Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4088/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 18. 10. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4088/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-4088/17, rješavajući zahtjev JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev JP Elektroprivreda BiH d.d.
Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.
Zenica za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 29. septembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007295 17 Uvp od 28. jula 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio prinudno izvršenje Rješenja o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: JP „Zenica“) broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine apelant je obavezan da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2013. godinu plati: za Proizvodni kompleks pogona „Moščanica" površine 200.145 m² mjesečni iznos od 6.004,35 KM; Proizvodni kompleks pogona „Stara jama" površine 229.949 m² mjesečni iznos od 11.497,45 KM; Proizvodni kompleks pogona „Raspotočje" površine 48.598 m² mjesečni iznos od 1.943,92 KM; „Dom rudara" površine 820 m² mjesečni iznos od 164,00 KM, te za otvoreni prostor u pogonu „Drivuša" površine 2.240 m² mjesečni iznos od 44,80 KM, što ukupno iznosi 19.654,52 KM, odnosno na godišnjem nivou ukupno 235.854,24 KM. Takođe, predmetnim rješenjem je određeno da je apelant za neblagovremeno plaćanja obaveze dužan platiti kamatu na javne prihode po stopi od 0,04% dnevno.
3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je članom 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 67/05; u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenim, poslovnim ili sličnim prostorima, odnosno fizička i druga pravna lica koji su korisnici zemljišta. Dalje, ukazano je da je članom 73. stav 1. istog Zakona propisano da se Odlukom općinskog Vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te određuju uvjeti i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade. Konstatovano je da su ta pitanja regulisana Odlukom o građevinskom zemljištu Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“, broj 4/07- prečišćen tekst; 2/08, 5/08,1/10,2/11,2/12,2/13, 2/14; u daljnjem tekstu: Odluka). Navedeno je da je članom 7. Odluke regulisano da se gradskim građevinskim zemljištem smatra izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište na gradskom području općine Zenica koje je određeno obuhvatom Urbanističkog plana grada Zenice. Takođe, navedeno je da je članom 58. stav
1. Odluke utvrđena visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² formirane površine stambenog i pomoćnog prostora, različita za pojedine stambene zone, a u stavu 2. tačka e istog člana je određena visina mjesečne naknade po m² korisne površine proizvodnog kompleksa, koja je različita za svaku od tri poslovne zone. Pored toga, navedeno je da je članom 59. Odluke utvrđena, prema pripadnosti određenoj zoni, i visina mjesečne naknade za m² korisne površine za otvoreni prostor. Imajući u vidu navedene odredbe, utvrđeno je da za Proizvodni kompleks pogona Raspotočje u ukupnoj površini od 48.598 m², po utvrđenoj cijeni od 0,04 za m² za II poslovnu zonu, kojoj prema Odluci ova lokacija pripada, mjesečni iznos naknade za korištenje građevinskog zemljišta iznosi 1.943,92 KM. Dalje, utvrđeno je da za Proizvodni pogon Stara jama, čija površina obuhvata 229.949 m², mjesečni iznos naknade za korištenje građevinskog zemljišta za I poslovnu zonu iznosi od 0,05 za m² odnosno ukupno 11.497,45 KM. Zatim, konstatovano je da za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za proizvodni pogon Moščanica, za njegov dio koji je u obuhvatu Urbanističkog plana općine Zenica“ utvrđena površina od 200.145 m², a da je prema Odluci cijena 0,03 za m² za proizvodne komplekse u III poslovnoj zoni, te da je na taj način određena mjesečna naknada od 6.004,35 KM. Takođe, utvrđeno je da obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta na parceli pobliže opisanoj u obrazloženju rješenja, površine 2.240 m² za „otvorenu površinu“ po cijeni predviđenoj Odlukom iznosi 0,02 za m² u III poslovnoj zoni odnosno 44,80 KM, s obzirom da se radi o dijelu gradskog građevinskog zemljišta koje je apelant ustupio na korištenje firmi „NN“ Company za obavljanje njihove djelatnosti odnosno uskladištenje eksploziva u njihovim komorama. Pored toga, konstatovano je da je za Dom rudara čija je površina iznosi 820 m² mjesečni iznos naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za I poslovnu zonu po m² iznosi 0,20 KM za poslovne objekte u kojima se obavlja ugostiteljska djelatnost, pa je mjesečna naknada za taj objekat utvrđena u iznosu od 164,00 KM.
4. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja JP „Zenica“, koju je Drugostepena komisija Grada Zenica za rješavanje po žalbi protiv rješenja koja su donesena u prvostepenom postupku (u daljnjem tekstu: Komisija) odbila kao neosnovanu rješenjem broj 01/14-000-335/14 od 3. februara 2015. godine, konstatujući da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.
5. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Komisije, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 04 0 U 007295 17 U2 od 25. januara 2017. godine.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odlučili kao u izreci svojih rješenja, pri čemu nisu povrijedili niti odredbe Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano ukazao na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari, jer je činjenično stanje utvrđeno na osnovu neposrednih uviđaja na licu mjesta, a kojim uviđajima su prisustvovali članovi komisije apelanta, te isti potpisali zapisnike na osnovu kojih je prvostepeni organ utvrdio tačan položaj navedenih objekata, zonu u kojoj se objekti nalaze, te površinu objekata, a na osnovu urbanističkog plana je utvrđeno da su svi objekti sagrađeni u zoni obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant neosnovano u tužbi ukazao na nepravilnu primjenu odredaba ZGZ. Kantonalni sud je u vezi sa tim ukazao da je članom 7. Odluke utvrđena granica prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica. Takođe, ukazao je da u toj Odluci decidno navedeno da se gradskim građevinskim zemljištem u smislu te odluke smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište na području Općine Zenica koje je određeno urbanističkog plana Grada Zenica, a u pogledu grafičkog prikaza prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta i ostalog građevinskog zemljišta sa opisom granica zona sačinjen je na geodetskoj podlozi odgovarajuće razmjere i sastavni je dio ove odluke, a čuva se u Upravi za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina. Pored toga, ukazao je da je ta odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica u skladu sa odredbama ZGZ. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je apelant neosnovano ukazao na odredbe člana 2. Zakona o rudarstvu Zeničko-dobojskog kantona u smislu njegove djelatnosti eksploatacije mineralnih sirovina i da je neosnovano ukazao da nema osnova za određivanje predmetne naknade.
7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude navedene presude, koji je Kantonalni sud odbio presudom broj 04 0 U 007295 17 Uvp od 28. jula 2017. godine.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je uvidom u sadržaj spisa, predmetnog zahtjeva i pobijanu presudu, utvrdio da je, shodno odredbama člana 41. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, nadležan za donošenje odluke po tom predmetnom zahtjevu, te je ocijenio da pobijana prvostepena presuda i pobijana rješenja nisu zasnovana na povredama odredbi ZGZ, kao federalnog materijalnog propisa, a niti na nepravilnoj primjeni Odluke, kao kantonalnog materijalnog propisa.
9. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani su navodi zahtjeva da je postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine samo djelimično okončan, te da je prvostepeni sud na konkretnu upravnu stvar nepravilno primijenio odredbe te Odluke. Kantonalni sud je istakao da je iz Djelomične presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, koja je prethodila donošenju pobijane presude, proizilazi da je istom utvrđeno da je član 56. stav 2. Odluke, na kojem je, između ostalih, zasnovana pobijana prvostepena presuda, kao i pobijana rješenja upravnih organa, u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke okončan rješenjem Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. novembra 2016. godine, kojim je odbačen zahtjev Premijera Zeničko - dobojskog kantona od 23. oktobra 2014. godine, za ocjenu ustavnosti odredbi članova 52. do 59. navedene Odluke, jer podnosilac tog zahtjeva nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, a na način kako mu je naloženo aktom Ustavnog suda FBiH broj: U-72/14 od 15.09.2016. godine.
10. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva da je pobijana prvostepena presuda zasnovana na povredama odredbi člana 2. stav 2, člana 63. stav 6, te čl. 74, 76, 77. i 93. ZGZ, a da su paušalni i neargumentirani navodi zahtjeva da su navedene odredbe člana 52.
- 59, kao i odredbe člana 7., 8. i 9. Odluke, u suprotnosti s navedenim odredbama ZGZ. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 56. stav 2. tačka e Odluke, na kojoj je zasnovana pobijana prvostepena presuda i pobijana rješenja upravnih organa, utvrđena je visina mjesečnog iznosa naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² korisne površine za djelatnost „PROIZVODNJA (industrijski kompleksi)" po poslovnim zonama i da ista iznosi: za I poslovnu zonu 0,05 KM/m²; za II poslovnu zonu 0,04 KM/m² i za III poslovnu zonu 0,03 KM/m². Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva kojima apelant pobija propisanu visinu naknade iz citirane odredbe člana 56. stav 2. tačka e Odluke u navedenim mjesečnim iznosima po poslovnim zonama i ukazuje na povredu odredbe člana 74. ZGZ. Kantonalni sud ju ukazao da se prema citiranoj zakonskoj odredbi naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog Zakona, dakle konkretnom Odlukom, prema jedinici površine zemljišta (m²), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01 %. Kantonalni sud je konstatovao da je ova Odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica, u skladu sa odredbama ZGZ, a visina naknade je propisana odredbom člana 56. stav 2. tačka e te Odluke u različitim mjesečnim iznosima, zavisno od zone, korisne površine poslovnog prostora i djelatnosti, a koja odredba je kao što je utvrđeno Djelomičnom presudom Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, u saglasnosti sa Ustavom FBiH.
11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant tvrdi da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, u smislu odredbi člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, usmjerio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), ukazujući na povrede federalnog zakona. Shodno tome, smatra da Kantonalni sud nije bio nadležan da odluči o tom zahtjevu i da mu je uskratio pravo na sudsku zaštitu pred Vrhovnim sudom, a time i povrijedio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Takođe, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe ZGZ i Odluke. Tvrdi da su obaveze koje su mu nametnute osporenim odlukama „enormno visoko određene“ i da će, imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se nalaze rudnici uglja u BiH, te da se radi obavezama koje se određuju za svaku narednu godinu na temelju prethodne, stav Kantonalnog suda ozbiljno ugroziti apelantovu imovinu i mogućnost za dalje finansijsko poslovanje.
12. Zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant nije posebno obrazlagao.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere zapravo traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažnog rješenja kojim je obavezan na plaćanje određenog novčanog iznosa na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2013. godinu u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja, kao i na plaćanje zatezne kamate na javne prihode u slučaju neblagovremenog plaćanja te novčane obaveze.
16. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio odnosno da taj svoj zahtjev zasniva isključivo na navodima o kršenju ustavnih prava prilikom donošenja osporene odluke, što, kako je već navedeno, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na svoj stav da izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku čini sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, st. 31. i 34, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 17/06). Stoga, Ustavni sud smatra da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažnog rješenja donesenog u upravnom postupku mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno navodima da će postupanje po tom rješenju, imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se nalaze rudnici uglja u BiH, da se radi obavezama koje se određuju za svaku narednu godinu na temelju prethodne, ozbiljno ugroziti apelantovu imovinu i mogućnost za dalje finansijsko poslovanje sa nesagledivim posljedicama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta na kojima zasniva predmetni zahtjev, sami po sebi, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman