Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1528/15 („Krajina – Borac“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1528/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1528/15, rješavajući apelaciju „Krajina – Borac“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Krajina – Borac“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 010786 14 Rev 2 od 13. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Krajina-Borac“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg je u momentu podnošenja apelacije zastupao Dane Končar, advokat iz Banje Luke, 1. aprila 2015. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 010786 14 Rev 2 od 13. januara 2015. godine. Predmetna apelacija je ovjerena pečatom i potpisom apelantovog punomoćnika, kao i apelantovim pečatom, te potpisom apelantovog zakonskog zastupnika. Apelant je sam urgirao postupanje Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, i to 15. marta i 3. maja 2017. godine, a 10. oktobra 2017. godine je dostavio dopunu apelacije.

2. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda za dostavu punomoći za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, advokat Dane Končar je u dva navrata, i to 14. i 16. juna 2017. godine, obavijestio Ustavni sud da mu je apelant 25. avgusta 2015. godine „jednostrano opozvao (otkazao) punomoć“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te pravnog zastupnika tuženih Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Slobodana Dimića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), advokata Milenka Popovića iz Bijeljine zatraženo je 8. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. juna 2017. godine, Osnovni sud 10. jula 2017. godine, dok Okružni sud i pravni zastupnik tuženih nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora, utvrđivanja prava svojine i predaje nekretnina u posjed.

7. Presudom Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je poslovni prostor u Bijeljini, bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), njegova svojina i da je ništav ugovor o kupoprodaji tog poslovnog prostora zaključen između tuženih 26. novembra 1999. godine, te da se naloži prvotuženom da mu navedeni poslovni prostor preda u posjed, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - PJ Bijeljina (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da uspostavi stanje kakvo je bilo prije zaključenja navedenog ugovora. Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženim troškove parničnog postupka u iznosu od 7.700,00 KM. Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora zaključen između tuženih, jer je sačinjen u vrijeme važenja Uredbe o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 13/99 i 27/99), ali da apelant nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje njegove ništavosti, jer nema pravni interes za to, budući da nije dokazao da je na zakonit način stekao pravo svojine na tom prostoru. Slijedeći to, Osnovni sud je odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.

8. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti Ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i uspostavi ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaji u posjed navedenog poslovnog prostora, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojen, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je sporni poslovni prostor apelantova svojina. Tuženi su obavezani da apelantu na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 14.081,25 KM.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se pitanje svojine na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od procesa privatizacije, polazeći od činjenice da je članom 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) izričito priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji, te da je drugotuženi kupio od prvotuženog predmetni poslovni prostor u vrijeme kada se taj zakon primjenjivao. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da prvotuženi nije mogao prodati taj prostor, jer nije bio njegov vlasnik, niti je njime mogao raspolagati, ali da ni apelant nije stekao pravo svojine na ovom prostoru, jer se to pravo ne može steći na osnovu osnivačkog akta preduzeća. Stoga je Okružni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji i za predaju poslovnog prostora, te uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, tako što je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu žalbu je odbio i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine revizije tuženih i apelanta su odbijene, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da predmetni poslovni prostor, prema tada važećim propisima, nije mogao postati privatna svojina drugotuženog, te da se, stoga, pitanje prava svojine na poslovnom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenoj, državnoj i mješovitoj svojini, tj. od procesa privatizacije. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbama člana 2 stav 1 Okvirnog zakona propisano da entitetima pripada isključivo pravo da privatizuju preduzeća i banke koje se nalaze na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnoj svojini, da je članom 3 istog zakona propisano da će se zakonima entiteta o privatizaciji obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a da je članom 4 citiranog zakona propisano da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća koja se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili druga ovlašćena lica i da će se za potraživanja prema preduzećima koja se privatizuju smatrati odgovornim entiteti koji vrše privatizaciju. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant nije stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru bez obzira na to što se on nalazi na teritoriji Republike Srpske i što je unesen kao dio osnivačkog uloga pri apelantovom osnivanju. Pravo svojine stiče ono pravno ili fizičko lice koje po sprovedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća, a da u okolnostima konkretnog predmeta apelant nije dokazao da je na ovaj način stekao svojinu na predmetnom poslovnom prostoru, stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, Osnovni i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je sporni poslovni prostor njegova svojina.

12. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je članom 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) regulisan pravni osnov sticanja prava svojine, a kad je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, onda se svojina stiče upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33 navedenog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ni apelant ni drugotuženi nisu dokazali da su bili upisani u javnim knjigama kao vlasnici spornog poslovnog prostora, a, osim toga, navedeni zakon uređuje sticanje prava svojine građana, udruženja građana i drugih građanskopravnih lica (član 1 tog zakona) i sticanje prava na imovini preduzeća u društvenoj, odnosno državnoj ili mješovitoj svojini, pa se sporno pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru nije moglo riješiti primjenom odredaba ZOSPO. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je, u smislu člana 103 ZOO, ništav kupoprodajni ugovor koji su zaključili tuženi 26. novembra 1999. godine, jer niko ne može ugovorom na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, pa ni drugotuženi nije mogao na prvotuženog prenijeti pravo svojine na spornom poslovnom prostoru. Osim toga, istaknuto je da navedeni kupoprodajni ugovor nije valjan ni u smislu odredaba Okvirnog zakona i Zakona o privatizaciji kao prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja. Vrhovni sud je stoga zaključio da je prvotuženi, na osnovu ništavog ugovora, ishodovao upis prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u javnim knjigama. Pravo svojine stečeno na ovaj način je uspješno osporio apelant. Naime, činjenica da je neko upisan u javnoj knjizi kao vlasnik je samo pretpostavka svojine (član 33 ZOSPO), ali se radi o oborivoj pretpostavci koja otpada ako zainteresovano lice dokaže da upis u javnu knjigu nije valjan, odnosno da je izvršen bez valjanog pravnog osnova (kao u konkretnom slučaju). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripada jače pravo na posjed sporne nekretnine (član 41 ZOSPO) s obzirom na to da se predmetni poslovni prostor nalazio u njegovom posjedu od maja 1992. godine do 1999. godine, kada je zaključen ništav ugovor između tuženih, da je apelant osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor u Bijeljini, da je kao takav upisan u registar nadležnog suda, te da je pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju odobren program privatizacije apelanta kojim je obuhvaćen i navedeni poslovni prostor.

Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2113/11

13. Tuženi u predmetnoj parnici (Trgovina „Borac“ d.d. Travnik i Slobodan Dimić) su 17. maja 2011. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine i Presude Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP 2113/11.

14. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2113/11 od 7. oktobra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) usvojio apelaciju tuženih i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 Ps 010786 09 Rev od 3. marta 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, prije svega, podsjetio da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u više odluka, npr. u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ukazano je da je u tački 49 Odluke Ustavnog suda broj AP 2157/08 Ustavni sud zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe ZOSPO, čijim članom 20 je regulisan pravni osnov sticanja prava svojine, kada je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je svojina stečena upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33 navedenog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je, takođe, naveo da je u navedenoj odluci, u tački 52, Ustavni sud zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke „arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko i Dijana Milojica), u smislu člana 20 ZOSPO, stekli pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom - DOO Trgovina „Borac“ Travnik), kako je to propisano članom 33 navedenog zakona. Ustavni sud je obrazložio da upis u zemljišne knjige, kojim se stiču stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti znači dokaz o svojini i pravi značaj gruntovnog upisa nije ograničen, niti eliminisan Okvirnim zakonom o privatizaciji ni ostalim relevantnim propisima iz te oblasti. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba ZOSPO i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Dijana i Slavko Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu.

16. U tački 34 navedene odluke Ustavni sud je ukazao da se navedeni stav izražen u Odluci broj AP 2157/08 može primijeniti na konkretan slučaj, pa se u potpunosti pozvao na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta su bile sporne nekretnine koje se nalaze u Bijeljini, dakle, na teritoriji Republike Srpske. U vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sporne nekretnine su bile upisane u zemljišne knjige na ime drugoapelanta [tj. prvotuženog] (čije je sjedište u Federaciji Bosne i Hercegovine). Taj status je, u smislu relevantih odredaba ZOSPO i stava izraženog u Odluci broj AP 2157/08, u datom momentu dao ovlašćenje da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom koji je zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvoapelantom 26. novembra 1999. godine prodao prvoapelantu. Dalje, prvoapelant [drugotuženi] je zaključenjem ugovora, a nakon upisa u zemljišnu knjigu, stekao pravo svojine na spornim nekretninama. U tački 36 predmetne odluke Ustavni sud, u vezi sa navedenim, konstatovao je da je u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta broj AP 2157/08, Vrhovni sud zanemario relevantne odredbe Zakona, budući da je nesporno da je prvoapelant [drugotuženi], shodno odredbama čl. 20 i 33 ZOSPO, postao vlasnik spornih nekretnina. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud osporenim presudama na arbitraran i nezakonit način, dakle suprotno standardima člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u apelantovu imovinu.

Osporena presuda

17. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2113/11, donio Presudu broj 59 0 Ps 010786 14 Rev 2 od 13. januara 2015. godine kojom je usvojio reviziju drugotuženog (Slobodana Dimića), preinačio Presudu Okružnog suda broj 012-0-Pž-06-000 075 od 16. septembra 2008. godine, tako što je apelantovu žalbu u cijelosti odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj Ps-392/04 od 22. decembra 2005. godine. Stavom 2 izreke navedene presude apelantova revizija je odbijena.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2113/11, koju je Vrhovni sud zaprimio 12. juna 2017. godine, vijeće tog suda ponovno odlučivalo o reviziji drugotuženog i apelanta. Vrhovni sud je, zatim, ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova iz kojih proizilazi da je, prema stavu prvostepenog suda, ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, zaključen između tuženih u vrijeme važenja Uredbe o zabrani raspolaganja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 13/99 i 27/99), ali da tužilac nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje njegove ništavosti, jer nema pravni interes za to, budući da nije dokazao da je na zakonit način stekao pravo svojine na tom prostoru. Drugostepeni sud je izrazio shvatanje da se pitanje svojine na predmetnom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od procesa privatizacije, te je, uz ukazivanje na odredbu člana 2 Okvirnog zakona, zaključio da prvotuženi nije mogao prodati taj prostor, jer nije bio njegov vlasnik, niti je njime raspolagao (zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu vezanom za utvrđivanje ništavosti i predaju u posjed), ali da tužilac nije stekao pravo svojine na ovom prostoru, jer se to pravo ne može steći na osnovu osnivačkog akta preduzeća, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

19. Vrhovni sud je, zatim, citirao sadržaj odredbe čl. 2, 3 i 4 Okvirnog zakona, ukazao na odredbu člana 3 Zakona o privatizaciji državnog kapitala, te član 15 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor nije privatizovan od prvotuženog, jer se nalazi na području RS, a on je iskazan u apelantovom aktivnom bilansu, što je u skladu sa Okvirnim zakonom. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant nije stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru bez obzira na to što se on nalazi na teritoriji RS i što je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju apelanta. Naime, Okvirnim zakonom nije priznato pravo svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta, koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba pripala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Istaknuto je da pravo svojine stiče ono pravno i fizičko lice koje po sprovedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. Navedeno je da apelant nije dokazao da je na taj način stekao predmetni poslovni prostor. S obzirom na to Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je sporni poslovni prostor njegova svojina.

20. Vrhovni sud je dalje naveo da je članom 20 ZOSPO regulisan pravni osnov sticanja prava svojine, a kada je u pitanju sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla, onda se svojina stiče upisom u zemljišne knjige, kako je to propisano članom 33 citiranog zakona. Prema tome, Okvirnim zakonom ni drugim propisima donesenim na osnovu tog zakona sticanje prava svojine upisom u zemljišne knjige nije ograničeno, ni eliminisano. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 2113/11 od 7. oktobra 2014. godine utvrdio da je prvotuženi bio upisan u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, a da se drugotuženi na osnovu kupoprodajnog ugovora od 26. novembra 1999. godine zaključenim sa prvotuženim upisao u javnim knjigama na koji način je stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru saglasno odredbi čl. 20 i 33 ZOSPO. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je, postupajući saglasno čl. 248 i 250 stav 1 ZPP, odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnom primjeni materijalnog prava, te je, u vezi s tim, istakao da je Vrhovni sud izašao iz okvira ustavne i zakonske nadležnosti tako što je preduzećima iz Federacije omogućio pribavljanje protivpravne imovinske koristi na štetu RS i njenih preduzeća, jer mu je bilo poznato da su takve radnje zabranjene zakonima RS. U vezi s tim, apelant je, takođe, podsjetio da je Ustavni sud u predmetu broj AP 2157/08 donio odluku od 30. maja 2009. godine uz izdvojena mišljenja nekih sudija. U dopuni apelacije od 10. oktobra 2017. godine apelant je dostavio rješenja Republičke uprave - PJ Bijeljina od 16. februara 2017. godine i rješenje PJ Banja Luka od 5. septembra 2017. godine, pobliže označena kao u dopuni apelacije, kojim se proglašava ništavim rješenje Komisije za izlaganje podataka na nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama za k.o. Bijeljina 1, preciziranog broja, od 5. marta 1999. godine (kojim je „utvrđeno pravo raspolaganja u korist DOO Trgovina 'Borac' iz Travnika“. Apelant navodi da ta rješenja „nisu postojala u vrijeme podnošenja apelacije iz kojih se vidi da je apelant na predmetnom poslovnom prostoru bio upisan sa pravom korišćenja od 1. decembra 1994. godine, a da prvoapelant u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora od 5. marta 1999. godine nije bio upisan sa pravom korišćenja na osnovu pravno valjanog posla“. Stoga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1164/10, kojom je odbačena kao nedopuštena apelacija Milana Milačeka iz Doboja, s obzirom na to da se radi o identičnom slučaju, „jer prodavac u vrijeme zaključivanja spornog kupoprodajnog ugovora od 5. marta 1999. godine nije bio upisan u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla sa pravom svojine, ili bilo kojim drugim pravom“.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da pobijanom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, protiv koje je apelant podnio apelaciju.

23. Osnovni sud apelantove navode, takođe, smatra neosnovanim, jer smatra da je taj sud ispravno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer, kako ističe, apelant nije imao nikakav osnov kojim bi se sa uspjehom mogao suprotstaviti stečenom pravu svojine drugotuženog na predmetnom poslovnom prostoru, izvedenom iz prava njegovog prethodnika, prvotuženog. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 14/98) relevantne odredbe glase: Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

[…] Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

25. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 12/98) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1) Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. […] Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]

26. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 24/98) relevantne odredbe glase: Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

27. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 115/05) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 010786 14 Rev 2 od 13. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantu 2. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st.(1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti ugovora, utvrđivanja prava svojine i predaje nekretnina u posjed, pa proizilazi da se predmetni postupak ticao odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

37. Apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda, donesena u postupku sprovođenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2113/11 od 7. oktobra 2014. godine, utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant ukazuje da je osporenom presudom taj sud izašao iz okvira ustavne i zakonske nadležnosti na način što je preduzećima iz Federacije omogućeno pribavljanje protivpravne imovinske koristi na štetu RS i njenih preduzeća i što je, kako ističe, tom sudu bilo poznato da su takve radnje zabranjene zakonima RS. U vezi s tim, apelant je, takođe, podsjetio na izdvojeno mišljenje potpredsjednika Ustavnog suda BiH, prof. dr Miodraga Simovića, kojem mišljenju se pridružio sudija Mato Tadić, dato u vezi sa odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano, ispitati da li je pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.

40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u ponovnom postupku saglasno Odluci Ustavnog suda broj AP 2113/11, kojom je Ustavni sud usvojio apelaciju tuženih i utvrdio kršenje njihovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u segmentu primjene materijalnog prava. Ustavni sud je, takođe, navedenom odlukom ukinuo presudu Vrhovnog suda od 3. marta 2011. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je drugotuženi [u navedenom predmetu prvoapelant], u smislu čl. 20 i 33 ZOSPO, stekao pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključivanjem kupoprodajnog ugovora sa prvotuženim [u navedenom predmetu drugoapelant] koji je u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bio upisan u zemljišnim knjigama kao titular prava na predmetnoj nekretnini.

41. Ustavni sud zapaža da je, postupajući u ponovnom postupku, Vrhovni sud, u kontekstu izvršenja prethodno donesene odluke Ustavnog suda, ponovo razmotrio reviziju tuženih i apelanta, te detaljno razmotrio apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Prema tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava iz čl. 20 i 33 ZOSPO, jer je Vrhovni sud na temelju izvedenih dokaza primjenom citiranih odredaba zakona utvrdio da je prvotuženi bio upisan u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, a da se drugotuženi na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenim sa prvotuženim od 26. novembra 1999. godine upisao u javne knjige i time stekao pravo svojine na navedenom poslovnom prostoru. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnsti u primjeni materijalnog prava u obrazloženju presude Vrhovnog suda, koji je u cijelosti ispoštovao stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2113/11, čiji sažetak je interpretiran u prethodnim tačkama ove odluke, da je svojim stavovima otklonio nedostatak zbog kojeg mu je predmet i vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud, takođe, smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda jasno i argumentovano i da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, zbog čega smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud svojim odlučenjem izašao iz okvira ustavne i zakonske nadležosti na način što je svojom odlukom omogućio preduzećima iz Federacije pribavljanje protivpravne imovinske koristi na štetu Republike Srpske i njenih preduzeća.

42. U pogledu dopune apelacije od 10. oktobra 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant dopunio apelaciju i dostavio rješenja donesena u upravnom postupku „brisanja i proglašavanja ništavim svih upisa promjena“ na predmetnim nekretninama koja rješenja, kako navodi apelant, „nisu postojala u vrijeme podnošenja apelacije“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, s obzirom na datume donošenja navedenih rješenja, nesporno radi o novim okolnostima koje nisu postajale u vrijeme donošenja osporene odluke. Međutim, Ustavni sud ukazuje da donesena rješenja sama po sebi ne mogu voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava u predmetnom apelacionom postupku. Ovo osobito imajući u vidu da se protiv navedenih rješenja može pokrenuti upravni spor, dakle navedena rješenja nisu pravosnažna. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelantu, zavisno od ishoda predmetnog postupka, stoje na raspolaganju drugi postupci pred redovnim sudovima u skladu sa važećim propisima.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. Pravo na imovinu

44. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, s obzirom na to da je drugotuženi, u smislu čl. 20 i 33 Zakona, stekao pravo svojine upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa prvotuženim koji je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bio upisan u zemljišnim knjigama kao titular prava na predmetnom poslovnom prostoru.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman