Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3158/17 (D.G. i S.T.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3158/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3158/17, rješavajući apelaciju D. G. i S. T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli D. G.
i S. T. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020770 16 Gž od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. G. i S. T. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020770 17 Rev od 31. maja 2017. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 020770 16 Gž od 8. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4002/16 od 19. aprila 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-328/17, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena odluka na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) da im nadoknadi neisplaćenu zaradu za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti rješenjem Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH udaljeni sa dužnosti do okončanja disciplinskog postupka koji se vodio protiv apelanata, za koje vrijeme je prvoapelantu isplaćivana naknada od 85% plate, a drugoapelantu u visini od 75% plate koja bi im pripadala da nisu udaljeni sa dužnosti. Sud BiH je dalje naveo da je u ponovnom postupku (disciplinskom postupku koji se vodio protiv apelanata) prvostepeno vijeće apelante oglasilo krivim i izreklo disciplinsku kaznu smanjenje plate od 25% u trajanju od šest mjeseci, da bi u drugostepenom disciplinskom postupku rješenjem poništeno ožalbeno rješenje i obustavljeno vođenje disciplinskog postupka zbog nastupanja zastarjelosti, te da je nakon toga tužena utvrdila da je apelantima prestalo udaljenje sa dužnosti i da su vraćeni u službu. Sud BiH je istakao da je odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu razlika između naknade plate koju su apelanti primali za vrijeme udaljenja iz službe i pripadajuće plate, prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Sud BiH je konstatovao da tužena osnovano prvostepenu presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud BiH je ukazao da je predmet konkretnog spora pitanje obima prava koja apelantima pripadaju u situaciji kada je disciplinski postupak okončan obustavom zbog nastupanja zastarjelosti vođenja. Sud BiH je naveo da se to pravno pitanje rješava primjenom odredbi radnopravnog zakonodavstva budući da su apelanti u radnom odnosu kod tužene. Sud BiH je istakao da je odredbama člana 65. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama BiH propisano da se profesionalnom vojnom licu isplaćuje obustavljeni dio plate, između ostalog, u slučaju: a) kada je disciplinska mjera ili kazna poništena rješenjem, ali ne i ako se odluka zasniva na zastarjelosti gonjenja. Sud BiH je zaključio da iz navedenog proizlazi da su odredbe lex specialis, a koje se primjenjuju na prava i obaveze iz radnog odnosa, isključile apelantima pravo na isplatu obustavljenog dijela plate kada je disciplinski postupak obustavljen zbog zastarjelosti gonjenja. Sud BiH je naglasio da kako je upravo iz tog razloga obustavljen disciplinski postupak za apelante, da njihov zahtjev za isplatu obustavljenog dijela plate nema pravnog osnova. Sud BiH je naveo da je stoga, nakon otklanjanja propusta u primjeni materijalnog prava, zaključio da uslijed razloga obustave disciplinskog postupka zbog zastarjelosti, da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike između naknade plate koju su apelanti primali za vrijeme udaljenja iz službe i pripadajuće plate.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, navode nedostatke koji su bili u disciplinskom postupku koji se vodio protiv apelanata, te da je Sud BiH propustio otkloniti te nedostatke pozivajući se na odredbu člana 65. stav 3. tačka a) Zakona o službi u oružanim snagama BiH, koja je po apelantima neustavna i u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman