključaka koji su iz te dokazne građe proizašli, a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
31. Dovodeći osporene odluke u vezu s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud povodom apelantove tužbe, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložile i izvele parnične stranke. Zatim je, kako proizlazi iz presude, nakon pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelantu rješenjem pravnog prednika tužene utvrđen status službenika na raspolaganju i da je zatim, zbog smanjenja brojnog stanja profesionalnih vojnika, istekom otpusnog roka iz rješenja o stavljanju na raspolaganje, apelantu prestao radni odnos. U pogledu neosnovanosti apelantovih tvrdnji da njegovo radno mjesto nije ukinuto, već da je na isto radno mjesto primljena druga osoba, Općinski sud je naveo da apelant u tom pravcu nije izveo niti jedan dokaz, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja izveden zaključak da takvu svoju tvrdnju nije dokazao i da su rješenja o prestanku radnog odnosa, čije je poništenje zatražio, logičan i zakonit slijed događaja budući da u periodu u kojem je imao status raspolaganja nije raspoređen na svoje ili drugo slično radno mjesto. Stoga je zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. U postupku povodom žalbe i revizije pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom su u obrazloženjima presuda, kako primjećuje Ustavni sud, navedeni dovoljni, jasni i razumljivi razlozi, naročito u pogledu apelantovog prigovora koji se ticao navodnog propusta da sud pribavi i provede dokaz na okolnost da je na njegovo radno mjesto primljena druga osoba. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud ovaj revizioni prigovor ocijenio irelevantnim, prije svega zato što iz rezultata dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica proizlazi da je rješenje tužene zakonito i da ima deklaratorni karakter, te da pribavljanje dokaza od strane suda na okolnosti na koje je apelant ukazao u žalbi i reviziji ne bi utjecalo na drugačiju odluku suda. S tim u vezi je također napomenuto da apelant u smislu odredbe člana 134. ZPP od suda nije izričito zahtijevao pribavljanje navedenih podataka, pa su, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak iz kojeg proizlazi da apelant ovu činjenicu nije dokazao.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog zahtjeva, primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na neažurnost Kantonalnog suda pri donošenju odluke o žalbi, dakle suđenju van granica razumnog roka, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u vezu s odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Iako je apelant ukazao na neažurnost Kantonalnog suda, treba imati u vidu trajanje postupka kao cjeline. U tom smislu, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je odlučivanje o apelantovom zahtjevu iz tužbe od 31. decembra 2002. godine zbog izmjena Zakona o sudovima Kantona Sarajevo, kako iz dostavljene dokumentacije proizlazi, pred Općinskim sudom započelo u septembru 2007. godine, kada je prvi put dat odgovor na tužbu (parnica počela teći), i na tri sudske instance je od tada trajao sedam godina, u kojem periodu su donesene tri meritorne sudske odluke. Imajući u vidu da apelant nije jasno definirao u čemu i na koji način mu je ovo pravo prekršeno proizlazi zaključak da su navodi o neažurnosti Kantonalnog suda paušalni i da, sami po sebi, u okolnostima konkretnog predmeta ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.
34. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelacije kojima je ukazano na dužinu trajanja postupka, te da stoga nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, također, dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
36. Apelacijom je također ukazano na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o povredi ovog prava doveo u vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem i primijenjenim materijalnim pravom, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim nije zadovoljan jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
37. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminiran, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelant nije ponudio argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman