Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/17 (H.B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4040/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4040/17, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 392549 17 Iksž od 18. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 392549 17 Iksž od 18. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 26. septembra 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 392549 17 Iksž od 18. septembra 2017. godine. Takođe, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora kako bi apelant zbrinuo porodicu.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbačena apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelant uz molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora nije priložio dokaz da je jedini hranilac porodice čijim bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva, pa je primjenom odredbe iz člana 27. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora odbacio. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se na osnovu dostavljenih dokaza ne može osnovano zaključiti da je apelant jedini hranilac porodice, te da bi njegovim stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje njegovog porodičnog domaćinstva. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 28. stav 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH, u molbi se moraju navesti razlozi i dokazi o činjenicama koje opravdavaju odlaganje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da samo navođenje razloga o činjenicama koje opravdavaju odlaganje, ne predstavlja valjan pravni osnov da se istoj udovolji, nego je prema odredbama iz člana 28. stav 6. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH, uz molbu apelant dužan da dostavi i dokaze o navedenim činjenicama. Kantonalni sud je naveo da je apelant dostavio uvjerenje Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, iz kojeg proizilazi da je M. F. prijavljena na evidenciji kao nezaposlena osoba, kao i izvod iz matične knjige rođenih Općine Novi Grad Sarajevo, iz kojeg je vidljivo da je mldb. H. B. sin apelanta i M. F. Međutim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključuje da apelant navedenim ispravama ne dokazuje činjenicu da živi u zajedničkom domaćinstvu, odnosno vanbračnoj zajednici sa M. F. pa je pravilnom primjenom odredbe iz člana 27. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH, u vezi sa članom 28. stav 6., istog zakona, molbu odbacio. Također, Kantonalni sud je naveo da je bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja činjenica da apelant uz žalbu prilaže izjavu o zajedničkom domaćinstvu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da je sud pogrešno zaključio da apelant nije dokazao da živi u vanbračnoj zajednici, a što po apelantovom mišljenju predstavlja proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, te da su mu povrijeđena gore navedena prava i pravo maloljetnog djeteta na izdržavanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravi no su enje č đ
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. Član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica. Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi se odnose na postupak za odlaganje izvršenja krivične sankcije izrečene u krivičnom postupku koji je okončan. Dakle, ovi apelantovi navodi se ne odnose na utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, u kom slučaju bi ispitivanje navodnih povreda prava na koje se apelant poziva spadalo u djelokrug člana 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite. Slijedi, da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1388/16 od 26. oktobra 2016. godine i AP-753/17 od 18. jula 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
b) U odnosu na navode o povredi prava na privatni i porodični život
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila dovedena u pitanje egzistencija njegove porodice, budući da je on jedini hranilac porodice.
8. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31). U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim rješenjem umiješale u apelantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49.).
9. U vezi sa istaknutim navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da u demokratskim društvima izvršenje kazne zatvora koja je propisana zakonom i izrečena u zakonom propisanom postupku, samo po sebi, ne dovodi u pitanje pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Svakako izvršenje kazne zatvora može, u određenim okolnostima, dovesti u pitanje poštivanje ovog prava, npr., ako se apelantu tokom izvršenja kazne zatvora neopravdano onemogućava kontakt sa porodicom ili na drugi način, ali to nije predmet ove apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2239/07 od 14. aprila 2010. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 70/10, tačka 55.). Imajući u vidu da je osporenim rješenjem u postupku provedenom u skladu sa zakonom odbačena apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporeno rješenje nije rezultiralo miješanjem javne vlasti u apelantov privatni i porodični život. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u postupku okončanom osporenom odlukom nije, kako su to obrazložili redovni sudovi, dokazao da je jedini hranilac porodice te da bi zbog izdržavanja kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje njegovog porodičnog domaćinstva. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, paušalni navodi apelanta ne mogu, sami po sebi, voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava. Stoga su navodi apelanta o kršenju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima faci) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman