Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/15 (Š. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Hipoteka
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 126
- Zakon o parničnom postupku · čl. 109
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2540/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2540/15, rješavajući apelaciju Šefike Karajbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefike Karajbić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 010053 13 Rev od 7. aprila 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 010053 12 Gž od 17.
januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 010053 11 P od 15. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šefika Karajbić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 010053 13 Rev od 7. aprila 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 010053 12 Gž od 17. januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 010053 11 P od 15. februara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Muniza Karajbića, GTPD „Karming“ d.o.o. Zavidovići u stečaju i Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 21. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno drugotuženom vratilo s naznakom pošte „ne postoji više“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 2. oktobra 2017. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i trećetužena su dostavili odgovor na apelaciju 27. juna, 4, 10. i 12. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 010053 11 P od 15. februara 2012. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog čini nepokretna imovina, bliže označena u dispozitivu presude, u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da apelantici pripada suvlasnički dio od 1/2, te u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je prvotuženi dužan trpjeti i dozvoliti da se na osnovu prvostepene presude izvrši upis prava suvlasništva u korist apelantice s dijelom 1/2 na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama tog suda i katastarskim evidencijama Općine Zavidovići i dioba tih nekretnina razmjerno suvlasničkim dijelovima. Dalje, apelantica je odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor od 15. novembra 1999. godine, i to u dijelu od 1/2 navedene nekretnine, te da se briše založno pravo u dijelu 1/2, kako je bliže navedeno u izreci presude. Također, apelantica je odbijena i s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je djelimično ništavo Rješenje o dosudi nekretnina kupcu od 19. jula 2007. godine, te zaključak Općinskog suda od 25. septembra 2008. godine, kao i u dijelu kojim je tražila da se naloži Službi za upravu, geodetske, imovinsko-pravne poslove i urbanizam Općine Zavidovići da izvrši brisanje prava vlasništva trećetužene u dijelu preko 1/2, te da se izvrši upis prava vlasništva s dijelom 1/2 u korist apelantice. Zatim, apelantica je odbijena i u dijelu kojim je zahtijevala da se proglasi nedopuštenim zatraženo izvršenje zaključkom Općinskog suda od 17. decembra 2010. godine na nekretninama, bliže označenim u dispozitivu presude, i to u dijelu 1/2 suvlasničkog dijela. Apelantica je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
6. Prvostepenom presudom također je odbijen apelanticin prijedlog kojim je tražila određivanje mjere osiguranja kojom je predlagala da sud odloži postupak izvršenja koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem IP-191/02-Z na nekretnini, bliže označenoj u dispozitivu presude, do pravomoćnog rješenja predmetnog parničnog postupka.
7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je prvotuženi 17. novembra 1999. godine pred Općinskim sudom dao hipotekarnu izjavu o stavljanju hipoteke na nekretnine, označene kao k. č. 87 (predmetne nekretnine), u korist trećetužene radi osiguranja povrata kredita u iznosu od 100.000,00 KM koji je dodijeljen drugotuženom. Ukazano je da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je drugotuženi davno pao u docnju s ispunjenjem svojih obaveza po navedenom ugovoru o kreditu, zbog čega je trećetužena pred prvostepenim sudom vodila postupak radi prinudne naplate svojih potraživanja po navedenom ugovoru o kreditu. Postupak se vodio pod brojem IP 191/02 i u tom postupku sporne nekretnine su na trećoj javnoj prodaji prodate trećetuženoj kao kupcu. Zbog toga su Rješenjem o dosudi nekretnina od 19. jula 2007. godine predmetne nekretnine dosuđene trećetuženoj kao kupcu nakon čega se trećetužena upisala kao vlasnik i posjednik kupljenih nekretnina u katastarskim evidencijama prvostepenog suda. Ukazano je da je općepoznata činjenica da zemljišne knjige u tom momentu na području općine Zavidovići nisu bile uspostavljene. Dalje je tokom postupka učinjena nespornom činjenica da su sporne nekretnine 5. decembra 2011. godine u izvršnom postupku i faktički predate u posjed trećetuženoj kao vlasniku.
8. Tokom postupka je također utvrđeno da su apelantica i prvotuženi zaključili brak 19. septembra 1982. godine i da u vrijeme trajanja predmetnog postupka žive u bračnoj zajednici.
9. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je prvotuženi kao apelanticin suprug mogao hipotekarnom izjavom od 17. novembra 1999. godine, sporazumom o zasnivanju hipoteke od 25. februara 2012. godine, opteretiti cijelu parcelu k. č. 87 radi osiguranja povrata kredita koji je trećetužena dodijelila drugotuženom u iznosu od 100.000,00 KM po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. novembra 1999. godine, te ugovora o kreditu bliže navedenih u sporazumu od 25. februara 2012. godine bez pismene saglasnosti apelantice kao svog bračnog partnera.
10. Također, prema mišljenju Općinskog suda, sporno je i da li apelantica uopće ima pravni interes za podnošenje ovakve tužbe budući da se u vrijeme kada je podnijela tužbu (13. januar 2011. godine), a i danas, trećetužena vodi u zemljišnim knjigama kao zemljišni vlasnik i posjednik sporne nekretnine. Stoga je sporno da li su po bilo kom osnovu, a posebno zbog nepostojanja apelanticine saglasnosti na zasnivanje hipoteke na spornim nekretninama, djelimično ništavi ugovor od 15. novembra 1999. godine, Rješenje o dosudi nekretnina kupcu od 19. jula 2007. godine, te zaključak Općinskog suda od 25. septembra 2008. godine. Također, prema mišljenju prvostepenog suda, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je osnovan apelanticin zahtjev kojim traži proglašenje nedopuštenim izvršenja određenog zaključkom Općinskog suda od 17. decembra 2010. godine na predmetnim nekretninama.
11. S obzirom na to da je apelantica u ovoj parnici postavila utvrđujući tužbeni zahtjev iz odredbe člana 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), to je prvostepeni sud prvo ispitivao da li je apelantica izvedenim dokazima dokazala da ima pravni interes kao jedan od osnovnih uvjeta odnosno pretpostavki koji je predviđen članom 54. stav 2. ZPP za podnošenje utvrđujuće tužbe, te je utvrdio da apelantica nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje ove tužbe.
12. Prema mišljenju prvostepenog suda, bez obzira što je u predmetnom postupku nesporno da predmetne nekretnine doista čine zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog jer su stečene zajedničkim radom i sredstvima tokom trajanja njihove bračne zajednice, koja traje i danas, sud ipak nije mogao usvojiti apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zahtijevala da se utvrdi da zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog čine sporne nekretnine, te da se slijedom toga apelantica upiše kao suvlasnik s dijelom 1/2 u zemljišnim i katastarskim evidencijama, kao i diobu nekretnina razmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.
13. U vezi s tim Općinski sud je ukazao na odredbu člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).
14. Istaknuto je da je na osnovu saglasnih iskaza apelantice i prvotuženog, te saslušanog svjedoka M. K. prvostepeni sud utvrdio da je sporna parcela zaista stečena zajedničkim radom i sredstvima apelantice i njenog supruga-prvotuženog, te da bi se oni po samom Porodičnom zakonu smatrali pretpostavljenim suvlasnicima navedene nekretnine s dijelovima od po 1/2 (član 252. stav
1. Porodičnog zakona) ako svoje imovinsko-pravne odnose u braku nisu uredili drugačije bračnim ugovorom (a utvrđeno je da nisu).
15. Međutim, bez obzira na navedeno prvostepeni sud je istakao da nije mogao udovoljiti apelanticinom tužbenom zahtjevu. Navedeno iz razloga što je za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu člana 54. st. 1. i 2. ZPP neophodno kao prvo dokazati postojanje pravnog interesa da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, te je predviđeno da se takva tužba može podnijeti prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa (pod uvjetom da se prethodno dokaže postojanje pravnog interesa).
16. U vezi s tim je navedeno da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je u momentu podnošenja tužbe (13. januara 2011. godine), kao i danas, trećetužena vlasnik odnosno posjednik sporne nekretnine.
17. Prvostepeni sud je naveo da je nesporna činjenica da je trećetužena postala vlasnik spornih nekretnina na način da ih je kao kupac kupila na trećoj javnoj prodaji u sudskom izvršnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda pod brojem Ip-191/02. Stoga je, prema mišljenju prvostepenog suda, imajući u vidu odredbu člana 94. Zakona o izvršnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZIP), momentom stjecanja prava vlasništva od strane trećetužene, na način propisan članom 93. ZIP-a, prestao apelanticin pravni interes za podnošenje ove tužbe, ne samo utvrđujućeg dijela njene tužbe već i svih ostalih dijelova tužbenog zahtjeva.
18. Istaknuto je da je odredbom člana 94. ZIP-a propisano da ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema utjecaja na pravo vlasništva kupca stečeno prema odredbama člana 93. ZIP-a. S tim u vezi ukazano je da je uvidom u Rješenje o dosudi od 19. jula 2007. godine utvrđeno da je trećetužena upravo na ovaj način, tj. shodno odredbi člana 93. ZIP-a stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama, te da je sama apelantica, saslušana u svojstvu stranke, potvrdila navode punomoćnika trećetužene. Također je utvrđeno da su 5. februara 2011. godine sporne nekretnine i faktički predate u posjed trećetuženoj kao vlasniku i posjedniku.
19. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, iz navedenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantica više nema nikakav pravni interes za vođenje ovog postupka, zbog čega je sud morao u cijelosti odbiti njen tužbeni zahtjev. Ukazano je da je sudska praksa zauzela stav da se u situacijama nepostojanja pravnog interesa (zavisno od faze postupka) tužba odbacuje, odnosno tužbeni zahtjev odbija (odluka Vrhovnog suda BiH od 5. jula 1991. godine).
20. Ukazano je da iako je utvrđeno da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan u smislu odredbe člana 94, a u vezi sa članom 93. ZIP-a, prema mišljenju prvostepenog suda takav zahtjev je neosnovan i iz drugih razloga. S tim u vezi je navedeno da je sud utvrdio da apelantica tužbenim zahtjevom nije zahtijevala poništenje odnosno utvrđenje djelimično ništavom hipotekarne izjave koju je prvotuženi dao 17. novembra 1999. godine, a u smislu koje je apelantica nalazila razloge navodne ništavosti kako ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. novembra 1999. godine, rješenja Općinskog suda od 19. jula 2007. godine i od 25. septembra 2008. godine, zbog čega je tražila i da se proglasi nedopuštenim izvršenje određeno zaključkom Općinskog suda od 17. decembra 2010. godine.
21. Prema mišljenju Općinskog suda, bez utvrđenja djelimične ništavosti hipotekarne izjave od 17. novembra 1999. godine zbog nepostojanja apelanticine saglasnosti za zasnivanje hipoteke na spornim nekretninama, navedeni ugovor o kreditu i rješenja suda donesena u izvršnom postupku ne bi mogli biti djelimično ništavi kada prethodno nije traženo utvrđenje djelimične ništavosti navedene hipotekarne izjave, niti sporazuma o zasnivanju hipoteke od 25. februara 2002. godine.
22. Općinski sud je naveo da je nejasno zbog čega apelantica traži utvrđivanje djelimično ništavim ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. novembra 1999. godine kada navedenim ugovorom nije zasnovana hipoteka, niti se u njemu navode bilo kakve nekretnine. Istaknuto je da je navedenim ugovorom samo odobren kredit drugotuženom u iznosu od 100.000,00 KM, te da se u članu 8. ugovora samo navodi kao instrument osiguranja obaveza korisnika da kreditoru dostavi osam vlastitih bjanko akceptiranih naloga i da upiše hipoteku u korist kreditora, ali ni jednom odredbom tog ugovora hipoteka nije zasnovana.
23. Također, pazeći na ništavost i po službenoj dužnosti u smislu člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) istaknuto je da sud nije utvrdio da postoji bilo koji razlog ništavosti navedenog ugovora, pa ni njegove djelimične ništavosti.
24. U odnosu na utvrđivanje djelimične ništavosti rješenja koja je donio Općinski sud u izvršnom postupku ukazano je da sud nema ovlaštenje u parničnom postupku, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi i nakon njegovog provođenja, preispitivati zakonitost navedenih rješenja. Navedeno iz razloga što su to stranke mogle tražiti samo u tom postupku ulaganjem pravnih lijekova, te da je apelantica kao treće lice to mogla zahtijevati prije provođenja rješenja o dosudi, a sada je ta mogućnost prestala shodno odredbi člana 94. u vezi sa članom 93. ZIP-a jer je prestala svaka zakonska mogućnost da sud na bilo koji način ograničava trećetuženu kao kupca u njenom pravu vlasništva jer je u sudskom izvršnom postupku kupila sporne nekretnine.
25. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je sve do momenta dok se sporna nekretnina vodila na njenom suprugu-prvotuženom mogla zahtijevati ispravku upisa prava vlasništva u smislu člana 252. stav 3. Porodičnog zakona kada je već znala da je sporna nekretnina činila njihovu zajedničku bračnu stečevinu ili je do tog momenta mogla podnijeti tužbu sudu radi utvrđenja njenog prava suvlasništva ukoliko joj je eventualno prvotuženi osporavao pravo na ispravku upisanog prava vlasništva.
26. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 42 0 P 010053 12 GŽ od 17. januara 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
27. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva.
28. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 42 0 P 010053 13 Rev od 7. aprila 2015. godine odbio kao neosnovanu.
29. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 54. ZPP i odredbu člana 94. ZIP-a kada su u cijelosti odbili apelanticin tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u obrazloženju svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvaća i revizioni sud, pa nema potrebe da ih ponavlja u revizionoj presudi.
30. Vrhovni sud je naveo da je osnovni revizioni prigovor, koji je istican i u postupku pred nižestepenim sudovima, da se u situaciji kada je predmetna imovina, za koju je utvrđeno da predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog i kada je prvotuženi u javnim knjigama bio upisan kao posjednik i vlasnik na toj imovini s dijelom 1/1, založno pravo bez apelanticine izjave nije moglo steći ni djelovanjem načela povjerenja u zemljišne knjige. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i to mora biti u saglasnosti i s drugim općim načelima prava, kao što je načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu i načelo povjerenja u zemljišne knjige.
31. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, potrebno utvrditi savjesnost svakog od učesnika ovog pravnog odnosa, pa i bračnog partnera (apelantice) koja nije bila direktni učesnik tog pravnog odnosa. Ukazano je da je apelantica u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama u korist trećetužene živjela u bračnoj zajednici s prvotuženim, a ta bračna zajednica je trajala i u vrijeme suđenja nižestepenih sudova. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantici nije moglo biti nepoznato stanje upisa posjeda i vlasništva u javnim knjigama na predmetnim nekretninama i da je prvotuženi kao njen bračni partner te nekretnine založio u korist trećetužene radi osiguranja vraćanja kredita koji je podiglo pravno lice čiji je on vlasnik.
32. Istaknuto je da je apelantica mogla zaštititi svoje pravo na predmetnim nekretninama blagovremenim preduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji (zahtijevati upis svog prava suvlasništva dok je njen suprug-prvotuženi bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, zahtijevati zabilježbu spora i sl.) Međutim, ukazano je da apelantica nije preduzela ni jednu pravnu radnju za zaštitu svog prava, nego je tužbu za utvrđenje u predmetnoj pravnoj stvari podnijela tek nakon proteka više od tri i po godine od dana donošenja rješenja o dosudi tih nekretnina u izvršnom postupku trećetuženoj, a prvotuženi kao njen bračni partner nije osporio njen tužbeni zahtjev.
33. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sve navedeno upućuje na zaključak o nesavjesnosti apelantice i prvotuženog u pravnom odnosu zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama. Ukazano je da nema nikakvih dokaza da je trećetužena kao založni povjerilac u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama znala da je upisano stanje u javnim knjigama nepotpuno ili netačno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja predstavlja zajednički stečenu imovinu u braku s prvotuženim, i to u dijelu od 1/2 u smislu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona. Stoga, prvotuženi kao bračni drug nije imao pravo raspolagati cjelokupnom imovinom, već samo dijelom koji bi njemu pripao kao bračnom drugu, zbog čega su ugovor od 15. novembra 1999. godine, zaključak Općinskog suda od 17. decembra 2010. godine i upis u zemljišnim knjigama djelimično ništavni u dijelu koji prelazi 1/2 dijela nepokretne zajedničke imovine. Ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantica tužbom tražila da se utvrdi njeno pravo vlasništva odnosno suvlasništva, te je nesporno da njen pravni interes postoji s obzirom na to da joj neko to vlasništvo odnosno suvlasništvo osporava. Dalje navodi da utvrđivanje bračne stečevine ne podliježe institutu zastarijevanja, iz čega proizlazi da apelantica nije mogla zakasniti u podnošenju tužbe. Apelantica postavlja zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, te da u postupku pred Vrhovnim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji, kao ni da je primjena prava u revizionoj presudi bila proizvoljna.
36. Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga navedenih u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te da apelantici u predmetnom postupku nisu uskraćena ustavna prava na koja ukazuje u apelaciji. Navedeno iz razloga što prvotuženi (apelanticin suprug) u vrijeme podnošenja tužbe kojom je apelantica tražila da se utvrdi da predmetna nekretnina čini zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, nego je bila upisana trećetužena kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine.
37. Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
38. Prvotuženi je naveo da prilikom sačinjavanja ugovora od 15. novembra 1999. godine i hipotekarne izjave od 17. novembra 1999. godine nije bilo pitanja od strane predstavnika trećetužene, niti suda o porijeklu njegove imovine, odnosno da li je imovina porodično naslijeđe ili je bračna stečevina, a njemu nije bilo poznato da je prema odredbama Porodičnog zakona trebao imati saglasnost bračnog druga, u konkretnom slučaju apelantice, za upis hipoteke jer se radi o nepokretnoj imovini koja je zajedničkim radom stečena u braku.
39. Trećetužena je navela da je u momentu zalaganja predmetnih nekretnina isključivi i jedini vlasnik bio prvotuženi koji je založio predmetnu nekretninu. Ukazala je da je institut bračne stečevine ustanovljen znatno kasnije odredbama Porodičnog zakona (2005. godine). Ukazuje da je apelantica učestvovala u svim postupcima povodom predmetne nekretnine i imala mogućnost da pravnim lijekovima ospori predmetne odluke.
V.Relevantni propisi
40. U Porodičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 252.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
41. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
42. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 54.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3) Ako odluka o sporu zavisi o tome da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
(4) Isticanje zahtjeva po odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
43. Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 93.
(1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju.
Član 94.
Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nepokretnosti nema uticaja na pravo svojine kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.
VI.Dopustivost
44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 0 P 010053 13 Rev od 7. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
51. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje zajedničke bračne stečevine na nekretninama, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
52. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
53. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
54. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog (njenog supruga), te da joj se u skladu s tim utvrde odgovarajuća prava koja joj pripadaju na predmetnoj nekretnini u skladu s njihovim suvlasničkim dijelovima, kao i da se utvrdi da je djelimično ništav, između ostalih, ugovor o kratkoročnom kreditu od 15. novembra 1999. godine i Rješenje o dosudi predmetne nekretnine trećetuženoj od 19. jula 2007. godine. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelantica provela dokaze kojima je nastojala dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u predmetnom postupku, u suštini, isticala da njen suprug-prvotuženi nije mogao raspolagati predmetnom nekretninom u dijelu 1/2 bez apelanticine saglasnosti budući da se radi o zajedničkoj bračnoj stečevini.
55. Slijedeći navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku nesporno utvrdili da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku bračnu stečevinu apelantice i njenog supruga-prvotuženog, koja je stečena njihovim zajedničkim radom tokom njihove bračne zajednice koja još uvijek traje. Međutim, redovni sudovi su, pored navedenog, rješavajući po apelanticinom tužbenom zahtjevu, utvrdili postojanje i drugih okolnosti koje su dovele do zaključka da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelanticin suprug-prvotuženi kao vlasnik drugotuženog s trećetuženom zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu od 15. novembra 1999. godine, te da je hipotekarnom izjavom od 17. novembra 1999. godine založio predmetne nekretnine radi osiguranja povrata kredita trećetuženoj u iznosu od 100.000,00 KM. Također je utvrđeno da je zbog neispunjenja obaveza od strane prvotuženog kao vlasnika drugotuženog pokrenut izvršni postupak od strane trećetužene koja je na koncu u tom izvršnom postupku kupila predmetne nekretnine na trećoj javnoj prodaji i kojoj su te nekretnine Rješenjem o dosudi od 19. jula 2007. godine i dosuđene. Dalje je utvrđeno da se trećetužena u javnim evidencijama uknjižila kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, kao i da su sporne nekretnine predate u posjed trećetuženoj 5. decembra 2011. godine.
56. Imajući u vidu ove relevantne činjenice, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev primjenjujući odredbe člana 54. ZPP u vezi sa čl. 93. i 94. ZIP-a smatrajući da apelantica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. S tim u vezi, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali veoma detaljno i jasno obrazloženje o svojim zaključcima ukazujući da su predmetne nekretnine prije podnošenja apelanticine tužbe postale vlasništvo trećetužene budući da su joj dosuđene Rješenjem o dosudi od 19. jula 2007. godine, nakon čega u smislu odredbe čl. 93. i 94. ZIP-a nije moguće u parničnom postupku preispitivati rješenja donesena u izvršnom postupku i ograničavati trećetuženu u stečenom vlasništvu jer je ona te nekretnine kupila u izvršnom postupku. Pri tome, iz osporenih presuda i apelacije proizlazi da apelantica za sve vrijeme trajanja izvršnog postupka kao treće lice nije tražila zaštitu svojih prava na predmetnoj nekretnini u dijelu 1/2 (zahtijevati upis svog prava suvlasništva dok je njen suprug-prvotuženi bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, upis zabilježbe spora i sl.) budući da se radi o zajednički stečenoj imovini apelantice i njenog supruga-prvotuženog. Dakle, apelantica zaštitu svojih prava na predmetnoj nekretnini nije tražila u vrijeme dok se predmetna nekretnina vodila kao vlasništvo 1/1 njenog supruga-prvotuženog, već kada je došlo do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist trećetužene koja je te nekretnine kupila u izvršnom postupku. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi obrazložili kako apelantica u predmetnom postupku nije tražila da se utvrdi djelimično ništavom i hipotekarna izjava prvotuženog od 17. novembra 1999. godine, kao ni sporazum o zasnivanju hipoteke od 25. februara 2002. godine, na osnovu kojih dokumenata je zasnovano založno pravo na spornoj nekretnini u korist trećetužene. Naime, iz apelanticine tužbe proizlazi da je ona tražila da se utvrdi da je djelimično ništav ugovor o kreditu kojim nije zasnovana hipoteka na predmetnoj nekretnini. Ustavni sud smatra da su u pogledu navedenog redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno i detaljno obrazloženje smatrajući da apelantica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu.
57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku pokrenulo i pitanje savjesnosti učesnika u predmetnom pravnom odnosu, pa time i same apelantice iako ona nije bila direktan učesnik prilikom zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini. Navedeno su redovni sudovi cijenili imajući u vidu načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu i načelo povjerenja u zemljišne knjige (iako je ukazano da u tom momentu na području općine Zavidovići nije bila uspostavljena zemljišna knjiga). Slijedom navedenog, redovni sudovi su došli do zaključka, u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, da apelantici koja je cijelo vrijeme u bračnoj zajednici s prvotuženim nije moglo biti nepoznato stanje upisa u javnim knjigama na predmetnim nekretninama, kao i činjenica da je njen bračni drug (prvotuženi) založio predmetnu nekretninu u korist pravnog lica-drugotuženog čiji je on vlasnik. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantici nije moglo biti nepoznato i to da se protiv njenog supruga (prvotuženog) vodi izvršni postupak zbog neizvršenja obaveza po ugovoru o kreditu, odnosno da je njen suprug-prvotuženi kao vlasnik drugotuženog zapao u finansijske poteškoće zbog kojih nije bio u mogućnosti vraćati kredit. Prema tome, i sa stanovišta Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se dovodi u pitanje savjesnost apelantice, kao i njenog supruga-prvotuženog, prilikom zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama. Ustavni sud, također, primjećuje da je nejasno zbog čega apelantica predmetnu tužbu podnosi nakon proteka perioda dužeg od tri godine od donošenja rješenja o dosudi kojim su predmetne nekretnine dosuđene trećetuženoj koja ih je kupila na trećoj javnoj prodaji u izvršnom postupku.
58. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka redovnih sudova nema ničeg što bi ukazivalo na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su apelanticin tužbeni zahtjev sagledali sa svih aspekata materijalnog i procesnog prava (pazeći na ništavost i po službenoj dužnosti u smislu člana 109. stav 1. ZOO), te je nakon toga zaključeno da je neosnovan, o čemu su redovni sudovi u osporenim presudama dali veoma jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka nikako ne vodi zaključku da je došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
60. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već ocijenio neosnovanim u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
61. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na teret apelanata (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 54, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
63. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman