Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1405/17 (S. S., M. K. i N. Z.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1405/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1405/17, rješavajući apelacije Saše Stoisavljevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Saša Stoisavljević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 155295 12 Rsž od 14. marta 2016. godine;
Mira Kičema protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 065260 16 Rsž od 13. aprila 2017. godine i Nihad Zukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 335414 16 Rev od 25. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1405/17
1. Saša Stoisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Vesna Tupajić Škiljević advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 155295 16 Rev od 9. februara 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 RS 155295 12 Rsž od 14. marta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-488/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-2262/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da poništi kao nezakonito rješenje o raskidu ugovora o radu iz 2009. godine i naloži tuženom Mikrokreditnoj fondaciji „Sunrise“ Sarajevo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja rješenja o raskidu ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.
2. Kantonalni sud je istakao da je apelant po osnovu ugovora o radu iz 2008. godine obavljao poslove kreditnog službenika u Sektoru za kredite tuženog. Kantonalni sud je, također, istakao da, budući da su apelantovi radni učinci bili ispod propisanog standarda u dužem vremenskom periodu, više od 6 mjeseci, upozorenjem tuženog od 22. maja 2009. godine apelant je upozoren da bitno popravi rezultate rada do 30. juna 2009. godine, te da će u suprotnom biti primijenjene predviđene mjere. Kako apelant u ostavljenom roku, pa ni nakon tog roka, nije ostvario rezultate rada u skladu sa propisanim standardima, tuženi je donio rješenja o raskidu ugovora o radu od 30. decembra 2009. godine na osnovu kojeg je apelantu prestao radni odnos na osnovu člana 16. i 29. Pravilnika o pravima, obavezama i odgovornostima kreditnih službenika, uz otkazni rok od 30 dana. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi dokazao razloge za otkaz ugovora o radu iz člana 87. Zakona o radu, kojim je, između ostalog, propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je Pravilnikom o pravima, obavezama i odgovornostima kreditnih službenika jedna od predviđenih mjera raskid radnog odnosa ukoliko su radni učinci kreditnog službenika ispod propisanog standarda prema aktima tuženog.
AP-2624/17
3. Mira Kičema (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Čedo Đukić advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 065260 16 Rsž od 13. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrde nezakonitim odluka direktora tuženog „ArcelorMittal Prijedor“ d.o.o. Prijedor iz 2013. godine kojom je apelantici otkazan ugovor o radu, rješenje kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos, te akt tuženog kojim je odbijen apelantičin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, kao i da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove, te da joj isplati naknadu plata i nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je tuženi, izvršavajući Presudu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 000136 11 Rs od 27. januara 2012. godine i Presudu Okružnog suda broj 77 0 Rs 000136 12 Rsž od 22. augusta 2012. godine kojima je poništen otkaz ugovora o radu apelantice (iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga), vratio apelanticu na posao 1. novembra 2012. godine i sa njom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedio apelanticu na radno mjesto „evidentičar ulaza i izlaza SS". Okružni sud je, također, istakao da je, nakon toga, Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000136 12 Rev 2 od 12. novembra 2013. godine, usvojena revizija tuženog, te su preinačene prethodno navedene nižestepene presude, na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu. Okružni sud je naveo da je tuženi, pozivom na navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske dana 13. decembra 2013. godine donio odluke o otkazu ugovora o radu i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, dok je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa apelantice odbio. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je tuženi u konkrentom slučaju bio ovlašten utvrditi prestanak radnog odnosa apelantice koji je u međuvremenu zasnovan po sili pravosnažne sudske presude, a koja je sada ostala bez pravnog dejstva. Nadalje, Okružni sud je istakao da, s obzirom da je radni odnos apelantice ranije prestao na osnovu otkaza ugovora o radu čija je zakonitost utvrđena tek Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000136 12 Rev 2 od 12. novembra 2013. godine, za pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene presude nisu od značaja niti uticaja na zakonitost spornog prestanka radnog odnosa apelantičini navodi da je sud propustio utvrditi da ugovor o radu iz 2012. godine nema raskidnu odredbu za slučaj da Vrhovni sud Republike Srpske usvoji reviziju tuženog protiv pravosnažne odluke, te da tuženi nije nikada pobijao ugovor o radu kao rušljiv pravni posao. Prema stavu Okružnog suda, također su neosnovani i apelantičini žalbeni navodi da joj je radni odnos prestao iako za to postojali razlozi propisani odredbama čl. 125. i 126. Zakona o radu. Međutim, prema stavu Okružnog suda, ti su razlozi postojali prilikom donošenja odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu 2004. godine, koji su sada na snazi, pošto je njihova zakonitost utvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, pa je uzimajući sve navedenog apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
AP-3136/17
5. Nihad Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 335414 16 Rev od 25. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita Odluka tuženog „Centrotrans-Eurolines“ Sarajevo o otkazu ugovora o radu apelanta na neodređeno vrijeme iz 2012. godine, te da mu se uspostavi radnopravni status na poslovima na kojima je radio prije nezakonitog otkaza, uz isplatu naknade plaće, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i uz obavezu uplate doprinosa za apelanta kod nadležnog Fonda PIO/MIO.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant po osnovu ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu vozača autobusa, te da mu u toku 2012. godine, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO priznata II kategorija invalidnosti, usljed čega je bio na bolovanju u periodu od juna do novembra 2012. godine. Vrhovni sud je također naveo da se apelant trebao javiti na posao nakon zaključenja bolovanja 28. novembra 2012. godine, ali da to nije učinio, nakon čega je tuženi protiv njega vodio disciplinski postupak. Vrhovni sud je naveo da je u disciplinskom postupku apelantu omogućeno pravo na obranu, te da je tuženi u toku postupka konsultovao sindikat koji se svojim dopisom izjasnio da je saglasan sa predloženom mjerom otkaza ugovora o radu, nakon čega je tuženi donio spornu odluku o otkaza ugovora o radu apelantu zbog teže povrede radne dužnosti bez poštivanja otkaznog roka. S obzirom na utvrđenje da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 92. Pravilnika o radu tuženog jer je izostao sa posla u trajanju dužem od tri dana, a koji izostanak nije opravdao, Vrhovni sud je zaključio da je odluka tuženog zakonita, kao i da su se ispunili uvjeti iz člana 88. st. 1. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je, suprotno prigovoru apelanta, za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantno to što se apelant u vrijeme donošenja sporne odluke o disciplinskoj mjeri nalazio na bolovanju. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji propisanoj odredbama člana 64. stav 1. Zakona o radu, prema kojoj zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu, jer apelant tokom postupka nije dokazao da je bio privremeno nesposoban za rad zbog povrede koju je pretrpio na radu, a niti je dokazao da je obolio od profesionalne bolesti.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1405/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svi apelanti, u suštini, smatraju da im je nezakonito prestao radni odnos kod tuženih, te da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, osobito relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na rad itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman