Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2492/15 (Š. Z.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2492/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2492/15, rješavajući apelaciju Šuhre Zeba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šuhre Zeba podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 044593 14 Rev od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044593 09 Gž od 13. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044593 07 P od 15. decembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šuhra Zeba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 P 044593 14 Rev od 31. marta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044593 09 Gž od 13. augusta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044593 07 P od 15. decembra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, punomoćnika tuženog Avde Zebe (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili apelanticin suprug) i tužene Raiffeisen banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 30. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik prvotuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 11. jula 2017. godine. Tužena banka u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 23. novembra 2007. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv svog supruga i Banke radi utvrđenja da je ništav ugovor o jemstvu za kredit zaključen 9. aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelanticinog supruga i Banke, kao pravnog sljednika davaoca kredita USAID d.d. Sarajevo, tražeći da to tuženi priznaju i trpe da se na osnovu presude u javnim evidencijama izvrši brisanje založnog prava koje je uknjiženo na osnovu spornog ugovora, te brisanje zabrane zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina, bez saglasnosti davaoca kredita, kao i brisanje izmjene povjerioca upisa na ime Banke i naknadu troškova parničnog postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044593 07 P od 15. decembra 2008. godine apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelanticin suprug, kao jemac, zaključio sporni ugovor kojim je (član 1. spornog ugovora) prihvatio da se uknjiži založno pravo na nekretninama (u daljnjem tekstu: založene nekretnine) u korist kreditora, zatim da je članom 2. spornog ugovora dogovoreno zasnivanje založnog prava na založenim nekretninama kao garancija za vraćanje kredita po Ugovoru broj 226/98 od 16. jula 1998. godine, a u slučaju neizmirivanja obaveza kreditor ima pravo da svoje potraživanje namiri prodajom založenih nekretnina. Općinski sud je zatim pojasnio da navedene činjenice tokom postupka nisu bile sporne, kao što nije sporna činjenica da je zbog neispunjenja obaveza po kreditu doneseno Rješenje o izvršenju broj 434/2000 od 14. februara 2000. godine kojim je određeno predloženo izvršenje prodajom založenih nekretnina dužnika Inter color centar i prvotuženog, apelanticinog supruga, koji je u zemljišnim knjigama upisan kao isključivi vlasnik založenih nekretnina.

8. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i presudu tog suda od 14. marta 2008. godine (pravomoćna od 17. marta 2008. godine) kojom je utvrđeno da založene nekretnine predstavljaju bračnu tečevinu apelantice i njenog supruga, te da je apelanticin udio u njihovom stjecanju 1/2, pa je shodno tome Općinski sud zaključio da je imovina koja je predmet založnog prava, koja je uspostavljana kao osiguranje za vraćanja obaveza po osnovu kreditu u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu, bila zajednička imovina bračnih drugova, odnosno apelantice i prvotuženog, pri čemu je naglašeno da je prvotuženi u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama bio upisan kao vlasnik s dijelom 1/1. Zatim je Općinski sud istakao da navedena utvrđujuća presuda ima konstitutivni karakter i da proizvodi pravno dejstvo od dana donošenje i da nema utjecaj na ostvareni upis založnog prava u zemljišnim knjigama. Nadalje je Općinski sud naveo da je tužena banka postupala savjesno jer se pouzdala u fikciju apsolutne tačnosti upisa u zemljišne knjige, te je stoga sporni ugovor pravno valjan. Dakle, kako je naveo Općinski sud, tužena banka je postupala savjesno, odnosno prilikom zaključenja spornog ugovora nije znala, niti je morala znati da založene nekretnine predstavljaju bračnu tečevinu apelantice i prvotuženog, što bi bio uvjet za ništavost spornog ugovora.

9. Nadalje, Općinski sud je pojasnio da zbog prirode bračnih odnosa postoji pretpostavka da postoji saglasnost drugog bračnog druga za akte raspolaganja koje preduzima drugi bračni drug, a u konkretnom slučaju između apelantice i prvotuženog je postojala saglasnost da raspolaganje cjelokupnom zajedničkom imovinom vrši prvotuženi. Zatim je Općinski sud naglasio da sporazum bračnih drugova da raspolaganje zajedničkom imovinom vrši jedan od njih predstavlja ugovor o punomoćstvu, koji ne mora biti sačinjen u pismenoj formi, a mogućnost za traženje poništenja akta raspolaganja zajedničkom imovinom pripada bračnom drugu ukoliko bračni drug kojem je povjereno upravljanje zajedničkom imovinom vrši akte raspolaganje na nemaran način ili namjerno oštećuje interes drugog bračnog druga ili su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, te bračni drug nema povjerenje u drugog bračnog druga, a sve navedeno prema Porodičnom zakonu koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, Općinski sud je zaključio da su apelantica i prvotuženi, kao bračni drugovi, u dobrim odnosima, te da je stoga između njih postojao sporazum o načinu upravljanja zajedničkom imovinom, pri čemu je naglašeno da je sporni ugovor zaključen kao osiguranje za vraćanje kredita upotrijebljenog za biznis njihovog sina. Općinski sud je posebno naglasio da pretpostavka udjela u zajedničkoj imovini prema Porodičnom zakonu koji je važio u relevantnom periodu nije postojala, već se on morao dokazivati u sudskom postupku. Osim toga, kako je naveo Općinski sud, apelantica, koja tvrdi da za sporno raspolaganje nije dala saglasnost, niti je znala za akt raspolaganja sve do prodaje založenih nekretnina, ima pravo da od svog supruga, koji je zaključio sporni ugovor, traži naknadu štete.

10. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice i prvotuženog, donio Presudu broj 65 0 P 044593 09 Gž od 13. augusta 2014. godine kojom je žalbe kao neosnovane odbio, potvrđujući prvostepenu presudu.

11. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda, između ostalog, naveo da je odredbom člana 265. Porodičnog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, propisano da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno i da svojim udjelom u imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, ali da se tom odredbom isključivo reguliraju odnosi bračnih partnera koji ne moraju biti od značaja za savjesnost trećeg lica, kada se u poslu pojavljuje samo jedan od bračnih partnera, kao u konkretnom slučaju.

12. Nadalje je navedeno da je pravni prednik tužene banke radi osiguranja vraćanja novčanih sredstava po kreditu odobrenom za preduzeće Inter color centar d.j.l., čiji je vlasnik Mirsad Zeba, sin apelantice i prvotuženog, zaključio sporni ugovor s prvotuženim na osnovu kojeg je zasnovano založno pravo na spornim nekretninama, pri čemu se pravni prednik tužene banke osnovano pouzdao u stanje koje je prikazano u zemljišnim knjigama u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Kako je dalje naveo Kantonalni sud, apelantica tokom postupka nije dokazala da je prednik tužene banke imao opravdan razlog da sumnja da ono što je upisano u javnim evidencijama nije potpuno i tačno. Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, iako založene nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i njenog supruga, apelantica nije do zaključenja spornog ugovora zahtijevala upis svog prava na zajedničkoj imovini, niti je izvršila zabilježbu postojanja braka i time zaštitila svoje imovinsko pravo u odnosu na treća lica, pa stoga savjesna tužena banka ne može trpjeti štetu zbog propusta same apelantice da stanje u zemljišnim knjigama blagovremeno uskladi s faktičkim stanjem. U takvim okolnostima, Kantonalni sud je naveo da pravni prednik tužene banke nije imao obavezu istraživanja vanknjižnog stanja na založenoj nekretnini jer bi takvo istraživanje moralo obuhvatiti ne samo postojanje bračnog partnera dužnika nego i vanbračnog partnera koji je izjednačen u pravu s bračnim partnerom, kao i utvrđenje da li predmet zaloga predstavlja zajedničku imovinu i u kojem dijelu, a što bi sve u konačnici predstavljalo teret za neometan rad banaka, a i moglo bi se negativno odraziti na slobodni pravni promet.

13. Za ništavost spornog ugovora nije bilo dovoljno dokazati činjenicu postojanja braka između apelantice i prvotuženog, već je, prema ocjeni Kantonalnog suda, bilo neophodno dokazati odsustvo saglasnosti za zaključenje spornog ugovora, a što apelantica tokom postupka nije uspjela dokazati. U vezi s tim Kantonalni sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda da se apelantica i prvotuženi nalaze u dobrim odnosima i u normalnoj, funkcionalnoj bračnoj zajednici, te da je između njih postojalo povjerenje u pogledu upravljanja i raspolaganja zajedničkom imovinom, kako to potvrđuje u iskazu prvotuženi, te činjenica da se apelantica saglasila da se prvotuženi na založenoj imovini u javnim evidencijama upiše kao isključivi vlasnik iako je, prema apelanticinim tvrdnjama, ona sama u većem dijelu doprinijela u stjecanju zajedničke imovine. Zatim je Kantonalni sud naglasio da je sporni ugovor zaključen kao osiguranje za vraćanje kredita u iznosu od 700.000,00 KM, s pripadajućim kamatama, koji je upotrijebljen za poslovne aktivnosti njihovog sina, pa sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije moglo ostati nepoznanica za apelanticu.

14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 65 P 044593 14 Rev od 31. marta 2015. godine kojom je reviziju odbio.

15. U vezi s apelanticinim prigovorima kojima problematizira zaključak nižestepenih sudova da zaključenje spornog ugovora nije moglo ostati nepoznanica apelantici što je, prema njenoj ocjeni, suprotno izvedenim dokazima, Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud u postupku utvrđuje postojanje spornih činjenica na osnovu svog uvjerenja tako što svaki dokaz cijeni savjesno i brižljivo i nakon toga do istine dolazi cijeneći sve dokaze zajedno, a koje će činjenice uzeti kao dokazane, stvar je njegove slobodne ocjene tako da pravo na ocjenu dokaza pripada isključivo sudu. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je prvostepeni sud navode apelantice i prvotuženog da apelantica nije bila upoznata sa zaključenjem spornog ugovora cijenio nevjerodostojnim, a takav zaključak je izveo na osnovu neposrednog utiska i zapažanja, što je prihvatio i drugostepeni sud, a konačno i taj sud koji, također, smatra da je apelantica od samog početka znala za raspolaganje svog supruga i sklapanje ugovora o kreditu pravnog lica u vlasništvu njihovog sina s pravnim prednikom tužene banke, te za zasnivanje hipoteke na založenim nekretninama na osnovu spornog ugovora radi osiguranja vraćanja kredita. Stoga su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su utvrdili da sadržaj iskaza apelantice i prvotuženog ne predstavlja dovoljno pouzdan osnov za drugačiji stav. Vrhovni sud je naglasio da su u prvostepenom postupku raspravljene sve činjenice odlučne za razrješenje spora, koje su pravilno ocijenjene, te da stoga nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP.

16. Nadalje je Vrhovni sud istakao da, prema njegovom mišljenju, nije bilo ni proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, niti se mogu prihvatiti apelanticini navodi da ona nije znala za sporni ugovor jer se u to vrijeme nalazila u Njemačkoj, te da je tek naknadno saznala da je sporni ugovor zaključen. U vezi s neosnovanošću takvih prigovora Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 252. Porodičnog zakona („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05), koji se na konkretan slučaj primjenjuje na osnovu prelazne odredbe člana 384. stav 3. navedenog zakona, koja propisuje da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako drugačije nisu ugovorili, što znači da je zakonska presumpcija da bračni partneri imaju zajednički udio u bračnoj stečevini nezavisno od toga da li su upisani kao suvlasnici zajednički stečene imovine.

17. Nadalje se Vrhovni sud osvrnuo na pitanje raspolaganja bračnom stečevinom jednog bračnog druga u korist trećih lica i s tim u vezi postojanja saznanja drugog bračnog druga o takvom raspolaganju, naglasivši da se u takvim okolnostima postavlja pitanje kojem od načela zemljišnog knjižnog upisa dati prednost, te kakav je odnos između općeg načela „da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“ i načela „povjerenja“ u zemljišnu knjigu. Prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse pravilno rješenje ovog pitanja podrazumijeva prvenstveno ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog odnosa. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je od odlučnog značaja ispitati da li je apelantica znala ili mogla znati za sporno raspolaganje svog supruga u korist njihovog sina. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora apelantica i prvotuženi živjeli u skladnoj bračnoj zajednici, nezavisno od toga gdje se apelantica nalazila u tom momentu (u Njemačkoj ili BiH), tako da je za Vrhovni sud neprihvatljiva njihova, inače saglasno data izjava, da sa spornim ugovorom apelantica nije bila upoznata. Potvrda pravilnosti takvog stava indirektno proizlazi i iz pravomoćne presude Općinskog suda kojom je, nezavisno od postojanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog, utvrđeno postojanje bračne stečevine stranaka na založenim nekretninama. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, budući da je ta presuda donesena 14. marta 2008. godine, dakle nakon zaključenja spornog ugovora i nakon podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari to, prema ocjeni tog suda, nije moglo utjecati na drugačije rješenje predmetnog spora. Zbog svega navedenog je zaključeno da je tužena banka savjesni stjecatelj založenih nekretnina, pa su stoga nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelacijom se iscrpno elaboriraju osporene presude, te iznose stavovi redovnih sudova s kojima se apelantica ne slaže. Apelantica smatra da je tokom postupka dokazala da nije dala saglasnost za zaključenje spornog ugovora, da je u to vrijeme boravila u Njemačkoj i da je za sporni ugovor saznala tek 2007. godine. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 265. Porodičnog zakona koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Još ističe da su stavovi redovnih sudova suprotni stavovima Vrhovnog suda koji su izneseni u presudama br. Gž 2483/76 od 31. marta 1997. godine i Rev. 658/81 od 13. marta 1982. godine u kojima je iznesen stav da je ništavo svako jednostrano raspolaganje bračnog druga stvarima iz zajedničke bračne tečevine sve dok se ne utvrde suvlasnički dijelovi, da se tužba u parnici mora protegnuti i na staraoce prava vlasništva na takvoj stvari sa zahtjevom za poništenje ugovora, odnosno da pravne radnje koje je u pogledu raspolaganja imovinom bračnih drugova preuzeo jedan od njih bez saglasnosti drugog supružnika ne proizvode pravno dejstvo. Zbog svega navedenog, apelantica smatra da osporene presude nemaju utemeljenje u materijalnom pravu zbog čega je došlo do kršenja njenih prava na koja se u apelaciji pozvala, odnosno da je došlo do nezakonitog miješanja u apelanticinu imovinu. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njenih prava, da se ukinu sve osporene presude i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer taj sud prilikom odlučenja nije povrijedio apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.

20. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava, odnosno Evropske konvencije jer je presuda tog suda donesena primjenom odgovarajućeg materijalnog i procesnog zakona, kako je to detaljno obrazloženo u samoj presudi, ocijenivši apelacione navode neosnovanim.

21. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa ZPP i Evropskom konvencijom, te da pred tim sudom nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se neosnovano pozvala u apelaciji.

22. Punomoćnik prvotuženog je podržao apelacione navode smatrajući da je nejasan stav redovnih sudova da je apelantica morala znati da je zaključen sporni ugovor. U tom se pravcu navodi da je prvotuženi, bez apelanticine saglasnosti, raspolagao zajedničkom imovinom jer je spori ugovor zaključen da bi prvotuženi pomogao sinu da putem d.o.o. ostvari pravo na kredit, a s ciljem obavljanja poslova za koje je registrirao privredno društvo. Nadalje se navodi da je obaveza davaoca kredita bila da traži dokumentaciju iz koje bi se moglo vidjeti da li neko treće lice polaže neko pravo na imovinu za koju planira zaključiti ugovor o jemstvu, pa je dovoljno bilo da se dostavi rodni ili vjenčani list kako bi se i davalac kredita osigurao od budućih postupaka pred nadležnim sudovima, kao što je ovaj. U odgovoru se dalje tvrdi da je trebalo tražiti saglasnost apelantice kao bračnog druga za zaključenje spornog ugovora, posebno zato što je to bila obaveza davaoca kredita koji bi trebalo da poznaje pravnu materiju, a ne obaveza prvotuženog koji je pravno neuko lice, pa je stoga apelacija osnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

24. U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Upravljanje bračnom stečevinom Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

25. U Porodičnom zakonu („Službene list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), koji je prestao da važi, relevantne odredbe glase:

1. Imovina bračnih drugova Član 265.

(1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih drugova Član 275.

(1) Bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.

(2) Bračni drugovi se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

(3) Svaki bračni drug može odustati od sporazuma o povjerenju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.

26. U Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

Konstitutivno djejstvo (1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog Zakona.

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044593 14 Rev od 31. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kada je apelantica primila osporenu presudu, ali budući da je osporena presuda donesena 31. marta 2015. godine, a da je apelacija podnesena 19. maja 2015. godine proizlazi da je podnesena blagovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu nije sporno. Naime, u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se ticao apelanticinih imovinskih prava na založenim nekretninama, pa stoga Ustavni sud smatra da apelantica u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U vezi sa spornim pitanjem raspolaganja bračnom stečevinom od strane samo jednog bračnog supružnika, Ustavni sud zapaža da je u dosadašnjoj praksi u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud podsjeća da je upravo u Odluci broj AP 666/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tač. od 40. do 59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), razmatrajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje, nakon detaljne analize konkretnog slučaja, zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga-tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu, a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug-tuženi), bez saglasnosti tužiteljice. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci detaljno prezentirana i elaborirana dosadašnja praksa Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pitanje raspolaganja bračnom imovinom od strane jednog supružnika koji je u zemljišnim knjigama bio isključivi titular prava na bračnoj stečevini, odnosno pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige (vidi, op. cit. AP 666/14, tač. od 40. do 51).

36. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu dosadašnju praksu, prilikom razmatranja opravdanosti apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, između ostalog, podsjetio „na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama (FBiH), a koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribavit će pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje“. Ustavni sud je u citiranoj odluci još podsjetio i na opće načelo prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sâm ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). „Međutim, i u tom slučaju“, kako je u obrazloženju istakao Ustavni sud, „prenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu“. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio i to „da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog postupka“.

37. Vraćajući se na osporene presude u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, konkretno relevantnih odredaba Porodičnog zakona koje se odnose na bračnu stečevinu, pri čemu apelantica prigovora i načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze (član 8. ZPP). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja spornom pitanju posvetili značajnu pažnju sagledavši sporna pitanja iz više uglova, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ponašanje ugovornih strana, ispitujući posebnu njihovu savjesnost prilikom sklapanja spornog ugovora, što su detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sporno pitanje raspolaganja bračnom imovinom detaljno razmotrili i obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnost u primjeni prava, na što se apelacijom neosnovano sugerira, pri čemu je poštovano načelo pravne sigurnosti u pravnom prometu, što sve upravo korespondira sa stavom Ustavnog suda izraženim u citiranoj Odluci broj AP 666/14.

39. Naime, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona, i to starog i sada važećeg, koje su detaljno citirali, te da su posebnu pažnju posvetili savjesnosti ugovornih strana prilikom sklapanja spornog ugovora u kontekstu činjenice da se prvotuženi u javnim evidencijama vodio kao isključivi vlasnik založenih nekretnina. Redovni sudovi su nakon detaljne analize izveli zaključak da je tužna banka postupala savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9. Zakona o zemljišnim knjigama), te da u takvim okolnostima tužena banka nije imala obavezu, suprotno tvrdnjama prvotuženog u odgovoru na apelaciju, da provodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nekretnina, pri čemu apelantica tokom postupka nije dokazala da je tuženoj banci u relevantnom periodu bila poznata činjenica da su založene nekretnine bračna imovina apelantice i prvotuženog. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela uvjeriti sudove da nije znala za sporno raspologanje, pri čemu su redovni sudovi u tom pravcu detaljno obrazložili koje su okolnosti uzeli u obzir prilikom odlučenja. Dakle, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, te da su prilikom odlučenja imali isti pristup kao i u citiranoj odluci, odnosno da praksa zauzeta u citiranoj odluci korespondira s predmetnim slučajem, pa Ustavni sud ne vidi razlog da u ovom slučaju napravi izuzetak i odstupi od prakse zauzete u citiranoj odluci.

40. Razmatrajući sve okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu iznesenih prigovora i raspoloživih dokumenata, te podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, te zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

41. U vezi s apelanticinim pozivanjem i na kršenje prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelantica ovo pozivanje dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom prava i proizvoljnom ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti od strane redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se i pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, odbili apelanticine tužbene zahtjeve uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelantica ukazala.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman