Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4006/17 (S. P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4006/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4006/17, rješavajući apelaciju Senada Pizovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Pizović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 17 Kpp 225 od 19. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Pizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 17 Kpp 225 od 19. septembra 2017. godine. Apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kpp 225 od 19. septembra 2017. godine ukinuti do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom razriješen je postavljeni branilac osumnjičenom Aliji Delimustafiću (u daljnjem tekstu: osumnjičeni), Senad Pizović, advokat iz Sarajeva.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kpp 75 od 16. januara 2017. godine osumnjičenom kao branilac po službenoj dužnosti postavljen apelant Senad Pizović. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je od strane Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo 14. septembra 2017. godine, sudiji za prethodni postupak, dostavljena Obavijest u kojoj je navedeno da je tužilaštvo pozvalo apelanta u svojstvu svjedoka, radi saslušanja, za 15. septembar 2017. godine, te da apelant, kao branilac osumnjičenog, u skladu sa odredbama člana 55. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ne može biti branilac u istom krivičnom predmetu. Imajući u vidu da je apelant, kao branilac osumnjičenog pozvan kao svjedok u istom krivičnom predmetu, Kantonalni sud je naveo da apelant ne može biti branilac osumnjičenog u skladu sa odredbama člana 55. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te je shodno tome sudija za prethodni postupak donio rješenje kao u izreci na osnovu odredaba člana 63. Zakona o krivičnom postupku.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da iako je odredbama člana 55. Zakona o parničnom postupku propisano da svjedok koji je pozvan od strane tužilaštva ne može biti branilac, ipak smatra da se navedena odredba ne smije šturo tumačiti, već u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti interes prava na odbranu u odnosu na dužnost svjedočenja. Apelant smatra da postupak isključenja branioca nije proveden u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i da je nezakonito razriješen dužnosti branioca. Apelant smatra da je Kantonalni sud morao postupiti u skladu sa odredbama člana 57. Zakona o krivičnom postupku, odnosno da je odluku o isključenju branitelja trebalo donijeti na posebnom saslušanju kome prisustvuju tužitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj, a da u skladu sa odredbama člana 58. Zakona o krivičnom postupku u konkretnom slučaju nije mogao postupati sudija za prethodni postupak, već samo vijeće tog suda. Apelant je ukazao da se odredba člana 63. navedenog zakona odnosi na situaciju kada osumnjičeni podnese zahtjev za novog branioca ili branilac podnese zahtjev za razrješenje, a da se u konkretnom predmetu ne radi o takvoj situaciji. Apelant ukazuje da protiv osporenog rješenja nije dozvoljena žalba, te da isto ne sadrži pouku o pravnom lijeku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem apelant je razriješen dužnosti postavljenog branioca osumnjičenom u krivičnom predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da u postupku u kojem je razriješen dužnosti branioca osumnjičenom nije ispoštovana zakonska procedura, čime je povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navod,a Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1302/16 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman