Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-484/15 (V. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-484/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 484/15, rješavajući apelaciju Vladimira Malića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Malića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009397 14 Kž 9 od 25. decembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 009397 13 K od 14.
oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vladimir Malić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009397 14 Kž 9 od 25. decembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 009397 13 K od 14. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su 3. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009397 13 K od 14. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 009397 14 Kž 9 od 25. decembra 2014. godine, apelant je proglašen krivim da je zajedno s dva NN lica 10. novembra 2009. godine na način bliže opisan u dispozitivu presude počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 i članom 23 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Primjenom člana 42 KZRS apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 4. septembra 2013. godine pa nadalje. Na osnovu čl. 99 i 108 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušala u određenom iznosu i da oštećenoj „Pošte Srpske“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pošte) na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati 74.050,00 KM.
6. Istom presudom proglašen je krivim i Jovan Jošilo (u daljnjem tekstu: saosuđeni Jošilo) što je 11. novembra 2009. godine u Palama, znajući da je apelant prilikom uništavanja tragova koji potiču iz izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim paljenjem vozila kojim je izvršio krivično djelo zadobio opekotine, pribavio zdravstvenu knjižicu na ime Igor Golijanin i tako apelantu omogućio liječenje u bolnici u Kasindolu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: bolnica u Kasindolu), u periodu od 11. do 16. novembra 2009. godine, čime je izvršio krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
7. Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza S. M., A. B. i S. Š., radnika Pošte, te svjedoka Z. G., radnika policije u PS Obilićevo i uviđajnog materijala (zapisnika o uviđaju broj 286/09 od 10. novembra 2009. godine, izvještaja o uzroku požara broj 08-d/p- 4- 215-1626 od 1. decembra 2009. godine, izvještaja o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta broj KU-2547/09 od 24. februara 2010. godine sa fotodokumentacijom broj UV- 2031/09 od 10. novembra 2009. godine i drugih izvedenih materijalnih dokaza), kao dokaza optužbe, utvrdio da su 10. novembra 2009. godine tri lica – napadača došla s otuđenim vozilom marke Audi 80 crvene boje s nepripadajućim registarskim tablicama ispred objekta Pošte maskirana kapama s prorezima za oči tzv. fantomkama i naoružanim oružjem, i to automatskom puškom i pištoljem. Potom su, kako je utvrđeno, ta lica udarajući nogama zaključana ulazna vrata prostorija Pošte, nasilno ih otvorili, te na način opisan u izreci prisvojili gotov novac u iznosu od 74.050,00 KM. Nakon toga su napadači s vozilom i prisvojenim novcem napustili lice mjesta i otišli u pravcu opštine Čelinac (iskaz svjedoka Z. G.), te otuđeno vozilo zapalili. Okružni sud je istakao da je takvo činjenično utvrđenje utvrdio na osnovu detaljnog prikaza događaja oštećenih radnika Pošte kao neposrednih očevidaca događaja, kao i iskaza svjedoka Z. G., radnika policije, koji je slučajno naišao sa svojim vozilom i primijetio da maskirani i naoružani napadači, njih dvojica, izlaze iz Pošte, dok je jedan već bio u vozilu, sjedaju u vozilo i odlaze u pravcu Čelinca. Ovaj događaj svjedok Z. G. je prijavio nadležnoj policiji. Okružni sud je naveo da su svi ovi iskazi potvrđeni i izvedenim materijalnim dokazima (uviđajni materijal), a osim toga svi ti iskazi su identični u bitnim činjenicama vezanim za izvršenje predmetnog krivičnog djela, zbog čega ih je sud prihvatio kao istinite i poklonio im vjeru.
8. Dalje, Okružni sud je naveo da je sporno pitanje u predmetnom postupku bilo ko su bili izvršioci predmetnog krivičnog djela razbojništvo, budući da je Okružno tužilaštvo tvrdilo i u tom pravcu ponudilo dokaze da je to krivično djelo, po prethodnom dogovoru, izvršio apelant sa još dva NN izvršioca, dok je nasuprot tome odbrana tvrdila da je u kritičnom periodu apelant bio u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Hrvatska). S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je radi dokazivanja te odlučne činjenice Okružno tužilaštvo ponudilo brojne dokaze, i to između ostalog i nalaz i mišljenje Centra za humanu molekularnu genetiku Univerziteta u Beogradu, Biološki fakultet (u daljnjem tekstu: Centar iz Beograda) broj K-5057/11 od 11. januara 2012. godine, sa propratnim tabelama i elektro perogramima; izvještaj o uporedbi DNK profila od 30. oktobra 2012. godine koji je izradio Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Institut iz Sarajeva); izvještaj o uporedbi DNK profila od Instituta iz Sarajeva od 12. septembra 2012. godine; zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografija broj 08-02/3-1-772/13 od 29. avgusta 2013. godine MUPRS; kriminalističko-tehnički izvještaj broj 283/13 od 29. avgusta 2013. godine MUPRS; službene zabilješke broj 08-02/3-1-446/13 od 29. avgusta 2013. godine s pripadajućim fotografijama od 1 do 8; dopis „Telekomunikacija RS“ Banjaluka broj 1-2-St-2255-2/09 od 7. decembra 2012. godine s listingom poziva i SMS poruka.
9. Okružni sud je naveo da je analizom tih dokaza utvrdio da je na način, u mjestu i u vrijeme upravo apelant s još dva NN lica izvršio krivično djelo razbojništvo na štetu Pošte, kojom prilikom su apelant i ta dva NN lica uz upotrebu fizičke sile i prijetnje oružjem, tj. na protivpravni način uzeli i prisvojili gotov novac od 74.050,00 KM, koji do sada nije vraćen. Sve navedeno utvrđeno je na osnovu zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije i drugog uviđajnog materijala sačinjenog prilikom uviđaja na licu mjesta na dan događaja, pronađenog, zapaljenog putničkog motornog vozila marke Audi 80 s nepripadajućim registarskim oznakama, zatim je pronađena zapaljena automatska puška u vozilu, a neposredno oko vozila su pronađeni dijelovi zapaljene kape, tzv. fantomke marke Nike i dijelovi zapaljenih rukavica, a osim toga pronađeni su šibica, zapaljiva tečnost i slično. Te nesporne činjenice je potvrdio i svjedok G. V. koji je vodio ovaj predmet i svjedok Jovo Erceg, inspektor za protivpožarnu zaštitu koji je vršio uviđaj. Istaknuto je da su, po iskazu svjedoka G. V., sa lica mjesta uzeti tragovi radi DNK vještačenja, i to dijelovi pronađene kape tzv. fantomke i dijelovi rukavica i isti su tragovi propisno zapakovani i po naredbi tužilaštva dostavljeni na vještačenje u Centar u Beogradu radi utvrđivanja DNK profila. Navedeno je da je sadržaj nalaza i mišljenja Centra u Beogradu na glavnom pretresu izložio vještak Dušan Keckarević koji je potvrdio, a to je konstatovano i u sačinjenom nalazu da je u uzorku broj 6 prisutan čist materijal porijeklo od jednog NN muškog lica, a da u uzorcima br. 7 i 8 postoji prisustvo tog lica relativno dominantno, a u uzorku broj 9 jasno dominantno. Međutim, iako je u naredbi bio zadatak vještaku da se ti nesporni DNK profili uporede s uzorcima DNK profila apelanta i saosuđenog Jošila, to nije urađeno jer profili tih lica i pored zahtjeva Centra u Beogradu nisu dostavljeni na vještačenje, pa je onda u tom obliku sačinjeni nalaz dostavljen Tužilaštvu na daljnji postupak.
10. Nakon toga je, po naredbi Tužilaštva od 6. septembra 2012. godine, Institutu u Sarajevu dostavljena naredba sa zadatkom da ta ustanova uporedi nesporne DNK profile apelanta, koji se od ranije nalaze u drugom krivičnom predmetu pohranjeni u njihovoj bazi podataka sa spornim DNK profilima izdvojenim s bioloških tragova koji su pronađeni na kritičnom mjestu, a koji su tabelarno prikazani u nalazu Centra u Beogradu. Prema izvještaju o uporedbi DNK profila Instituta u Sarajevu i iskaza vještaka Damira Marjanovića, radnika u Institutu, utvrđeno je da trag broj 6 iz nalaza Centra u Beogradu potpuno pripada apelantu, da tragovi br. 7 i 8 iz nalaza Centra u Beogradu pripadaju apelantu u mjeri u kojoj je dovoljno da se prepozna apelantova pripadnost, dok se tragovi br. od 1 do 5 nalaza Centra u Beogradu ne mogu dovesti u vezu s apelantom. Okružni sud je naveo da je poklonio punu vjeru sačinjenim nalazima jer su vještaci u skladu s pravilima struke veoma jasno, objektivno i detaljno dali svoje mišljenje o tome kojem licu pripadaju DNK profili izdvojeni iz bioloških tragova s lica mjesta prilikom uviđaja u ovoj krivičnoj stvari.
11. Okružni sud je istakao da je saosuđeni Jošilo za potrebe apelantovog liječenja od svojih prijatelja, konkretno od Bojana Jankovića, pribavio ovjerenu zdravstvenu knjižicu na ime Igora Golijanina i dan nakon kritičnog događaja apelant biva smješten u bolnicu Kasindol pod imenom Igor Golijanin, gdje je zadržan na liječenju od 11. do 16. novembra 2009. godine, kako je to konstatovano u medicinskoj dokumentaciji. Svjedok Bojan Janković dopušta mogućnost da je jedne prilike sjedio u društvu s optuženim Jošilom, Golijaninom i još jednim licem po imenu Vlado, Vladimir, a to treće lice je opisao kao niži, kratko ošišan, plav, a taj opis odgovara apelantovom fizičkom izgledu. Prilikom prepoznavanja na fotografijama ovaj svjedok je pokazao apelanta na fotografiji i rekao da je bio s njim u društvu. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori odbrane da je postupak prepoznavanja nezakonit, tj. da se prepoznavanje ne može vršiti na osnovu fotografija i bez prisustva branioca optuženog jer je prepoznavanje izvršeno u skladu s članom 150 stav 4 ZKP.
12. Dalje, Okružni sud je istakao da je prema izvještaju listinga telefonskih razgovora „Telekomunikacija RS“ Banjaluka utvrđeno da je apelant mobilnim telefonom 10. novembra 2009. godine (kritičnog dana) u 21,56 časova u mjestu koje pokriva bazna stanica Rosulje u Banjaluci (u tom reonu je stanovao apelant) imao telefonski razgovor, da bi se kasnije isključio i ponovo aktivirao mobilni telefon u Istočnom Sarajevu na baznoj stanici Ilinjača, i to nakon pet dana od isključenja. tj. po ocjeni Okružnog suda, nakon izlaska iz bolnice. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da su apelant i dva NN lica prilikom vršenja razbojništva bili maskirani kapama tzv. fantomkama, bili su naoružani automatskom puškom i pištoljem, a puška je pronađena oštećena od vatre u zapaljenom vozilu, ali ne potpuno uništena. Navedeno je da su oštećeni svjedoci potvrdili izgled napadača i činjenicu da su oni bili naoružani, pa nema razloga da im sud ne vjeruje. Okružni sud je istakao da je apelantova krivica nesumnjivo potvrđena dokazima optužbe za oba predmetna krivična djela, a isto tako i krivica saosuđenog Jošila, radi čega je sud, bez ikakve rezerve, prihvatio sve dokaze tužilaštva kao objektivne i istinite dokaze.
13. Nasuprot tome, Okružni sud je istakao da su svi prigovori apelantove odbrane neargumentovani, proizvoljni i kao takvi sračunati da bi se opravdala teza odbrane da apelant nije učestvovao u izvršenju predmetnih krivičnih djela. Štaviše, kako je navedeno, odbrana je ponudila alibi za apelanta u vremenskom periodu izvršenja djela saslušanjem svjedoka Miladina Kasala i Miroslava Hrgovića, želeći dokazati da je „nekako u to vrijeme“ apelant bio u Hrvatskoj kod navedenih svjedoka, pominje se primanje poklona i sl. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je nebitna činjenica koliko je puta apelant u kritičnom periodu prelazio državnu granicu, te da li je u nekom periodu boravio u Hrvatskoj, jer svi dokazi optužbe pokazuju da je kritičnog dana bio u BiH, odnosno da je izvršio ova krivična djela. Uostalom, i iskazi ovih svjedoka nisu dovoljno precizni oko vremena apelantovog boravka u Hrvatskoj, što je i razumljivo zbog proteka vremena od izvršenja djela.
14. Dalje, Okružni sud je ocijenio da su apelantovi prigovori upućeni zakonitosti pribavljanja bioloških tragova nakon zapaljenja spornog vozila takođe neosnovani, a svu ispravnost tog postupka detaljno je obrazložio svjedok Bojan Vujanović, radnik policije koji je rukovodio predmetnim slučajem. Korišćenje DNK profila iz drugog krivičnog predmeta u kojem je apelant bio optužen je dozvoljeno, a ta mogućnost je zasnovana na odredbama člana 179 ZKPRS. S druge strane, odredbe člana 180 ZKPRS odnose se na DNK profile koji se čuvaju u uspostavljenoj bazi podataka MUP-a. Međutim, ovdje se radi o DNK profilima koji su bili pohranjeni u Institutu u Sarajevu, a zakon ne isključuje njihovo korišćenje, štaviše, njihovo korišćenje omogućuju odredbe člana 179 ZKPRS. Prema tome, radi se o zakonitim dokazima.
15. Takođe, kako je dalje istakao Okružni sud, okolnost da su prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage u konkretnom slučaju postupali policijski organi, a i tužilaštvo u sprovođenju pojedinih istražnih radnji, samo kasnije donošenje naredbe ne opravdava tezu da su to nezakoniti dokazi, a sve do tada izvršene radnje pripadaju istrazi u cjelini. Takva pravna situacija uglavnom nastaje kada se ne zna izvršilac, odnosno izvršioci djela, pa u tom pravcu se prikupljaju informacije, obavještenja i drugi dokazi. Istaknuto je da vještak dr Zoran Bjelogrlić kao vještak odbrane svojim nalazom i mišljenjem koji se odnosi na analizu medicinske dokumentacije na ime Igora Golijanina nije doveo u sumnju nalaz vještaka dr Dalibora Nedića, a to je i razumljivo jer su oba vještaka analizirali istu medicinsku dokumentaciju, te da određene nijanse vezano za postojanje ili nepostojanje ožiljaka na apelantovoj ruci, po ocjeni Okružnog suda, nisu od značaja za ocjenu apelantovog učešća u ovim krivičnim djelima.
16. Vrhovni sud je u svojoj presudi istakao da su neosnovani žalbeni navodi o nezakonitosti sprovedenih dokaza jer za potrebe ovog krivičnog postupka nisu uzimani DNK profili i nije vršeno DNK vještačenje. Istaknuto je da je po naredbi tužioca u Centru u Beogradu izvršeno vještačenje rukavica i kape koja je pronađena na licu mjesta kod automobila zapaljenog nakon izvršenog krivičnog djela razbojništvo. Ovim vještačenjem su izolovani biološki tragovi i utvrđeni odgovarajući DNK profili bez poređenja s nespornim apelantovim uzorcima koji nisu dostavljeni. Za potrebe drugog krivičnog postupka kasnije je, poslije izvršenja ovog krivičnog djela, od apelanta uzet bris bukalne sluznice i vještačen na Institutu u Sarajevu. Istaknuto je da je po naredbi tužioca ovaj nalaz vještačen sa ranijim nalazom Centra iz Beograda i utvrđena je podudarnost DNK profila koji apelanta povezuju s predmetima nađenim pored zapaljenog automobila. Ovakvo korišćenje DNK nalaza radi utvrđivanja identiteta iz drugog postupka koji se vodi protiv istog optuženog izričito dopušta odredba člana 179 ZKPRS, pa je tako pribavljen nalaz zakonit dokaz u krivičnom postupku. Dalje, ukazano je da je dostavljanje spornog materijala Centru u Srbiji direktno a ne putem pravne pomoći moguće i direktnim obraćanjem ako se ta ustanova ili država Srbija ne protive. Ovo se odvija na osnovu međunarodnih konvencija, bilateralnih ugovora, zakona ili reciprociteta. Kod situacije da se država Srbija nije protivila ovakvom dostavljanju, da su radnje vještačenja izvršene u skladu s njenim zakonima, a što se po našem zakonodavstvu tako i treba činiti, ne može se prihvatiti tvrdnja žalbe da je ovo nezakonit način pribavljanja dokaza.
17. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 150 stav 4 ZKP propisano da se radnja prepoznavanja, pod određenim uslovima, može izvršiti i na osnovu fotografija, tako da je i ovom prilikom postupljeno pravilno, a ne suprotno zakonu kao što žalba tvrdi.
18. Osim toga, istaknuto je da je u zapisniku o uviđaju, sa fotodokumentacijom kao sastavnim dijelom zapisnika, zabilježeno da su u neposrednoj blizini zapaljenog automobila pronađeni kapa i rukavice koje su kasnije bile predmet vještačenja. Kod ovakvog stanja stvari, s obzirom na vrstu krivičnog djela, okolnost da nije izmjerena udaljenost ne utiče na zakonitost tog dokaza niti na podobnost da se on kasnije koristi u postupku. Ta udaljenost je uglavnom važna kod onih krivičnih djela gdje se prostornom analizom utvrđuju odlučne činjenice, kao kod krivičnih dijela ugrožavanja javnog saobraćaja i slično, a kod drugih izuzetno, ali sve to u okviru činjeničnog stanja. Fiksiranje predmeta, unošenje u zapisnik i fotografisanje vršio je kriminalistički tehničar, a to nije ovlašćenje protivpožarnog inspektora koji ima zadatak da pomogne u utvrđivanju uzroka požara. Zato žalba pogrešno insistira na tome da li je taj inspektor vidio ono što je u zapisniku i fotodokumentaciji zabilježeno ili nije.
19. Prigovor da u zapisniku o uviđaju nije naveden broj puške koja je pronađena u zapaljenom automobilu, dok se taj broj navodi u presudi i nalazu vještaka je, po ocjeni Vrhovnog suda, bespredmetan. S tim u vezi je navedeno da je očigledno da je puška gorjela u automobilu, da je takva poslana na vještačenje gdje je vještak uspio da očita njen broj, svjedoci su potvrdili da je jedan od izvršilaca nosio automatsku pušku, pa u tom pogledu broj oružja nije odlučna činjenica. O svim odlučnim činjenicama osporavana presuda je dala jasne, opredijeljene i neprotivrječne razloge, pa su suprotne tvrdnje žalbe neosnovane.
20. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud pravilno povezao iskaze svjedoka i vještaka sa materijalnim dokazima jer oni grade jednu logičnu i zaokruženu cjelinu koja pouzdano određuje apelanta kao učinioca ovih krivičnih djela. Da je apelant bio jedan od saizvršilaca sudu su dovoljno pouzdanih dokaza pružili materijalni dokazi i iskazi vještaka o vještačenju kape pronađene kod zapaljenog automobila i na njoj utvrđenih apelantovih bioloških tragova (DNK). Istaknuto je da su ti nalazi proizvod pravilnog naučnog pristupa oba vještaka i zaista im se ne može osporiti pouzdanost za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom krivičnom predmetu. Ovo dodatno potvrđuju i iskazi svjedoka koji su učestvovali u obezbjeđivanju zdravstvene knjižice za apelantovo liječenje od opekotina zadobijenih prilikom paljenja automobila, a potvrđeni i nalazom vještaka dr Dalibora Pedića. Takođe se ni insistiranje na alibiju i boravku van granica BiH, koje apelant potencira, ovim dokazima potpuno isključuje, kako je konačno zaključio Vrhovni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se presuda Okružnog suda zasniva na dokazima koji su pribavljeni na „nezakonit“ način. U tom kontekstu, apelant tvrdi da su nezakoniti svi materijalni dokazi koji su pribavljeni prije nego što je počeo krivični postupak protiv njega budući da iz naredbe Tužilaštva broj T 13 0 KT 0017869 13 proizilazi da je krivični postupak protiv njega i drugih NN lica započeo naredbom o sprovođenju istrage od 5. septembra 2013. godine. Dalje, apelant ističe da za potrebe predmetnog krivičnog postupka od njega nisu uzimani nikakvi DNK profili, niti je za potrebe vođenja ovog postupka vršeno DNK vještačenje. Osim toga, ističe da Centar u Beogradu nije postupio po naredbi za vještačenje u cijelosti, nego su samo izdvojeni DNK profili, bez navođenja kojem licu pripadaju. Takođe, apelant prigovara da je postupak iznošenja materijala i DNK profila iz BiH u Republiku Srbiju radi vještačenja urađen „nezakonito i ilegalno“, jer se nije odvijao preko ministarstava pravde tih država. Apelant prigovara i vještačenju Instituta u Sarajevu jer taj institut nije obavio nikakvo vještačenje kako je to traženo u naredbi, nego je vršio poređenje njegovog DNK profila, navodno kao nespornog, s izolovanim DNK profilima koje je prethodno utvrdio Centar u Beogradu. Ističe da se po odredbama ZKPRS podaci o izvršenim DNK analizama čuvaju u evidenciji pri ministarstvu nadležnom za poslove zdravlja Republike Srpske. Apelant sumnja da su i njegovi navodni nesporni DNK profili prikazani kao pravi, kao oni koji su navodno od njega uzeti 2011. godine. Dalje, apelant ističe da je u izvještaju o uzroku požara spornog automobila od 16. novembra 2009. godine, koji je sačinio Jovo Erceg, inspektor u CJB Banjaluka, navedeno da se na zadnjem sjedištu vozila nalazi poluautomatska puška koja je u požaru potpuno uništena. Zato su, kako apelant smatra, svi drugi navodi o vrsti puške i njenom fabričkom broju netačni i neistiniti, te da su svi dokazi vezani za tu pušku, koju bi navodno držao u rukama apelant, lišeni svakog osnova. Dalje, apelant smatra da je zapisnik o uviđaju koji je sačinjen na licu mjesta paušalan i čak ,,fingiran“, jer taj zapisnik, kako apelant tvrdi, ne označava nikakvu stajnu traku za kojim bi se vezali tragovi na licu mjesta. Tako, na primjer, kapa fantomka i platnene rukavice koji su navodno pronađeni na licu mjesta nisu fiksirani, pa se ne vidi na kojoj udaljenosti su pronađeni od samog automobila ili od neke druge uočljive stajne tačke. Isto tako, evidentno je da ima tragova koji su pronađeni na licu mjesta, a nisu označeni u zapisniku o uviđaju, kao što su konzerva, kutija šibica, upaljač, i drugo, a koji su evidentno bili zatečeni na licu mjesta i koje je u svoj zapisnik unio Jovo Erceg, inspektor za protivpožarnu zaštitu. Apelant prigovara i izvršenom prepoznavanju jer je prepoznavanje vršeno nakon četiri godine, pa se postavlja pitanje šta se moglo utvrditi u toku prepoznavanja. Osim toga, prepoznavanje je vršeno na osnovu fotografije, a tu istražnu radnju ne poznaje ZKPRS. Osim toga, sve i da je vršeno prepoznavanje po zakonu, ovoj istražnoj radnji trebao je prisustvovati i apelantov branilac. Konačno, apelant tvrdi da nema ni jednog pouzdanog dokaza da se u kritično vrijeme liječio od opekotina u bolnici u Kasindolu, te u tom kontekstu vrši svoju analizu sprovedenih dokaza i polemiše sa zaključkom suda. Apelant ističe da osporavana presuda ne prihvata ni jedan dokaz odbrane, a bilo ih je mnoštvo, ne dajući obrazloženje zašto ne prihvata takve dokaze. Ti dokazi posebno, po njegovom mišljenju, predstavljaju njegov alibi da se kritičnog dana nije nalazio u BiH, niti na području Banjaluke, nego na području Hrvatske.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je istakao da svi prigovori iz apelacije nemaju osnov u stanju spisa te da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Istaknuto je da su svi dokazi kojima se prigovara zakoniti i podobni za korišćenje u krivičnom postupku, tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada ih je i koristio, a Vrhovni sud u postupku po žalbi odbio prigovore te vrste.
23. Okružni sud je istakao da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
24. Tužilaštvo je istaklo da se u apelaciji faktički osporava činjenično slanje. Međutim, i prvostepena i drugostepena presuda bavila se ocjenom izvedenih dokaza, a i u žalbenim postupcima odbrana je isticala ove prigovore, koji su razmatrani i sa razlogom nisu prihvaćeni. Odbrana u apelaciji konkretno nigdje ne govori kako su nezakoniti dokazi koji su nađeni na licu mjesta i koji su dokazi ili indicije kao i motivi koji bi ukazivali da su fingirani, odnosno podmetnuti.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službene novine Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.
Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prava i dužnosti tužioca Član 43.
Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.
Tužilac ima pravo i dužnost da:
a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, [...] Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150. st. (3) i (4) (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica.
Korišćenje rezultata analize DNK u drugim krivičnim postupcima Član 179.
U cilju utvrđivanja identiteta osumnjičenog, odnosno optuženog sa njegovog tijela mogu se uzeti ćelije radi analize DNK. Podaci dobijeni na ovaj način mogu se koristiti i u drugim krivičnim postupcima protiv istog lica.
26. Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1.
1. Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosijea ili dokumenata.
27. Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima - Strazbur, 8. novembar 2011. godine („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Putevi komunikacije Član 15. Konvencije se zamjenjuje slijedećim odredbama:
1. Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva Ministarstvo pravde strane molilje uputiće Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratiće se istim putem. Sudski organi strane molilje mogu ih takođe uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.
[…] VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 009397 14 Kž 9 od 25. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
36. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi presude zasnovali na nezakonitim dokazima i iz razloga što je sud poklonio vjeru dokazima optužbe a nije dokazima odbrane.
37. U vezi s apelantovom tvrdnjom da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45- 46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito, u smislu domaćeg prava može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).
38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).
39. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
40. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelant dakle ukazuje da su prikupljeni dokazi nezakoniti i da je te tvrdnje iznosio tokom cijelog postupka, te da su istaknute prigovore razmotrili i Okružni i Vrhovni sud i da su zaključili da su neosnovani. Činjenica da su svi apelantovi prigovori kojima je ukazivao na nezakonitost dokaza odbijeni ne umanjuje mogućnost koju je apelant imao – pravo da osporava korišćenje dokaza pribavljenih, kako tvrdi, povredama odredaba ZKPRS i ne znači izostanak razloga i obrazloženja u vezi s istaknutim prigovorima.
41. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove tvrdnje da su dokazi koji su prikupljeni neposredno nakon počinjenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim nezakoniti jer su prikupljeni prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage protiv njega, koja je donesena 5. septembra 2013. godine. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su, odmah nakon izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, nadležni istražni organi preduzeli radnje kojima bi se rasvijetlilo predmetno krivično djelo, te je u tom smislu 10. novembra 2009. godine prikupljen uviđajni materijal u kojem je između ostalog bio i zapisnik o uviđaju broj 286/09 od 10. novembra 2009. godine, izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta broj KU-2547/09 od 24. februara 2010. godine s fotodokumentacijom broj UV-2031/09 od 10. novembra 2009. godine, izvještaj o uzroku požara broj 08-d/p- 4-215-1626 od 1. decembra 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 17 ZKPRS propisano da je tužilac dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, te da je odredbama člana 43 ZKPRS propisano da je „osnovno pravo i dužnost tužioca otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela“, te da tužilac ima pravo i dužnost da: a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze“. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizilazi da se odmah po saznanju za učinjeno krivično djelo preduzimaju potrebne mjere i radnje kako bi se rasvijetlilo počinjeno krivično djelo. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZKPRS s apelantovim navodima da su dokazi koji su prikupljeni prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage protiv njega nezakoniti, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi potpuno neosnovani budući da je nakon izvršenja krivičnog djela obaveza tužioca da preduzme potrebne mjere s ciljem otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog te sprovođenja istrage, kako bi se otkrio i gonio počinilac krivičnog djela.
42. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda kojim prigovara zakonitosti izvršene DNK analize u Centru u Beogradu, budući da su materijal i DNK profili izneseni iz BiH u Republiku Srbiju radi vještačenja mimo ministarstava pravde dvije države, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom kontekstu istakli da je dostavljanje spornog materijala Centru u Srbiji direktno a ne putem pravne pomoći moguće i direktnim obraćanjem ako se ta ustanova ili država Srbija ne protive. Ovo se odvija na osnovu međunarodnih konvencija, bilateralnih ugovora, zakona ili reciprociteta. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost ni nelogičnost u ovakvom obrazloženju sudova, pogotovo kada se ima u vidu dosadašnja praksa Ustavnog suda u kojoj je razmatrao slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2131/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačke 52-55 odluke o dopustivosti i meritumu) u kontekstu apelantove tvrdnje u tom predmetu o nezakonitosti – nalazu DNK analize, koji je pribavljen „mimo“ protokola. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je apelant imao mogućnost da ospori navedeni dokaz, što je i učinio u postupku, kao i da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o „nezakonitosti“ nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta o DNK analizi, te su zaključili da su sprovedeni dokazi zakoniti jer su za njihovo sprovođenje postojale naredbe Okružnog tužilaštva i Specijalnog tužilaštva, a mjesto gdje je vještačenje izvršeno (van teritorije BiH) ne predstavlja propust koji bi urađenom nalazu dao karakter nezakonitog dokaza. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je BiH ratifikovala Evropsku konvenciju o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija), Dodatni protokol Konvenciji o međunarodnoj pomoći iz 1978. godine, te Drugi dodatni protokol Konvenciji o međunarodnoj pomoći iz 2001. godine (u daljnjem tekstu: Drugi dodatni protokol), te da se stoga njihove odredbe primjenjuju i u BiH. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 1 stav 1 Drugog dodatnog protokola izmijenjen član 1 Konvencije i tim članom je propisana obaveza da se strane ugovornice obavezuju da, prema odredbama ove konvencije, pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku, koji se odnosi na krivična djela, čije krivično gonjenje u trenutku kada je zatražena pomoć spada u nadležnost sudskih organa strane molilje. Dalje, odredbama člana 4 Drugog dodatnog protokola izmijenjen je član 15 stav 1 Konvencije, koji se odnosi na puteve komunikacije zahtjeva za pružanje pravne pomoći i informacija i tim članom je propisano: „(1) […] Sudski organi strane molilje mogu ih takođe uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.“ Slijedom toga, prema stavu Ustavnog suda, iz ovih odredbi jasno proizilazi da dokazi prikupljeni u predmetnom postupku u okviru međunarodne pravne pomoći nisu nezakoniti dokazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama u konkretnom predmetu detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza nalaza i mišljenja Centra u Beogradu, navodeći da nije riječ o nezakonitom dokazu, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama niti može naći elemente koji bi upućivali na bilo koji način da se radi o „nezakonitom“ dokazu.
43. Dalje u pogledu apelantovih navoda da za potrebe predmetnog postupka od njega nisu uzimani DNK profili, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da korišćenje DNK nalaza radi utvrđivanja identiteta iz drugog postupka koji se vodi protiv istog optuženog izričito dopušta odredba člana 179 ZKPRS, te da je stoga tako pribavljen nalaz zakonit dokaz u krivičnom postupku. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 179 ZKPRS propisano: „U cilju utvrđivanja identiteta osumnjičenog, odnosno optuženog sa njegovog tijela mogu se uzeti ćelije radi analize DNK. Podaci dobijeni na ovaj način mogu se koristiti i u drugim krivičnim postupcima protiv istog lica.“ Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizilazi da DNK profil koji je ranije uzet od apelanta za potrebe drugog postupka koji je vođen protiv njega, a koju okolnost ni apelant ne osporava, ne čini taj dokaz nezakonitim te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
44. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojim prigovara radu Centra u Beogradu (nije potpuno izvršio naredbu o vještačenju) a da iz nalaza Instituta u Sarajevu proizilazi da je više lica dolazilo u dodir sporne fantomke koja je navodno nađena na licu mjesta, ali nije utvrđeno čiji su tragovi posljednji dolazili u kontakt s tom kapom. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je po naredbi tužioca u Centru u Beogradu izvršeno vještačenje rukavica i kape koji su pronađeni na licu mjesta kod automobila zapaljenog nakon izvršenog krivičnog djela razbojništvo. Ovim vještačenjem su izolovani biološki tragovi i utvrđeni odgovarajući DNK profili bez poređenja sa apelantovim nespornim uzorcima koji nisu dostavljeni. Za potrebe drugog krivičnog postupka kasnije je, poslije izvršenja ovog krivičnog djela, od apelanta uzet bris bukalne sluznice i vještačen na Institutu u Sarajevu. Istaknuto je da je po naredbi tužioca ovaj nalaz vještačen sa ranijim nalazom Centra iz Beograda i utvrđena je podudarnost DNK profila koji apelanta povezuju s predmetima nađenim pored zapaljenog automobila.
45. Osim toga, u pogledu apelatovih navoda kojim osporava radnju prepoznavanja na osnovu fotografije, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 150 st. 3 i 4 propisan, između ostalog, i način prepoznavanja, te je propisano da „(3) ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste. (4) ako prepoznavanje lica nije moguće u skladu sa stavom 3. ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu fotografija tog lica i fotografija svjedoku nepoznatih lica“. Budući da je u konkretnom slučaju apelantovo prepoznavanje izvršeno u skladu s odredbama člana 150 stav 4 ZKPRS, kako je obrazložio i redovni sud, to Ustavni sud u navedenoj radnji ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava te smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
46. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu sprovedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza nije lišila apelanta pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131 do 134).
47. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 s daljnjim referencama i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 102-104). Ustavni sud je takođe naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
48. Zbog navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da redovni sudovi nisu dali valjane razloge za svoje odlučenje poštujući principe, odnosno garancije prava na pravično suđenje, te da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman