Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/17 (S. A.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3033/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3033/17, rješavajući apelaciju Sakiba Abazovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sakib Abazović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 119138 14 Gž od 29. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sakib Abazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Rusmir Tanović, advokat iz Kladnja, podnio je 17. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 119138 14 Gž od 29. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Bosna sunce osiguranje“ d.o.o.) da apelantu ma ime naknade nematerijalne štete (za umanjenje životne aktivosti od 3%, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za naruženost) i materijalne štete isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se dogodila saobraćajne nezgode u kojoj je vozač D. M. upravljajući putničkim motornim vozilom udario apelanta koji je prelazio kolovoz, da je apelant zadobio teške tjelesne povrede, da je vozilo kojim su apelantu nanesene povrede osigurano kod osiguravača ,,Lido-osiguranje“, a da je apelant naknadu štete zahtijevao od tuženog („Bosna Sunce osiguranje" d.o.o.) po osnovu polise o kolektivnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, koje je sa tuženim ugovorio njegov poslodavac MUP TK po određenoj polisi, a da pri tom nije ni predloženo izvođenje dokaza uvidom i čitanjem te polise. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud cijenio da je prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani osnovan, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je konstatovao da se svi apelantovi navodi žalbe svode na prigovor da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je njegov tužbeni zahtjev zasnovan na auto-odgovornosti za naknadu štete, umjesto na odgovornosti po osnovu ugovora o kolektivnom osiguranju kojeg je MUP TK zaključio sa tuženim, osiguravajući svoje radnike od posljedica nesretnog slučaja. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je takav apelantov prigovor neosnovan. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je u tužbi navedeno da se pravni osnov tužbenog zahtjeva nalazi u odredbama čl. 173., 179. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa činjenicama da je apelant kao pješak zadobio u saobraćajnoj nezgodi teške tjelesne povrede koje su detaljno opisane, te da su one za posljedicu imale prouzrokovanie štete u vidu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkih bolova, straha i naruženosti, kao i materijalne štete. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenog jasno proizlazi da je apelant svoje potraživanje prema tuženom zasnovao na njegovoj odgovornosti za prouzrokovanje štete, a ne na odgovornosti po osnovu ugovora o kolektivnom osiguranju. Kantonalni sud je ukazao da odgovornost za prouzrokovanje štete postoji po osnovu krivice (kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom - 158. ZOO), ili po osnovu opasne stvari, ili opasne djelatnosti (kod kojih za štetu od opasnih stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi - član 173. i 174. ZOO). Kantonalni sud je konstatovao da nasuprot navedenom obaveza osiguravača po osnovu ugovora o kolektivnom osiguranju, postoji kada se dogodi osigurani slučaj, te da je osiguravač tada dužan isplatiti naknadu, odnosno osiguranu svotu koja se utvrđuje u polisi prema sporazumu ugovornih strana (član 942. ZOO). Prema tome, Kantonalni sud je istakao da kod postojanja obaveze osiguravača po ugovoru o kolektivnom osiguranju na koju se apelant poziva, visina pretrpljene štete ne igra nikakvu ulogu, već je ona unaprijed utvrđena sporazumom ugovornih strana i dokazuje se tim sporazumom (polisom osiguranja), a da to apelant u konkretnoj spornoj stvari nije dokazivao.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na slobodu i sigurnost, pravo na privatni život), ali te navode nije obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman