Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2818/17 (R. M., LJ.K., J. Đ., B. V., S. P., G. B. i Đ. C., A. Š. i N. M.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2818/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2818/17, rješavajući apelacije Raifa Mešića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Raif Mešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 212940 17 Rev od 13. juna 2017. godine, Lj. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 100219 15 Rev od 15. maja 2017. godine, Jovo Đekanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 228689 15 Rev od 30. maja 2017. godine, Boško Vukotić, Savo Popović, Gojko Bošnjak i Đorđe Cvjetičanin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 051018 16 Rev od 1. juna 2017. godine i Anto Šupuković i Niko Marković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 000859 14 Rev od 6. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane
OBRAZLOŽENJE
AP-2818/17
1. Raif Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 212940 17 Rev od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime ukupne nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti, na ime pretrpljenog straha i fizičkih bolova za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 14. decembra 1993. do 25. aprila 1994. godine isplati određeni novčani iznos.
AP-3405/17
2. Lj. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 9. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 100219 15 Rev od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog nezakonitog zatvaranja isplati određeni novčani iznos.
AP-3827/17
3. Jovo Đekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 228689 15 Rev od 30. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zatočeništvu isplati određeni novčani iznos.
AP-3867/17
4. Boško Vukotić, Savo Popović, Gojko Bošnjak i Đorđe Cvjetičanin (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Hrtkovaca, Republika Srbija, koje zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 17 0 P 051018 16 Rev od 1. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da im na ime naknade nematerijalne štete, na ime povrede slobode, ugleda, časti i dostojanstva, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti nastale u periodu od 5. avgusta 1995. do 31. oktobra 1995. godine isplati određene novčane iznose.
AP-3952/17
5. Anto Šupuković iz Maglaja i Niko Marković iz Stona, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnijeli su 19. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 42 1 000859 14 Rev od 6. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im na ime pretrpljene nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti, zbog protivpravnog boravka u zatočeničkom logoru MUP-a i TO Maglaj u periodu od 21. januara 1994 do 5. marta 1994. godine, odnosno od 24. juna 1993. do 5. marta 1994. godine isplate određene novčane iznose. Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2818/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
7. U obrazloženjima osporenih odluka Vrhovnog suda u suštini je navedeno da apelanti u konkretnim predmetima potražuju naknadu na ime nematerijalne štete, koja je za apelante nastala u toku rata u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja na ime naknade štete, zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), dok je stavom 2. istog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Dalje, Vrhovni sud je naveo da se početak toka zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine, kao datuma kada je Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno kao datuma kada je apelantima bio omogućen pristup sudovima. S obzirom na to da su apelanti podnijeli tužbe u periodu od 2009. do 2013. godine, Vrhovni sud je konstatovao da su u smislu citiranih odredaba člana 376. ZOO, predmetna potraživanja apelanata zastarjela. Vrhovni sud je naveo da je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao 23. decembra 2001. godine. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnim predmetima ne mogu primijeniti odredbe člana 377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da se odredbe člana 377. ZOO mogu primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu, koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, prije svega relevantne odredbe ZOO koje se odnose na zastarjelost potraživanja. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na slobodu kretanja i prebivališta itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.
12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman